|
|
|
|
Vaše Veličanstvo, članovi
kraljevske porodice, gospodine Predsjedavajući, moje dame i gospodo: Svaki dan policija obilazi i
smeta crnačkim majkama u iliegalnom kampu KTC kod Kapstadta u njihovom
nestabilnom plastičnom smještaju, koji su one same sebi uredile jer svoju
bračnu zakletvu shvacaju ozbiljno. Njih se degradira na svaki način,
moraju sjediti na svojim prašnjavim madracima dok im policija pred noge prosipa
ono malo namirnica što imaju u domaćinstvu, na njihovim krilima su bebe
slabo umotane ostavljene pod kišnim nebom Kapa. Svaki dan policija je provodila
ovo bezosjećajno uništavanje. Kakav su to užasan zločin počinile
te žene da ih se maltretira i diskriminira na ovaj način? One su samo
htjele biti zajedno sa svojim muževima, s očevima njihove djece. U svakoj
zemlji svijeta njih bi netko pohvalio, ali u Južnoj Africi, u zemlji koja za
sebe tvrdi da je kršćanska i čak ima i praznik koji zove Obiteljskim danom,
s ovim hrabrim ženama postupa se na takav način. A pri tom svemu
sve što one zahtijevaju je stabilan porodični život. Nažalost, to je u
njihovoj rodnoj zemlji kažnjivi prekršaj, živjeti sa svojim muževima, sa očevima
svoje djece. Crnački obiteljski život se na taj način potkopava i
uništava i to ne nenamjerno, već namjernom politikom vlade. Dio ove nagrade
su ljudska bića, Božja djeca koja moraju platiti cijenu apartheida. To
je golema cijena. Od crnaca se očekuje da
oni svoju političku volju pokazuju u za život neuvjetnim, osiromašenim
Homelands, u getoima mizerije, neiscrpnim rezervoarima jeftine crnačke
radne snage, u kojima se Južna Afrika takoreći balakanizira. Crncima se
sistematski oduzima njihova južnoafrička nacionalna pripadnost i od
njih se prave stranci u njihovoj vlastitoj zemlji. [Connie Mulder, Ministar za
Bantu administraciju i razvoj, 1978. godine je rekao: 'Logična konsekvenca
naše politike je, da... niti jedan crnac neće imati južnoafričko državljanstvo.
... Svaki crnac u Južnoj Africi na kraju će biti smješten na ovaj počasni
način u novu državu i vlada neće više imati moralnih obaveza da se
politički brine o ovim ljudima.' (South African Hansard, Postupak južnoafričkog
parlamenta, Kapstadt, 7. februar 1978., citirano John Dugard i objavljeno u The Apartheid Handbook, Rogera Omonda,
Penguin 1985.)] Ovo je konačno rješenje apartheida, onako kako je i
nacionalsocijalizam imao konačno rješenje za Židove u Hitlerovom
arijevskom ludilu. Stranci mogu imati samo neka prava, ali politička ni u
kom slučaju. Apartheid je proizveo
diskriminaciju u obrazovanju kao što je Bantu-obrazovanje, odgoj po tjelesnim
karakteristikama, koji osigurava da vlada godišnje za jedno crno djete izdvaja
samo desetinu onoga što izdvaja za jedno bijelo djete. To je odgoj koji je
odlučno odvojen i nejednak. Vlada se prema ljudskom potencijalu, prema
potencijalu Božje djece, odnosi krajnje rasipno, jer se veliki broj djece
jednostavno odgojem spriječava da iskoristi do kraja svoje prirodne
potencijale... Južna Afrika već sada plaća visoku cijenu ove politike
jer nedostaje stručne radne snage, što je izravni rezultat kratkoročnog
programa rasističke vlade. Moralni univerzum u kojem mi živimo te dobrota
i pravednost od velikog su značaja u Božjem univerzumu, koji poštujemo.
