Kalkuta - Metropola u krizi

"Zašto ne napisati pjesmu o gomili sranja koju je Bog pustio da padne na zemlju i nazvao je Kalkuta. Kako se ta gomila roji, propada, živi i svakim danom postaje nešto više."  Günther Grass, od kojega potjecu ove riječi, nije jedini kojega je bivši glavni grad britanske Indije odveo do svojih estetskih, moralnih i fizičkih granica. Već prvi genaralni guverner Kalkute, Robert Clive, vidio je u njoj najpokvarenije mjesto na svijetu. Rajiv Gandhi ju je opisao kao umirući grad, a za indijsko-karipskog pisca, V.S. Naipaula, Kalkuta je grad bez budućnosti, kad piše: "Sve njene patnje su patnje umirućeg. Zapravo ne poznajem niti jedan drugi grad koji je beznadežniji od ovog."  

Gotovo svako predstavljanje velikog milijunskog grada u tzv. Trećem svijetu moglo bi kao podnaslov imati "metropola u krizi". Ali ni s jednim drugim gradom nije tako usko povezan osjećaj siromaštva, bolesti, bijede, smrti, propadanja i beznađa kao s Kalkutom, glavnim gradom indijske savezne države Zapadni Bengal. Kulturni šok koji doživljava posjetitelj iz zapadnjačke civilizacije je golem - u pravom smislu te riječi - jer bijeda i kaos u Kalkuti su zaprepašćujući. To je vjerojatno pridonijelo tome da su televizije, pisci i novinari o Kalkuti izvještavali češće nego o ostalim gradovima - i to na protivljenje Indijaca koji se često žale da se na zapadnjačkim televizijama prikazuju samo loše strane njihove zemlje. Tako su s pomiješanim osjećanjima doživjeli i dodjelu Nobelove nagrade Majci Terezi, koja je do tada u Indiji bila pretežno nepoznata, jer je pozornost svijeta usmjerila na mračne strane Kalkute, a film koji je napravljen prema jednom francuskom bestseleru, koji opisuje život u tzv. Slums Kalkute, vlada je naprije zabranila, a potom zahtijevala tolike promjene da je od sadržaja knjige po kojoj je snimljen jedva nešto ostalo. 

Još osjetljivaija reakcija bila je reakcija samih Kalkutanaca - pod Kalkutancima se ovdje podrazumijeva srednji bengalski stalež i intelektualci. Kad je Rajiv Gandhi Kalkutu nazvao umirućim gradom, i time iznio mišljenje i mnogih drugih Indijaca, počeo je jednu oluju višednevnih debata u parlamentu Zapadnog Bengala. Kalkutanci zaista vole svoj grad i vec godinama s rezignacijom primaju zaprljane uske uličice, nedostatak vode, prljavštinu, stanove koji propadaju, svakodnevne nestanke struje i prepuna sredstva javnog prometa. Za njih je Kalkuta najindijskiji grad od svih gradova Indije.  

[Početak stranice]

Ovakva Kalkuta, koja nam danas demonstrira nerješive probleme razvoja gradova Trećeg svijeta, bila je do ostvarenja nezavisnosti i podjele Indije drugi grad po veličini Britanskog Carstva, odmah poslije Londona, najveći i najbogatiji grad Indije, najvažnija luka i najzanačajniji industrijski grad. Bio je to kolonijalni grad par excellence, mjesto spajanja Britanije s Indijom, iz kojega su pljačkani i iskorištavani ostali dijelovi zemlje, što je išlo u prilog i indijskoj eliti u Kalkuti. 

Osiromašenje ostatka zemlje i eksplozija prirodnog priraštaja natjerala je stanovnike ostalih kontinentalnih dijelova Indije na preseljanje u Kalkutu. Struja doseljenika još se više pojačala podjelom Indije, i to dolaskom izbjeglica iz istočnih dijelova Bengala. Ali ekonomija u gradu je stagnirala i nije nudila nova radna mjesta, tako da je bez daljnjeg bila uništena ravnoteža između broja stanovnika u gradu i mogućnosti preživljavanja. Grad u kojem su Britanci nekada planirali maksimalan broj od milijun stanovnika, pucao je po svim šavovima. U roku od 30 godina broj stanovnika je od 1961. godine sa 4,4 milijuna porastao na današnjih više od 12 milijuna. Kao kod jezera koje više ne može prihvatiti na svoju površinu stvari koje se u njega stavljaju, došlo je do presipanja Kalkute.  

Dramatične posljedice mješavine eksplozije broja stanovnika i ekonomske stagnacije danas se u Kalkuti mogu susresti na svakom koraku. Zajedno s Delhijem, Kalkuta se ubraja u sedam gradova svijeta gdje je najveće zagađenje zraka. Ubitačna vlažno-vrela klima, zajedno sa zagađenim zrakom, dovela je do toga da danas više od polovice stanovnika boluje od bronhitisa, zapaljenja pluća, tuberkuloze i drugih bolesti dišnog sustava. Osim zraka zagađena je i voda, buduci da cijevi gradskog vodovoda potječu još iz prošlog stoljeća. Doduše, samo je polovica stanovništva priključena na gradski vodovod, te ima tekuću vodu u svojim domovima. Kanalizacija postoji samo u središtu grada, tako da su ulice svake godine za vrijeme monsuna preplavljene otpadnim vodama. Nestanci struje koji se događaju i po nekoliko puta na dan više nikoga ne uzbuđuju. 

