87-godišnja redovnica i nositeljica Nobelove nagrade za mir umrla je u petek, 5. rujna 1997. godine u 21.30 u Kalkuti od srčanog udara. 

Životni put Majke Tereze

Agnes Gonxha Boiaxhin - bilo je njeno prvotno ime. Godine 1910. rođena je u Skoplju u Makedoniji. Roditelji su joj bili Albanci. Kao mlada redovnica najprije je predavala u jednoj školi u Indiji, a kasnije je  nakon jedne vožnje gradom krenula drukčijim putem. Počela je sakupljati umiruće koji su ležali na ulicama i njegovati ih. Željela je da im u njihovim posljednjim satima pokaže malo ljubavi. Tako je 1950. godine rođen redovnički red Misionari ljubavi prema bližnjem svom, koji je danas, s jednim malim ogrankom muških redovnika koji su mu se priključili, aktivan diljem svijeta i brine se za siromašne i odbačene od društva. Recept Majke Tereze je glasio: Ljubav. Za milijune ljudi diljem svijeta i za više generacija njen pognuti lik u bijelom sariju bio je oličenje Božje ljubavi prema ljudima. Majka Tereza bila je tvrdoglava, puna humora i iznanađujuće jednostavnih uvjerenja. Godine 1979. dobila je Nobelovu nagradu za mir, 1980. američku Medalju slobode. Mala svetica - kako su je mnogi vidjeli - provodila je veliku politiku, a nije pisala manifeste. Ona je grlila bolesne od side, milovala umiruće. Dok je mogla putovati, njena prtljaga bila je plastična vrećica s najvažnijim stvarima i s nekoliko strukova ruža, da bi ih mogla pokloniti dalje. (...)   

Odavanje počasti i reakcije na smrt Majke Tereze 

Dan nakon smrti Majke Tereze, 6. rujna, papa Ivan Pavao Drugi u svojoj je ljetnoj rezidenciji Castel Gandolfo služio svetu misu za umrle. Javljeno je da je s dubokim bolom večer ranije primio vijest o njenoj smrti. Papa i redovnica dobro su se poznavali. U brzojavu sucuti koji je Papa poslao u Kalkutu, Majku Terezu naziva ženom čija se vjera nije mogla poljuljati, ona je za njega bila poklon Crkvi i cijelom svijetu. Sjećanje na njenu neobičnu duhovnu viziju ostat će živjeti i nakon nje. Tijekom subotnje audijencije Papa se još jedanput osvrnuo na Majku Terezu rijecima da je ona bila rijedak primjer ljubavi prema bližnjem svom, nezaboravan svjedok ljubavi prema onima koje su drugi odbacili. Majka Tereza, po riječima pape Ivana Pavla, obilježila je povijest našeg stoljeca. Sjetimo je se kao hrabre žene koja je cijelom svijetu obzananila evanđelje ljubavi. (...)   

Dana 6. rujna posmrtni ostaci preminule preneseni su u katoličku crkvu Svetog tome u Kalkuti. Za nju je tamo bio pripremljen stakleni kovčeg. Indijska vlada odlučila je nositeljicu Nobelove nagrade pokopati 13. rujna uza sve državne počasti. Kao razlog za to navedeno je da je preminula služila indijskom narodu bez javne službe. I indijski premijer odao joj je počast posjetivši njen mrtvački kovčeg. Gotovo sve indijske novine slavile su Majku Terezu na svojim prvim stranicama. Albanska domovina Majke Tereze i Kosovo u Srbiji proglasili su dan žalosti. Posmrtni obred za Majku Terezu održao se na jednom stadionu u multireligijskom ritaualu. To je bila odluka Misionara ljubavi prema bližnjem svom i grada Kalkute. Na obredu je trebalo čitati tekstova iz Starog i iz Novog zavjeta te jedan psalam, ali Kalkuta je odlučila da ceremonija mora imati ponešto do svake religije. Papa je imenovao i službenu delagaciju koja će prisustvovati pogrebu Majke Tereze. U toj su delegaciji uz kardinala i državnog sekretara Angela Sodana, bili indijski kardinal Simon Lourdousamy i papinski nuncij u New Delhiju, njemački nadbisdkup Georg Zur.
Nepregledno mnoštvo ljudi odalo je posljednju počast Majci Terezi u crkvi Svetog Tome u Kalkuti. U redovima dugim od jednog do tri kilometra strpljivo su čekali pripadnici svih klasa i religija kako bi još koji trenutak zastali pokraj tijela "svetice najsiromašnijih". 

[Počatak stranice]

Smrt Majke Tereze neposredno prije pogreba princeze Diane čini mi se kao neka poruka. Dvije žene koje su se više puta susrele, koje su bile toliko različite, a ipak su im se svi divili: jedna mlada, ljepa, željna života, ne bez pogrešaka iza seba ali ipak otvorena za svaku vrstu nevolje i pomoći. Druga stara, sazrela, pognuta, ali je i zbog toga zasluživala divljenje drugih. Vjerojatno je Lady Diana Majku Terezu doživljavala kao Božju poruku. A ona je to i bila: Božja poruka ljudima na kraju 20. stoljeca. Da bismo je prihvatili u svoje srce, moramo pripadati upravo tamo. Božja poruka glasi: Svaki čovjek je neprocjenjivo vrijedan. Njemu je potreban kruh, ali više od kruha potrebna mu je ljubav. Ona mu je posebno potrebna u smrtnom času. I Boža poruka dalje glasi: Ako se okreneš prema siromašnom, prema umirućem, on će ti jako zahvaliti. Siromašni imaju čovječanstvu mnogo toga reci. To je Božja poruka ljudima.  

Fenomenu Majke Tereze mogu se postaviti i dva kritička pitanja. Prvo: zašto se nikad nije pokušala boriti protiv uzroka siromaštva? Ona je samo njegovala rane, a drugima je prepuštala da se brinu o tome da se rane nikome ne nanose. I drugo pitanje: Je li materijalno siromaštvo zapravo blagoslov za čovječanstvo? Bi li svijet bio siromašniji bez siromašnih? Majka Tereza se na ova pitanja naravno samo nasmiješila, a odgovor prepustila filozofima. Jedno je, ipak, naglasila: Najsiromašniji su ljudi koji odrastaju bez ljubavi, koji možda žive u palačama, pa neka je to i  Buckinghamska palača, ali koji ni od koga ne doznaju što je to ljubav. Božja poruka kroz Majku Terezu glasi: Sve ono oko čega se brinete svaki dan, da imate što jesti, da imate krov nad glavom, da imate posao i automobil, sve to nije tako važno kao što je važna ljubav. A ljubav ne znači simpatiju prema onome tko mi je ionako drag, ljubav znači obraćanje i posvećivanje onome od koga se zapravo želim okrenuti. Jer ljubav je najprije posvećivanje Boga meni. Ljubav znači preobraženje kroz Božju ljubav u mene samog, tako da sam sposobna, da i onoga tko mi je odbojan, zagrlim u ljubavi. Ovo je poruka majke Tereze koja je i princezu Daanu pogodila ravno u srce. I koju je i Lady Diana širila dalje na svoj način.