Vaše Veličanstvo, članovi kraljevske porodice, gospodine Predsjedavajući, moje dame i gospodo: 

Prije nego sam napustio Južnu Afriku, zemlju koju nesebično volim, mi kao vodeći Komitet Južnoafričkog crkvenog savjeta imali smo hitan sastanak s vođama svih crkava članica. Sastanak smo sazvali zbog situacije u našoj zemlji koja se iz dana u dan pogoršava i koja je samo ove godine odnijela gotovo već 200 ljudskih života. Posjetili smo neke izazivače nereda u Witwatersrandu. Sa drugima sam razgovarao u Ostrandu. Posjetili smo dom jedne starije gospođe. Ona nam je ispričala da je pazila na svoju unučad i na djecu susjeda dok su im roditelji radili. Jednoga dana policija je bila u potjeri za nekim učenicima koji su bojkotirali školsku nastavu, ali su oni nestali između kuća crnačkog dijela grada. Policija je vozila niz ulicu u kojoj je stanovala ta gospođa. Ona je sjedila u kuhinji dok su se djeca igrala pred kućom. Njena kćerka utrčala je u kuću i rekla joj da odmah izađe. Stara dama požurila je iz kuhinje u dnevnu sobu. Njen unuk je upravo ulazeći na vrata padao mrtav. Ubila ga je policija metkom u leđa. Bilo mu je šest godina. Nekoliko tjedana kasnije jedna majka bjelkinja, koja je žaljela registrirati svoju služavku crnkinju, vozila se crnačkim dijelom grada. Crni izazivači nemira gađali su njen automobil kamenjem, prevrnuli ga i ubili njenu bebu, koja je bila stara svega nekoliko mjeseci - prva bjelačka žrtva najnovijih nemira u Južnoj Africi. To su dvije nepotrebne smrti. One su dio visoke cijene apartheida.  

[Početak stranice]

Svaki dan policija obilazi i smeta crnačkim majkama u iliegalnom kampu KTC kod Kapstadta u njihovom nestabilnom plastičnom smještaju, koji su one same sebi uredile jer svoju bračnu zakletvu shvacaju ozbiljno. Njih se degradira na svaki način, moraju sjediti na svojim prašnjavim madracima dok im policija pred noge prosipa ono malo namirnica što imaju u domaćinstvu, na njihovim krilima su bebe slabo umotane ostavljene pod kišnim nebom Kapa. Svaki dan policija je provodila ovo bezosjećajno uništavanje. Kakav su to užasan zločin počinile te žene da ih se maltretira i diskriminira na ovaj način? One su samo htjele biti zajedno sa svojim muževima, s očevima njihove djece. U svakoj zemlji svijeta njih bi netko pohvalio, ali u Južnoj Africi, u zemlji koja za sebe tvrdi da je kršćanska i čak ima i praznik koji zove Obiteljskim danom, s ovim hrabrim ženama postupa se na takav način. A pri tom svemu sve što one zahtijevaju je stabilan porodični život. Nažalost, to je u njihovoj rodnoj zemlji kažnjivi prekršaj, živjeti sa svojim muževima, sa očevima svoje djece. Crnački obiteljski život se na taj način potkopava i uništava i to ne nenamjerno, već namjernom politikom vlade. Dio ove nagrade su ljudska bića, Božja djeca koja moraju platiti cijenu apartheida. To je golema cijena. 