Tako su se južnoafrička vlada i njene pristaše uhvatili u svoju vlastitu zamku. Jedan ovako loš sistem koji se
normalinim metodama nikada ne bi mogao obraniti počiva na mnoštvu
drakonskih zakona, kao što je zako o sigurnosti, kakav se zasigurno može naći
samo u Južnoj Africi. S jedne strane postoji zakon koji ministru za red i mir
daje pravo da jednu te istu osobu hapsi do beskonačnosti ako misli da
je ta osoba opasna po sigurnost države. Te osobe se drže u zatvoru onoliko
dugo koliko je to ministra volja, bez mogućnosti da ih posjete članovi
obitelji, ponekad su čak zatvoreni i u samicama, bez mogućnosti da
vide lijecnika ili advokata. To je kazna koja sljedi nekome kad se dokaz koji
ministar ima ne može iznijeti niti ispitati na javnom sudskom
procesu. Možda bi on zaista odgovarao rigiroznim pravilima, a možda i ne. Mi
to nikada ne trebamo saznati. Ovo je mnogo udobniji način za jedan tlačiteljski
režim. Ministar bi morao biti zaista neobičnog kova kada bi odolio iskušenju
da iskoristi ovu svoju moć i da doista dopusti da se dokaz koji on ima
razmatra tijekom javnog sudskog pretresa; ovako on radi, pak, po slovu zakona i
izigrava i suca i tužitelja. Mnogo ljudi, previše ljudi, je u toku boravka u
zatvoru na misteriozan način izgubilo život. Sve je ovo preskupo u odnosu
na ljudski život. Ministar je u poziciji da nekoga stavi u pritvor, bez straha
da će i on sam biti po sistemu checks and balances podvrgnut odgovarajućem
procesu. Ovakve osobe se onda nakon svog boravka u zatvoru za jedno izvjesno
vrijeme (tri do pet godina) proglašavanju "neljudima" i njihove misli
ne smiju se citirati. Oni ne smiju sudjelovati ni na kakvim skupovima, što
znači da istovremeno ne smiju razgovarati s više od dvije osobe. Više od
dvije osobe koje razgovaraju s uhapšenikom već predstavljaju skup! Oni u
tom vremenu bez specijalne dozvole ne smiju prisustvovati vjenčanju ili
pogrebu svog djeteta. Od šest sati navečer do šest sati ujutro
oni moraju boraviti u kući, za vrijeme praznika moraju cijeli dan
ostati u kući, a za vrijeme vikenda od šest sati u petak navecer do šest
sati u ponedjeljak ujutro. Ne mogu ići na odmor izvan podrucja koju im je ograničio
sudac. Ne mogu ići u kino ili na piknik. Ovo je teška kazna koja čeka
osobe koje su pod sumnjom da su prijetnja sigurnosti države boravile neko
vrijeme u zatvoru, a da im se pri tom ne kaže kakav to dokaz vlada
posjeduje protiv njih ili da se taj dokaz javno iznosi na sudskom procesu. To
predstavlja ozbiljnu eroziju i povredu ljudskih prava, od kojih crnci u svojoj
rodnoj zemlji imaju samo neka. Oni nemaju prava da se slobodno kreću i udružuju.
Nemaju prava da sudjeluju pri donošenju odluka koje se tiču njihovog
života. Kratko rečeno, u ovoj zemlji koja je ne mnoge načine bogata
nedostaje pravednosti. Naši ljudi se od 1921., od
osnivanja Africkog nacionalnog kongresa, bore mirnim putem protiv ovog sistema.
Koristili su konvencionalne metode mirnog protesta - peticije, demonstracije,
deputacije, pa čak i kampanju pasivnog otpora. Znak poštivanja i odlučnosti
našeg naroda da napravimo miran i nenasilan preokret je i da su oba Južnoafrikanca
koja su do sada dobila Nobelovu nagradu za mir crni. [Drugi nosilac Nobelove
nagrade za mir iz 1960. godine je Albert Luthuli, predsjednik African National Congress.]
