|
|
|
| Osnovna cjelina 3: Koje funkcije ispunjavaju stranke?Moderna je demokracija bez stranaka koje u više pogleda posreduju između građana i ustavnih organa nezamisliva. Kako izgleda to posredovanje? Koje funkcije imaju stranke kao dio intermedijarnog sistema? Ovo su pitanja koja predstavljaju težište Osnovne cjeline 3.Sljedeći dijagram i tekst u se prvom redu bave bitnim funkcijama stranaka:
Programska funkcija: Stranke integriraju različite interese u zajedničku predodžbu politike, i to u sklopu programa koji izlažu i uz pomoć kojeg se bore za osvajanje većine glasova. Funkcija participacije: Stranke predstavljeju vezu između građana i političkog sistema, one omogućavaju političko učešće pojedinca ili grupe u političkim procesima s izgledom na uspjeh. Funkcija legitimacije: Ostvarujući vezu između građana, društvenih grupa i političkog sistema stranke pridonose ukorjenjivanju političkog reda u svijest građana i društvenih snaga. [Bernhard Sutor; iz: Politika. Studija o političkom obrazovanju, Paderborn 1994.]
Ove funkcije, koje su centralne za svaku demokraciju, ispunjavaju stranke zajedno s ostalim akterima intermedijarnog sistema: savezima i medijima. Kako to izgleda u stvarnosti, to je tema sljedećeg kratkog teksta, kao i ostalih tekstova koji su na raspolaganju unutar Osnovne cjeline 3:
Stranke nisu jedini akteri intermedijarnog sistema. One imaju zadatak posredovanja interesa i formiranje političke volje dijele sa savezima, građanskim inicijativama i socijalnim pokretima, te s medijima. Ovi posljednji - mediji - u posljednje vrijeme nemaju samo pasivnu posredničku ulogu, nego su mnogo više (...) "medij i faktor" u procesu komunikacije. Ipak, samo strankama pripada "karakteristična dvostruka uloga" da, legitimirane na izborima, prenose mišljenja i interese naroda dalje na državu te da, budući da su ustavna tijela države, pridonose formiranju političke volje kod naroda. (...) One, dakle, u svim pluralističko-reprezentativnim demokracijama rješavaju problem posredovanja između postojeće društvene mnogostrukosti i državnog jedinstva. Taj posebni ustavno-pravni status, koji se sastoji iz slobode i obveznosti, koji stranke - s jakim razgraničenjem od državnih organa - stavlja u rang ustavnih tijela, treba imati za posljedicu da one "ne budu toliko uvučene u područje institucionalizirane državnosti kako bi na taj način izgubile svoje društvene korijene, da njihovo vodstvo ne stekne potpunu neovisnost o članstvu i da se na taj način ne razriješi obveze zastupanja društvene mnogostrukosti mišljenja i interesa". Stranke su po tome "krvotok političke komunikacije" između državnih tijela i javnosti, između "formiranja političke volje naroda" i "formiranja državne političke volje", pri čemu ne treba voditi raspravu o tome "pripadaju li one društvu ili državi, već samo u kojoj mjeri one smiju biti integrirane u obje te instance". Dakle, kao ni jednom drugom akteru političkog procesa u demokratskom sistemu, strankama pripada posebna komunikacijska funkcija povezivača. [iz: Ulrich Sarcinelli: Stranke i promicanje politike: Od demokracije stranaka do demokracije medija?; u: ders. (Hg.), Promicanje politike i demokracije u medijskom društvu, Bonn BpB 1998.]
|
|
|