Ja dolazim iz prekrasne zemlje kojoj je Bog podario predivne prirodne resurse, nepregledne daljine, briegove, ptice pjevice, zvijezde koje jako svijetle, plavo nebo sa sunčanim sjajem, zlatnim sunčanim sjajem. Ovih Božjih dijela ima dovoljno, dovoljno za sve, ipak, apartheid je nekima dopustio i potvrdio njihov egoizam, tako da za sebe na temelju svoje moću uzimaju neproporcionalno veliki dio ovih bogatstava. Uzeli su za sebe 87 posto zemlje, iako oni jedva čine 20 posto stanovništva. Ostatak se morao zadovoljiti s preostalih 13 posto teritorija. Apartheid raspolaže politikom razgraničenja: 73 posto stanovništva su isključena iz svake forme značajnije paticipacije u političkom procesu odlučivanja u svojoj rođenoj zemlji. Novi Ustav koji predviđa tri doma za bijelce, obojene i Indijce, crnce spominje samo jednom da bi ih do kraja teksta potpuno ignorirao. Time je ovaj novi Ustav precijenjen, ustav koji se na zapadu pohvaljuje kao korak u pravom pravcu, iza njega su samo rasizam i enticitet. Ustavna komisija se sastoji od četiri bijela člana, dva obojena, jednog Indijca i nula crnaca. Ovaj Ustav potvrđen je zakonom, ali on samo uvjetuje vladavinu bjelačke manjine. 

[Početak stranice]

Od crnaca se očekuje da oni svoju političku volju pokazuju u za život neuvjetnim, osiromašenim Homelands, u getoima mizerije, neiscrpnim rezervoarima jeftine crnačke radne snage, u kojima se Južna Afrika takoreći balakanizira. Crncima se sistematski oduzima njihova južnoafrička nacionalna pripadnost i od njih se prave stranci u njihovoj vlastitoj zemlji. [Connie Mulder, Ministar za Bantu administraciju i razvoj, 1978. godine je rekao: 'Logična konsekvenca naše politike je, da... niti jedan crnac neće imati južnoafričko državljanstvo. ... Svaki crnac u Južnoj Africi na kraju će biti smješten na ovaj počasni način u novu državu i vlada neće više imati moralnih obaveza da se politički brine o ovim ljudima.' (South African Hansard, Postupak južnoafričkog parlamenta, Kapstadt, 7. februar 1978., citirano John Dugard i objavljeno u The Apartheid Handbook, Rogera Omonda, Penguin 1985.)] Ovo je konačno rješenje apartheida, onako kako je i nacionalsocijalizam imao konačno rješenje za Židove u Hitlerovom arijevskom ludilu. Stranci mogu imati samo neka prava, ali politička ni u kom slučaju. 

U slijeđenju ideološkog rasističkog sna apartheida preko tri milijuna Božje djece iskorijenjeno je i otjerano sa svog ognjišta, njihovi domovi su uništeni, a oni su "bačeni" u nove kampove za nastanjivanje, u Homelands. Svjesno kažem "bačeni", jer se samo stvari i smeće bacaju, a ljudska bića ne. Apartheid je pak ustanovio da ljudska bića, samo zato što im je koža crne boje, treba tretirati kao stvari, a ne kao da su od neprocjenjive vrijednosti jer su načinjeni po uzoru na sliku Boga. Ova "smetlišta" daleko su udaljena od rada i izvora hrane. Djeca tamo umiru od gladi i često pate od neizljecivih posljedica pothranjenosti. To im se ne dešava slučajno, nego zbog namjerne politike vlade. Oni umiru od gladi u zemlji koja bi mogla biti žitnica cijele Afrike, u zemlji koja je u normalnim uvjetima cisti izvoznik hrane.  

Otac ostavlja svoju obitelj u Homelandu, gdje se oni pate i pokušavaju preživjeti, dok on, ako ima sreće, pronalazi posao kao radnik najamnik u bjelačkom gradu, gdje 11 mjeseci živi neprirodnim životom u domovima samo s muškarcima, gdje pada pod teret alkoholizma, prostitucije ili nečag još lošijeg. Ova nomadska radna politika predstavljena je kao politika vlade i čak je i od Dutch Reformed Church, koja inače nije jako kritična prema vladi, proglašena i osuđena kao rak našeg društva. Ovaj rak našeg društva koji izjeda i životnu snagu crnačkog obiteljskog života namjerna je politika vlade. To je dio cijene apartheida, koji se tiče ljudske patnje. 

