|
|
|
| Sljedeći tekst bavi se funkcijama stranaka u političkom sistemu, koje ih čine nezaobilaznim elementom za demokraciju. Daljnji tekst u sklopu ovog odlomka citira njemački Zakon o strankama i navodi zadatke stranaka i njihov ustavno-pravni položaj onako kako je on tamo opisan [... do zakonskog teksta].
Iako u parlamentarnoj demokraciji sva državna moć proizlazi iz naroda, mora se obratiti pozornost na činjenicu da narod samo organiziran može iskoristiti tu svoju moć. Reprezentativnom sistemu potrebne su stranke kao posrednici između naroda i vlade. One su već postale sastavni i neotuđivi dio moderne demokracije koja se sve više razumijeva kao "stranačka demokracija". Nasuprot tome problematična formula "stranačke države" sugerira da stranke monopoliziraju formiranje političke volje. Dokaz da to nije točno je postojanje nestranačkih aktera u političkom procesu (mediji, građanske inicijative, interesni savezi) i institucionalna područja (javna uprava, sudstvo), a oba su ta segmenta manje ili više neovisna o strankama.
Formiranje političke volje provode prije svega stranke. One donose najvažnije političke odluke i omogućavaju građaninu političku orijentaciju. Na političke procese odlučivanja može se utjecati pretežno radom unutar političkih stranaka. Shodno principu suvereniteta naroda, stranke svojim biračima predstavljaju kandidate među kojima oni trebaju birati. Dakle, prije nego građani s pravom glasa odluče o sastavu parlamenta između kandidata koji su im predstavljeni, unutar stranaka se već dogodila neka vrsta "predizbora". Taj "predizbor" je neizbježan jer građani u suprotnom ne bi imali mogućnosti odlučiti između različitih stranaka i kadra. Stoga stranke služe u pripremi izbora. "Roba" jedne stranke je njemu politički program koji ona nudi biraču. Pri tome pojedinačni stranački programi ispunjavaju prije svega dvojaku funkciju. S jedne strane, oni trebaju artikulirati interese stanovništva (stranke kao "megafon" naroda), a s druge strane u zadatke koje treba ispuniti stranački program spada i utjecaj na formiranje političke volje građana (stranke kao "institucije oblikovanja" volje naroda). Stranke služe i kao politička žitnica. Onaj tko se danas angažira politički i preuzme političku odgovornost, u pravilu pripada jednoj stranci. Osoba koja je politički angažirana i želi preuzeti političku odgovornost, ali je neovisna o nekoj stranci, u današnjem političkom životu jedva da igra neku ulogu. Stranke koje sastavljaju vladu trebaju voditi državu. One na vodeće pozicije postavljaju svoje članove. Njihove mogućnosti da "majoriziraju" manjinu su ograničene (ne samo ustavno-pravnim propisima), budući da vladajuće stranke imaju vremenski ograničen mandat. Zadatak oporbenih stranaka je da kritiziraju i kontroliraju vladu te da predlažu alternative, kako bi se postigla što brža promjena. Stranke povezuju, biraju i izražavaju interese različitih pravaca. Jer, ne mogu se sve predodžbe i pretpostavke reprezentirati bez prethodne filtracije. Zadatak stranaka je da pokušaju naći kompromis između različitih društvenih grupa, da se ne bi zaoštrili konflikti koji postoje između njih. Teorija demokracije i stranke Postojanje različitim mišljenja, potreba i socijalni konflikti unutar svakog društva, to je svakodnevno iskustvo, a predodžba o jedinstvenoj volji naroda i već propisanom općem blagostanju nasuprot tome samo je puka ideja. Društvenu stvarnost mnogo više karakteriziraju rivalski interesi koji se nerijetko sukobljavaju. Da bi se mirno riješili konflikti do kojih dolazi, formiranje političke volje mora se događati u otvorenom procesu rasprave različitih interesa grupa, pri čemu je neophodan minimum političkog slaganja i razumijevanja ("Konkurentna teorija demokracije"). Stranke pri tome zastupaju partikularne interese i surađuju s diverznim grupama. Tek kada se ti diverzni interesi jasno formuliraju i stranke međusobno priznaju zastupanje ove ili one interesne grupe ("slaganje u osnovnom"), oslobađa se put prema građenju kompromisa i beskonfliktnom rješavanju sukoba. Naravno, pri tome svemu mora biti zajamčena sloboda stranaka. Ta sloboda znači da je osnivanje političkih stranaka slobodno; da građani imaju pravo pripadati određenoj stranci i angažirati se unutar nje. Sloboda stranaka uključuje i to da nitko ne može biti prisiljen da pripada jednoj određenoj stranci ili da protiv svoje volje ostane u nekoj stranci. Odobravanje više stranaka je izvorno načelo konkurentne teorije demokracije, koja odgovara općenitom shvaćanju demokracije.
[Uwe Backes/Eckhard Jesse; iz: Informacije o političkom obrazovanju 207, Partijska demokratija, BpB 1996.]
|
|
|
