|
|
|
| Yitzhak Rabin – od vojnika do nositelja Nobelove nagrade Pregled:
Rabinov otac Nehemia Rubitschow rođen je u Ukrajini 1886. godine. Jako rano morao se početi brinuti o sebi i o svojoj obitelji jer je njegov otac umro mlad. Kao mladi radnik prvi je put došao u kontakt sa socijalističkim i sindikalnim radom. Godine 1905. emigrirao je u SAD. Kao i svi migranti, i on se najprije nekoliko dana morao zadržati na poznatom otoku imigranata Ellisu kod New Yorka dok nije dobio dozvolu za ulazak u SAD. Rubitschow je radio kao prodavač novina i kao pekar i napokon studirao na Sveucilištu u Chicagu. Nehemia se sve više razvijao u uvjerenog zionista. Kad je britanska vlada počela sastavljeti dobrovoljne židovske bataljune za osvajanje Palestine, odmah se prijavio, no odbijen je zbog tjelesnih nedostataka. Pri dugoj regrutaciji opet je okušao svoju sreću pod drugim imenom koje je spontano izmislio - Rabin. Na toj regrutaciji Nehemia je imao više sreće i regrutiran je u 38. zaštitnu regimentu Njegova Britanskog Veličanstva. Gotovo sva kasnija izraelska elita u to doba je služila u britanskoj vojsci na nižim pozicijama. Nehemia Rubitschow, sada Rabin, poslan je u Jerusalem gdje su već odavno poceli nemiri među Židovima i Arapima. U takvim okolnostima upoznao je svoju buduću suprugu, gospođu Rosu Cohen. Rosa je rođena 1890. godine u bjeloruskom Mohilevu. Njen otac bio je dobrostojeći i ultraortodoksni Židov. Rosa je studirala na jednoj djevojačkoj gimnaziji i priključila se socijalističkom pokretu. Prvim brodom koji je napustio Bijelorusiju u smjeru Palestine Rosa je došla do "hvaljene zemlje". "Ruslan", na kojim je Rosa otputovala, predstavljao je židovski "Mayflower". Mnogi kasniji izraelski političari, umjetnici i privrednici bili su na istom brodu s njom. Ona se nije dala zahvatiti euforijom koja je vladala na brodu, htjela je posjetiti svog ujaka i potom se opet vratiti u Bjelorusiju. Ostala je i živjela najprije u jednom kibucu, a nakon preboljene malarije kod svog ujaka u blizini Jeruzalema. Rosa i Nehemia upoznali su se za vrijeme židovsko-arapskih nemira. Oboje odjeveni u sanitetsku odjeću, pokušavali su evakuirati ranjene židovske stanovnike izvan starog grada Jeruzalema. Nehemia je htio kontroliralti Rosu, za koju je mislio da nije židovska aktivistica, zbog cega je među njima izbila svađa koju je zaustavila tek britanska policija. Vjenčali su se i 1. ožujka 1921., a 1922. rođen je njihov prvi sin Yitzhak. Prve godine svog života Yitzhak s svojim roditeljima provodi u kasnijem glavnom gradu Izraela, Tel Avivu. Rosa Rabin radila je u to vrijeme u socijalističkom sindikatu Histradut kao knjigovođa. Yitzhak i njegova sestra, koja se rodila 1925. godine, morali su rano početi pomagati roditeljima u domaćinstvu. Rosa je u radničkom pokretu imala veću ulogu nego što je to mogao sugerirati njen položaj. Yitzhak Rabin je poslije pričao da je obiteljski život mnogo patio zbog poslovnih obveza njegove majke. Kad je imao šest godina, poslan u jednu socijalističku odgojnu instituciju. Između odgajatelja Eliezer Schlomi i njegovih učenika razvila se tijesna veza. Schlomi je opisivao život i djelovanje prve židovske generacije koja nije bila njegovana osjećanjem bivstvovanja u dijaspori, nego je odrastala u vlastitoj zemlji. Kako se kasnije ispostavilo, očekivanja od ut geneneracije bila su previsoka. U to doba u upotrebi je bio pojam "Tzabar". Pod njim su se podrazumjevali Židovi koji su rođeni u Svetoj Zemlji. Yitzhak Rabin bio je prvi Tzabar na ministarskoj poziciji. U romanu Eliezer Schlomis Rabin se pojavljuje pod pseudonimom Amram Nisani. Schlomi je bio jedan od rijetkih ljudi koji su uspjeli mladog Yitzhaka riješiti njegove zatvorenosti. Početak stranice]Studij U rujnu 1937. Rabin je počeo studirati na Poljoprivrednoj školi i brzo se razvio u najboljeg učenika u generaciji. Još tijekom njegove prve godine boravaka na sveucilištu, njegova majka Rosa umrla je od raka. Na sprovodu gospođe Rose Cohen uz nekoliko tisuca ljudi okupio se cjelokupni vodeći sloj zemlje. U kolovozu 1940. Rabin je završio svoj studij kao najbolji u klasi. Zahvaljujući dobrim ocjenama bilo mu je omogućeno da se prijavi na Sveucilište Berkeley. Za vrijeme čekanja odgovora s univerziteta boravio je u jednom kibucu. Početak stranice]Prvi koraci u vojsci