[Početak stranice]

Apartheid je proizveo diskriminaciju u obrazovanju kao što je Bantu-obrazovanje, odgoj po tjelesnim karakteristikama, koji osigurava da vlada godišnje za jedno crno djete izdvaja samo desetinu onoga što izdvaja za jedno bijelo djete. To je odgoj koji je odlučno odvojen i nejednak. Vlada se prema ljudskom potencijalu, prema potencijalu Božje djece, odnosi krajnje rasipno, jer se veliki broj djece jednostavno odgojem spriječava da iskoristi do kraja svoje prirodne potencijale... Južna Afrika već sada plaća visoku cijenu ove politike jer nedostaje stručne radne snage, što je izravni rezultat kratkoročnog programa rasističke vlade. Moralni univerzum u kojem mi živimo te dobrota i pravednost od velikog su značaja u Božjem univerzumu, koji poštujemo. Tako su se južnoafrička vlada i njene pristaše uhvatili u svoju vlastitu zamku. 

Apartheid se održava mnoštvom užasnih zakona, kao što je Population Registration Act, koji određuje da se svi Južnoafrikanci moraju etnički klasificirati, i to nakon što su registrirani po rasnim kategorijama. Česti su slučajevi da u jednoj obitelji jedno dijete biva kvalificirano kao bijelo, a drugo s nešto tamnijom puti kao obojeno, čime u društvu biva isključeno iz jedne privilegirane kaste. Rezultat toga bila su mnogobrojna samoubojstva djece. I ovo je previsoka cijena koja se mora platiti za rasističku čistoću, pri čemu je opet dvojbeno da li i jedan rezultat, ma kakav on bio, na kraju može opravdati ovakva sredstva. Postoje zakoni kao zabrana miješanih brakova, koji vjenčanje bijele osobe s osobom druge rase smatraju ilegalnim. Rasa postaje preprekom da bi se ostvarilo važeće vjenčanje i da bi brak bio priznat. Dvije osobe koje se vole zbog različite rase bivaju spriječene da svoju ljubav učvrste i institucijom braka. Tako se nešto lijepo čini bijednim i ružnim. Immorality Act, opet, određuje da su nevjerstvo i prekid braka ilegalni ako se radi o dvije osobe različitih rasa. Policija se na taj način dovodi u poziciju voajera, koji je obavezan da parove uhvati na djelu. Mnogi bijelci rađe su počinili samoubistva nego dopustili da budu konfrontirani s katastrofalnim posljedicama, koje sigurno sa sobom nosi jedan ovakav postupak. Cijena je previsoka i teško ju je tolereirati.  

[Početak stranice]