[Početak stranice]

Najsnažniji dojam ipak ostavljaju posljedice prenaseljenosti. Na jedan cetvorni kilometar naguralo se više od 30.000 stanovnika. Dvije trećine stanovnika Kalkute živi u službeno, od vlade, priznatim tzv. Slum podrucjima.  Za otprilike 5 maraka mjesečno oni životare u kućama napravljenim od lima ili starih drvenih sanduka. Ovi ljudi smatraju privilegijom da u tzv. Slums ponekad vladaju jake socijalne veze i da postoji minimum sanitarnih prostorija. Tu se još ubrajaju i tzv. Squatters, koji kao divlji naseljenici žive u "kućama" napravljenim od štofa ili plastike, koje kao prenoćište naprave oslanjajući ih na zidove okolnih kuća. Najgore je ljudima, kojih ima oko milijun, koji osim limenog kazana posjeduju još samo po jedan zaprljani madrac. Oni svoje živote provode na pločnicima, ulazima u kuće drugih, pod volovskim zapregama, pokraj brda smeća, otvorenih kanala za otpadnu vodu, među štakorima i bolesnim psima.  

Buka, smrad, masovno siromaštvo i poznati tvrdoglavi temperament Bengala dopustili su da Kalkuta postane vještičji kazan. Nigdje na svijetu atmosfera i opće raspoloženje nije tako agresivno kao ovdje. Ali ipak! Kalkuta, taj grad noćne more, čini se da pulsira od života. Optimizam, vitalnost, humor i kreativnost životna su filozofija Bengala i čini se da se da se ta radost života, u odnosu na katastrofu u kojoj se nalaze, gotovo fizički osjeća. Nigdje u Indiji ne smije se tako od srca i ne slavi se tako radosno, nigdje se tako intenzivno i kontroverzno ne debatira kao ovdje. Ono što stanovnici Bengala misle danas, to je sutra prisutno u cijeloj Indiji, glasi indijska poslovica. Domovina prvog indijskog nositelja Nobelove nagrade za mir, Rabindranatha Tagore, grad filozofa Ramakrishna, Vivekananda i Sri Aurobindoa, tvrđava indijskih intelektualaca i revolucionara, slovi kao kulturna i umjetnička metropola subkontinenta. Kao nigdje drugdje na svijetu, snima se toliko umjetnički ambicioznih filmova, izlaze tisuce literarnih magazina koji se traže i čitaju, stotine kazališta, s uglavnom glumcima-amaterima, godišnja izložba knjiga s oko dva milijuna posjetitelja, velika većina njih iz Kalkute, među kojima mnogi koji si uopce ne mogu priuštiti kupnju knjige. Kratko rečeno: Duhovni život kakav poznaje malo koji grad Indije. Bez obzira na to koliko je puta u posljednjim desetljecima Kalkuti predviđena propast, Bengalci su ponosni na svoj glavni grad. 

Grad bijede i radosti

Na majušnim pećima na ugalj žene u limenim konzervama kuhaju rižu, djeca prebiru po kontejnerima tražeći ostatke povrća, bolesni i gladni psi i crne ptice čekaju na to da i za njih ostane nešto od hrane. Na ulicama se guraju ulupljeni automobili, vespe koje prave veliku buku i bicikli, u smogu koji davi. 

Kalkuta, glavni grad indijske ujedinjene države Zapadni Bengal, more je bijede. A struja siromašnih koji se doseljavaju iz obližnjih sela se ne smanjuje. Nitko točno ne zna koliko stanovnika ima najveća i najmlađa metropola Indije. Najmanje je to jedanaest milijuna, a svakodnevno se doseli oko 2000 ljudi, koji za sebe traže malo mjesta na već preplavljenim pločnicima. 

Usred te bijede u subotu pokopana Majka Tereza otvorila je 1949. godine kuću svog reda Misionari ljubavi prema bližnjem svom. Opatica je izgladnjelima davala topao obrok, umirućima krevet - i što je najvažnije - ona im je davala suosjećanje i dijelila njihovu sudbinu. 

Po Božici Kali ime je dobilo nekadašnje ribarsko selo Kalikata, koje prvi put spominje bengalski pjesnik 1495. godine. Iz tog sela izrasla je lučka metropola Kalkuta, osnovana 1690. godine kao podružnica ostindijske trgovačke kompanije od strane Engleza. Od 1773. do 1912. godine Kalkuta je bila glavni grad britanske Indije. Za vrijeme kolonijalne vladavine počeo je privredni uspon grada. Nastale su veličanstvene engleske građevine s indijskim elementima, kao što je Victoria Memorial. Ipak, većina bivših vila danas su propale ili upropaštene. U nadi da će u Kalkuti naći posao, od 1914. godine sve se više stanovnika sa sela doseljavalo u metropolu. Velika navala izbjeglica krenula je prema Klakuti 1947. godine, kada se muslimanski Pakistan (istočni Pakistan danas je Bangladeš) pod teškim borbama odvojio od Indije. 

Kalkuta nije samo "umirući grad", kako ju je jednom nazvao Rajiv Gandhi, posljednji premijer Nehru-Gandhi dinastije. Kalkuta je i centar indijskih intelektualaca i umjetničke avangarde. U "gradu radosti" živio je i francuski pisac Dominique Lapierre, koji je u svom bestseleru napisao da je u bijednim četvrtima vidio toliko ljubavi, suosjećanja i sreće kao nigdje drugdje na svijetu. 

[Kirstin Wenk, Berliner Morgenpost od 15. septembra 1997.]