|
|
|
|
Sljedeći odlomak u sklopu ove Osnovne cjeline posvećen je medijima i njihovu odnosu prema strankama [... do odlomka Mediji].
Stranke i interesni savezi čine dva osnovna tipa političke organizacije. Oni u sklopu institucionaliziranih struktura formiranja političke volje i struktura koje donose političke odluke preuzimaju šanse i funkcije posredovanja interesa. Uz stranke, interesni savezi na polju kolektivnih aktera predstavljaju drugi organizacijski tip sa specifičnim organizacijskim karakteristikama, funkcionalnim osobitostima i posebnim shemama odnosa prema drugim tipovima aktera u političkom sistemu (državne institucije, mediji, itd.), a konačno i prema strankama. Interesni savezi organiziraju i artikuliraju društvene interese pojedinih građana, socijalnih grupa ili drugih socijalnih jedinica (poduzeća, udruženja itd.). Oni se u pravilu od stranaka mogu razgraničiti s tri elementa: 1. Oni ne sudjeluju u parlamentarnoj utrci za mandate. 2. Njihovo područje djelovanja (svrha, ciljevi, programi) više je društveno-sektoralno (po područjima funkcioniranja i socijalnim grupama) diferencirano i specificirano, dok stranke imaju tendenciju oblikovanja opće funkcije i reprezentiranja, odnosno integracije različitih socijalnih grupa. 3. U specifičnim socijalnim kontekstima oni su jače vezani za dotične interesne grupe, dakle, i organizacijski čvršće vezani za sheme društvenih struktura i djelovanja, sve do kontinuiranih konfliktnih, odnosno kooperacijskih odnosa s drugim interesnim savezima (npr. sistem tarifnog ugovora). Političke aktivnosti, odnose i funkcije interesnih saveza mora promatrati s gledišta njihove blizine socijalnoj bazi (socijalne strukture, grupe i problemska područja) te s gledišta njihove orijentacije na pripadajuća politička polja. To sektoralno utemeljenje saveza u kontarstu je s teritorijalno i politički generaliziranim principima reprezentiranja stranaka. U sklopu ove definicije savezi nisu homogeni, već formiraju širok spektar na temelju interesa i svrhe, stupnja općenitosti ili partikulariteta ostvarenja cilja, veličine, organizacijske strukture, osnove moći, potencijala utjecaja, strategije itd. (...) Sadržajna podjela provodi se uglavnom po velikim područjima djelovanja i konflikata: 1. ekonomski i radnički sistem, 2. socijalno područje, 3. kultura, religija i znanost, 4. područje društvenog presjeka, npr. ljudska prava, okoliš i mir (npr. dodatni savezi javno-pravnih tijela kao što su lokalni interesni savezi) (...). Na političku važnost interesnih saveza mora se računati s vrlo širokim spektrom, a što se tiče odnosa prema strankama, i tu je slika mnogoznačna. Prvi smjerovi proizlaze iz mogućih težišta funkcioniranja i opširnog okvira djelovanja državno-institucionaliziranog sistema. Interesni savezi mogu usmjeriti svoju svrhu upravo na ta težišta funkcioniranja: a) samopomoć i samoreguliranje njihova članstva, b) horizontalni konfliktni odnosi s konkurentnim savezima, c) politički utjecaj na institucionalizirane aktere, d) vlastita produkcija usluga prema određenoj klijenteli (koja se može presijecati s vlastitim članstvom). Ovakvim težištima mogu se pripisati tipične organizatorske logike realizacije cilja (logika članstva, konfliktna i pregovaračka logika, logika utjecaja, produkcijska logika). Ne smiju se previdjeti ni druga težišta funkcioniranja, kao što pokazuju primjeri tarifnih stranaka (konfliktni odnosi) i dobrostojećih saveza (produkcija socijalnih usluga). Uostalom, svaki tip saveza uz svoju glavnu funkciju mora riješiti i druge probleme funkcioniranja u određenoj mjeri, posebno problem integracije članstva i političkog utjecaja. (...) Okvir djelovanja za politički utjecaj saveza čini državno-institucionalni sistem parlamenata, vlade i uprave (...). U taj okvir djelovanja istodobno su integrirane i stranke kao centralni akteri, koje konkuriraju jedan od centralnih zadataka saveza - doprinos političkoj integraciji tih interesa. Dakle, radi se o podjeli funkcije sa strankama u smislu stupnjevanog modela političkog posredovanja određenih interesa (...). Dvostruka uloga stranaka i velike razlike u spektru stranaka i saveza formiraju različite sheme odnosa između stranaka i saveza. Stranke se prije svega razlikuju po veličini i poziciji gdje je koncentrirana moć, npr. jedna velika stranka koja je prilično dugo na vlasti za interesni savez predstavlja sasvim drukčijeg partnera za razgovor, nego neka manja oporbena stranka. S druge strane, savezi mogu varirati po broju članova, njihovoj društvenoj funkciji i financijskoj moći i na taj način stupiti u različite odnose ne samo sa strankama, nego i (izravno) s ministarstvima, kod kojih je, recimo, moguće da savez ima više utjecaja nego kod nekih stranaka. Najjednostavniju shemu za odnos između paao treća varijanta moguć je uzročno-posljedični model, pri kojem - u okviru ukorporiranog upravnog saveza - interesni savezi i stranke stoje u međusobnom odnosu razmjene i utjecaja, iako pri tome nisu "partnerske" organizacije u smislu kooperativnog modela. [Theo Schiller; iz: O. Gabriel u.a. (Hg.), Stranačka demokracija u Njemačkoj, Bonn BpB 1997.]
|
|
|