Jedan ovako loš sistem koji se normalinim metodama nikada ne bi mogao obraniti počiva na mnoštvu drakonskih zakona, kao što je zako o sigurnosti, kakav se zasigurno može naći samo u Južnoj Africi. S jedne strane postoji zakon koji ministru za red i mir daje pravo da jednu te istu osobu hapsi do beskonačnosti ako misli da je ta osoba opasna po sigurnost države. Te osobe se drže u zatvoru onoliko dugo koliko je to ministra volja, bez mogućnosti da ih posjete članovi obitelji, ponekad su čak zatvoreni i u samicama, bez mogućnosti da vide lijecnika ili advokata. To je kazna koja sljedi nekome kad se dokaz koji ministar ima ne može iznijeti niti ispitati na javnom sudskom procesu. Možda bi on zaista odgovarao rigiroznim pravilima, a možda i ne. Mi to nikada ne trebamo saznati. Ovo je mnogo udobniji način za jedan tlačiteljski režim. Ministar bi morao biti zaista neobičnog kova kada bi odolio iskušenju da iskoristi ovu svoju moć i da doista dopusti da se dokaz koji on ima razmatra tijekom javnog sudskog pretresa; ovako on radi, pak, po slovu zakona i izigrava i suca i tužitelja. Mnogo ljudi, previše ljudi, je u toku boravka u zatvoru na misteriozan način izgubilo život. Sve je ovo preskupo u odnosu na ljudski život. Ministar je u poziciji da nekoga stavi u pritvor, bez straha da će i on sam biti po sistemu checks and balances podvrgnut odgovarajućem procesu. Ovakve osobe se onda nakon svog boravka u zatvoru za jedno izvjesno vrijeme (tri do pet godina) proglašavanju "neljudima" i njihove misli ne smiju se citirati. Oni ne smiju sudjelovati ni na kakvim skupovima, što znači da istovremeno ne smiju razgovarati s više od dvije osobe. Više od dvije osobe koje razgovaraju s uhapšenikom već predstavljaju skup! Oni u tom vremenu bez specijalne dozvole ne smiju prisustvovati vjenčanju ili pogrebu svog djeteta. Od šest sati navečer do šest sati ujutro oni moraju boraviti u kući, za vrijeme praznika moraju cijeli dan ostati u kući, a za vrijeme vikenda od šest sati u petak navecer do šest sati u ponedjeljak ujutro. Ne mogu ići na odmor izvan podrucja koju im je ograničio sudac. Ne mogu ići u kino ili na piknik. Ovo je teška kazna koja čeka osobe koje su pod sumnjom da su prijetnja sigurnosti države boravile neko vrijeme u zatvoru, a da im se pri tom ne kaže kakav to dokaz vlada posjeduje protiv njih ili da se taj dokaz javno iznosi na sudskom procesu. To predstavlja ozbiljnu eroziju i povredu ljudskih prava, od kojih crnci u svojoj rodnoj zemlji imaju samo neka. Oni nemaju prava da se slobodno kreću i udružuju. Nemaju prava da sudjeluju pri donošenju odluka koje se tiču njihovog života. Kratko rečeno, u ovoj zemlji koja je ne mnoge načine bogata nedostaje pravednosti.  

Jednom su razgovarali jedan Sambijac i jedan Južnoafrikanac. Sambijac se hvalio njihovim ministrom pomorskog prometa. Onda je Južnoafrikanac upitao: "Ali vi nemate mora, nemate ni pomorsku flotu, kako onda da imate ministra za te poslove?" Sambijac mu ljutito odgovori: "Pa što, i vi u Južnoj Africi imate ministra pravde, ili griješim?" 

[Početak stranice]

Naši ljudi se od 1921., od osnivanja Africkog nacionalnog kongresa, bore mirnim putem protiv ovog sistema. Koristili su konvencionalne metode mirnog protesta - peticije, demonstracije, deputacije, pa čak i kampanju pasivnog otpora. Znak poštivanja i odlučnosti našeg naroda da napravimo miran i nenasilan preokret je i da su oba Južnoafrikanca koja su do sada dobila Nobelovu nagradu za mir crni. [Drugi nosilac Nobelove nagrade za mir iz 1960. godine je Albert Luthuli, predsjednik African National Congress.] Naš narod je možda i previše miroljubiv. Odgovor vlade na sve naše pokušaje bilo je ignoriranje i pojačavanje nasilja, nasilja u formi policijskih progona, suzavca, hapšenja bez sudskih procesa, egzila i čak i pogubljivanja. Naš narod je 1960. mirno protestirao zbog uvođenja zakona o putovnicama i 69 ih je ubijeno 21. ožujka u Sharpevilleu, mnogima je pucano u leđa kada su pokušali pobjeci. Naša djeca protestirala su zbog razlika u obrazovanju, pri čemu su mirno pjevali i nosili plakate. Mnogi od njih su 1976. 16. lipnja, a neki i kasnije ubijeni ili uhapšeni. Više od 500 ljudi izgubilo je živote u toku ovog ustanka. Mnoga djeca su pobjegla u inozemstvo, a njihovo mjesto boravka njihovim roditeljima još nije poznato. Trenutno naš narod pravi bojkote i protestira upravo zbog ovih razlika u obrazovanju i zbog isključivanja crnaca iz novih konstitucionalnih olakšica, protiv lokalne crnačke prividne vlade, protiv rastuće stope nezaposlenosti, rastućih cijena najamnine i općeg poreza na sva dobra koja netko posjeduje. Proveli su uspješan dvodnevni štrajk radnika. Više od 150 ljudi je ubijeno. Ovo je zaista previsoka cijena koja se morala platiti. Na Zapadu je bilo jako malo reakcija i pokoje ogorčenje zbog ovakve reakcije i nepoštivanja ljudskog života. 