Naš narod je možda i previše miroljubiv. Odgovor vlade na sve naše pokušaje
bilo je ignoriranje i pojačavanje nasilja, nasilja u formi policijskih
progona, suzavca, hapšenja bez sudskih procesa, egzila i čak i
pogubljivanja. Naš narod je 1960. mirno protestirao zbog uvođenja zakona o
putovnicama i 69 ih je ubijeno 21. ožujka u Sharpevilleu, mnogima je pucano u leđa
kada su pokušali pobjeci. Naša djeca protestirala su zbog razlika u
obrazovanju, pri čemu su mirno pjevali i nosili plakate. Mnogi od njih su
1976. 16. lipnja, a neki i kasnije ubijeni ili uhapšeni. Više od 500 ljudi
izgubilo je živote u toku ovog ustanka. Mnoga djeca su pobjegla u inozemstvo,
a njihovo mjesto boravka njihovim roditeljima još nije poznato. Trenutno naš
narod pravi bojkote i protestira upravo zbog ovih razlika u obrazovanju i zbog
isključivanja crnaca iz novih konstitucionalnih olakšica, protiv lokalne
crnačke prividne vlade, protiv rastuće stope nezaposlenosti, rastućih
cijena najamnine i općeg poreza na sva dobra koja netko posjeduje. Proveli su
uspješan dvodnevni štrajk radnika. Više od 150 ljudi je ubijeno. Ovo je
zaista previsoka cijena koja se morala platiti. Na Zapadu je bilo jako malo
reakcija i pokoje ogorčenje zbog ovakve reakcije i nepoštivanja ljudskog
života. Kako god da bilo. Mi pred sobom
imamo zemlju u kojoj nedostaje pravednosti, a samim tim i mira i sigurnosti.
Nemiri će izbijati iz dana u dan i bit će stalana značajka Južne
Afrike, dok ne bude ukinut apartheid koji je uzrok svemu ovome. Uskoro se građanstvo
više neće plašiti vojske. Vodit će se građanski rat. Južnoafrikanci
ce stajati na obje strane. Kada su ANC i PAC zabranjeni 1960. godine, oni su
objašnjavali da nisu imali drugog načina osim da započnu oružanu
borbu. Mi u Crkvenom savjetu rekli smo da se suprotstavljamo svim vrstama sile:
kako sili tlačiteljskog i nepravednog sistema, tako i sili koja pokušava
uništiti ovaj sistem. Tome smo još dodali da mi razumijemo one koji ovo vide
kao njihov posljednji i jedini izlaz. Sila i nasilje u Južnoj Africi nije
uvozni produkt - putem tzv. terorisata ili boraca za slobodu, u zavisnosti od
toga da li čovjek govori o tlačiteljima ili o potlačenima. Južnoafrička
situacija sama od sebe je nasilna i sva sila proizilazi iz apartheida, sila po
kojoj se moraju provoditi preseljavanja, podijeljeno obrazovanje, hapšenje bez
sudskog procesa, sistem radnika najamnika itd. Zbog globalne nesigurnosti sve
nacije uvučene su u svjetsku utrku za naoružanjem, rasipnički troše
milijarde dolara za instrumente kojim mogu uništavati, dok milijuni gladuju. I
pri tome bi samo jedan mali dio onoga što se izdaje za budžete samoobrane bio
dovoljan da napravi razliku te da Božju djecu stavi u položaj da zadovolje
svoje minimalne potrebe, da se obrazuju i da im se da šansa da vode ispunjen i
sretan život. Svakodnevno nas prati spektakl srama čovječanstva, koji
se proteže u dugim redovima, ali s ključem u ruci za rješavanje te
situacije i za ispunjavanje onoga što znači ljubav prema bližnjem svom.
Premalo i prekasno. Kad ćemo naučiti, kad će ljudi ovoga
svijeta ustati i reći:" Dosta je! Bog nas je načinio kao
zajednicu. Bog nas je stvorio da bismo mi stvorili ljudsku porodicu i da bismo
zajedno postojali, jer smo stvoreni jedni za druge. Nismo stvoreni za isključivu
samostalnost, nego za ovisnost i ovaj zakon kršimo dovodeći sami sebe u
opasnost. Kad ćemo naučiti da eskalirajuća utrka u naoružanju
zapravo znači globalnu nesigurnost? Danas smo bliži nuklearnom holokaustu
nego u vrijeme kada je bilo manje tehnologije i manje izdataka.
|
|
|