Samo mala primjedba: Bi li mi netko, možda, mogao objasniti nešto što me jako zbunilo? Kad nestane neki svecenik i kad nakon toga bude pronađen mrtav, da li se na Zapadu o tome izvještava u medijima?  [spominjanje otmice i ubistva oca Jerzyja Popieluszkoa od stranje poljske tajne službe u listopadu 1984. godine]. Raduje me da smrt samo jedne osobe proizvede toliko brige. Ali u istom tjednu kada je svecenik pronađen mrtav, policija je u Južnoj Africi ubila 24 crnca koji su sudjelovali na mirnom protestu, a daljnjih 6000 je uhapsila. ... i to je sav izvještaj koji vi u najboljem slučaju uopće dobijete. Pokušava li nam netko reci ono u što ja naću da vjerujem, da crnci nisu vrijedni i da njihova krv nije vrednija od vode, da kad dođe do toga, ne trebamo vjerovati bijelcima jer su se oni svi zakleli protiv nas? Ja ne želim vjerovati da je to poruka koju nam neko želi prenijeti. 

[Početak stranice]

Kako god da bilo. Mi pred sobom imamo zemlju u kojoj nedostaje pravednosti, a samim tim i mira i sigurnosti. Nemiri će izbijati iz dana u dan i bit će stalana značajka Južne Afrike, dok ne bude ukinut apartheid koji je uzrok svemu ovome. Uskoro se građanstvo više neće plašiti vojske. Vodit će se građanski rat. Južnoafrikanci ce stajati na obje strane. Kada su ANC i PAC zabranjeni 1960. godine, oni su objašnjavali da nisu imali drugog načina osim da započnu oružanu borbu. Mi u Crkvenom savjetu rekli smo da se suprotstavljamo svim vrstama sile: kako sili tlačiteljskog i nepravednog sistema, tako i sili koja pokušava uništiti ovaj sistem. Tome smo još dodali da mi razumijemo one koji ovo vide kao njihov posljednji i jedini izlaz. Sila i nasilje u Južnoj Africi nije uvozni produkt - putem tzv. terorisata ili boraca za slobodu, u zavisnosti od toga da li čovjek govori o tlačiteljima ili o potlačenima. Južnoafrička situacija sama od sebe je nasilna i sva sila proizilazi iz apartheida, sila po kojoj se moraju provoditi preseljavanja, podijeljeno obrazovanje, hapšenje bez sudskog procesa, sistem radnika najamnika itd.  

Na granicama naše zemlje vlada rat. Južnoafrikanci stoje nasuprot Južnoafrikanaca. Južnoafrički vojnici bore se protiv Nambijaca, koji su se suprotstavili iliegalnoj okupaciji njihove zemlje od strane Južne Afrike, koja je htjela proširiti svoj tlačiteljski, eksploatatorski i nepravedni sistem apartheida. 

Nema mira u Južnoj Africi, jer tamo nema pravednosti. I ne može biti pravog mira i sigurnosti dok svim stanovnicima te lijepe zemlje ne bude zajamcena pravednost. Biblija ne poznaje mir bez pravednosti, jer ovo bi značilo "Mir, mir gdje nema mira". Božiji Shalom-mir sadrži pravednost, cjelinu, potpunost života, učešće u procesu odlučivanja, dobrotu, smijeh, radost, suosjećanje, dijeljenje i pomirenje. 

Govorio sam iscrpno o Južnoj Africi jer je to zemlja koju najbolje poznajem, ali i zato što je to jedan mikrokosmos svijeta i primjer za nešto što bi u drugim zemljama naišlo na različite ocjene - tamo gdje vlada nepravednost nema mira. U Salvadoru, u Nikaragvi i drugdje u Latinskoj Americi vladaju tlačiteljski režimi, koji su probudili opoziciju u tim zemljama. Zemljaci izigravaju jedni druge, ponekad na sebe privlače interese i pažnju drugih sila koja im i nije od neke pomoći, sila koje žele proširiti sfere svojih utjecaja. Ovo smi vidjeli i na Bliskom istoku, i u Koreji, na Filipinima, u Kambodži, Vijatnamu, Sjevernoj Irskoj, Afganistanu, Mozambiku, Angoli, u Zimbabveu i iza željezne zavjese.  

[Početak stranice]

Zbog globalne nesigurnosti sve nacije uvučene su u svjetsku utrku za naoružanjem, rasipnički troše milijarde dolara za instrumente kojim mogu uništavati, dok milijuni gladuju. I pri tome bi samo jedan mali dio onoga što se izdaje za budžete samoobrane bio dovoljan da napravi razliku te da Božju djecu stavi u položaj da zadovolje svoje minimalne potrebe, da se obrazuju i da im se da šansa da vode ispunjen i sretan život. Svakodnevno nas prati spektakl srama čovječanstva, koji se proteže u dugim redovima, ali s ključem u ruci za rješavanje te situacije i za ispunjavanje onoga što znači ljubav prema bližnjem svom. Premalo i prekasno. Kad ćemo naučiti, kad će ljudi ovoga svijeta ustati i reći:" Dosta je! Bog nas je načinio kao zajednicu. Bog nas je stvorio da bismo mi stvorili ljudsku porodicu i da bismo zajedno postojali, jer smo stvoreni jedni za druge. Nismo stvoreni za isključivu samostalnost, nego za ovisnost i ovaj zakon kršimo dovodeći sami sebe u opasnost. Kad ćemo naučiti da eskalirajuća utrka u naoružanju zapravo znači globalnu nesigurnost? Danas smo bliži nuklearnom holokaustu nego u vrijeme kada je bilo manje tehnologije i manje izdataka. 

Dok se god ne budemo zalagali za to da sva Božja djeca, sva naša braća i sestre, svi pripadnici naše ljudske obitelji treba uživati u osnovnim ljudskim pravima, u pravu na ispunjen život, u pravu da se slobodno smiju kretati, u slobodi da budu ljudi u čovječnosti koja se treba mjeriti samo s čovječnošću Isusa Krista, sve do tada smo na putu koji vodi našem samouništenju i nismo mnogo udaljeni od globalnog samoubojstva. A sve bi moglo biti drukčije.   

Kada ćemo naučiti da su ljudska bića od neprocjenjive vrijednosti, jer su stvorena na sliku Božju, i da je besramno odnositi se prema njima kao da su niže vrijednosti i da će se to konačno vratiti onima koji su se tako ponašali? Time što se prema drugima ponašaju nehumano, oni se zapravo ponašaju nehumano prema samima sebi. Možda tlačenje tlačitelja čini i više nehumanim nego što to isto tlačenje ima posljedica kod potlačenog. Trebamo jedni druge da bismo zaista bili slobodni, da bismo postali humani. Jer možemo biti humani samo u društvu, u zajednici u koinonji, u miru.

Bog nas poziva da radimo sa njim da bismo zajedno u njegovu carstvu Shalom povećali pravednost, dobrotu, suosjećanje, dijeljenje, smijeh, radost i pomirenje, tako da i carstva ovoga svijeta postanu carstva našeg Boga i njegovog Krista, i da on vlada za vijeke vijekova. Jer onda bi bila ispunjena vizija svetog Ivana (Evanđelje po Ivanu).

[Pocetak stranice]

Teme:   Ljudska Prava  I  Uzori  I  Demokracija  I  Partije  I  Europa  I  Globalizacija  I  Ujedinjeni narodi  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    I    Pedagogija mira    I    Metode

        

Ovu on-line ponudu iz područja političkog obrazovanja razvilo je i pripremilo društvo agora-wissen. To je stuttgartsko društvo za političko obrazovanje i promicanje znanja o novim medijima (GbR). Ako imate nekih pitanja ili sugestija, obratite nam se putem e-maila.