Ta vojna akcija nije imala nikakvog strateškog značaja, iako su ona i još neke kasnije manje akcije opisivane kao "slavni marš u teritorij neprijatelja". Za kasniju izraelskui vojsku to je naravno bilo od velike važnosti. Kasnije konflikte nije više trebalo rješavati defanzivno. Vojska je pokušala uvijek sa ofenzivama te prebacivanjem ratnih sukoba na podrucje arapskog neprijatelja, i to što je moguce prije, kako bi spriječila žrtve među vlastitim civilnim stanovništvom. Nakon Drugog svjetskog rata pripreme za osnivanje samostalne države Izrael već su bile mnogo naprednije. Rabin je unaprijeđen u operacionog oficira Palmacha. Unutar izraelske vojne elite došlo je do žučne svađe vezane za arapsku reakciju nakon proglašenje izraelske države. Većina eksparata više ili manje spontani ustanak smatrala je najvjerovatnijom reakcijom. Samo neki su predvidjeli rat sa svim arapskim susjedima. Plan koji je Rabin izradio odmah nakon unapređenja predviđao je da trupe Palmach odmah osvoje arapska sela duž ulice vezivanja. Ben Gurion, glavni zapovjednik vojnih snaga, nije bio spreman prekinuti dostavljanje materijala konvojima za vrijeme planirane operacije. Unatoc tome, trupama koje su stajale pod Rabinovom komandom uspjelo je osvojiti cijeli niz sela duž ulice vezivanja. Onda je došla zapovijed glavnokomandujućeg: cijela briogada, zajedno s konvojima, treba se povuci natrag u Jeruzalem. Rabin je bio šokiran! Sve teško osvojene položaje trebali su predati natrag! Pri planiranju povlačenja brigade Rabin je napravio jednu pogrešku: podijelio je cijelu trupu na konvoj dugačak 15 km, zbog cega se konvoj više nije moglo kontrolirati. Unatoc nekim kratkim izmjenama vatre s Arapima, konvoj koji je sadržavao više od 300 vozila s kasnijim izraelskim premijerom Benom Gurionom sretno je stigao na cilj. Ipak, kritični događaju na putu kovoja u Dir Ayub-Bab el-Wadu doveli su cijelu operaciju u pitanje. Zauzimanjem jednog mosta konvoju je spriječen povratak. Rabin je instiktivno postupio dobro. Napustio je bitku i jednim džipom požurio u Jeruzalem. Tamo je mobilizirao 4. bataljon i tako je s osvježenim snagama mogao držati situaciju u Ayub-Bab el-Wadu pod kontrolom. Uvečer je konvoj stiogao u sveti grad Jeruzalem. U borbama je 13 vojnika Rabinove brigade izgubilo život. Stvarni cilj operacije, osvajenje svih dijelova grada Jeruzalema, je propao. Početak stranice]Rabin i rat za nezavisnost 14. svibnja 1948. godine Ben Gurion službeno je proglasio izraelsku državu. Arapski susjedi odmah su napali mladu državu. U prvim mjesecima borbe između izraelske vojske i arapskih susjeda daljnja egzistencija nove države bila je vrlo upitna. Brigada Harel Yitzhaka Rabina morala je pretrpjeti teške gubitke. 220 od 1300 boraca bilo je ubijenoi, a više od polovice ranjeno. U srpnju 1948. izraelska vojska je počela ofenzivu i osvojila gradove Ramleh i Lidda. Rabin je kasnije pričao o jednom razgovoru u kojem je Bena Guriona pitao kakav je dalji postupak s arapskim stanovništvim, na šta mi je ovaj jasno odgovorio: "Van s njima!". Iz te izjave dilema rata postaje jasna: izraelske vojska protjerala je mnoge Arape, što još i danas predstavlja središnji problem u mirovnom procesu. Prilikom kratkog prekida vatre u kolovozu 1948. Rabin se oženio svojom djavojkom Leah Schloßberg. U sljedećim mjesecima izraelska vojska okončala je egipatsku okupaciju naselja u pustinji Negev i osvjananjem grada Elata uspostavila vezu s Crvenim morem. Yitzhak Rabin sada je bio pred odlukom: nastaviti vojnu karijeru ili se, kao mnogi njegovi prijatelji, okušati u nekom civilnom poslu. Odlučio se za vojsku i postao je komandant 12. brigade. U sljedećim godinama više puta je unaprijeđen. 1950. godine rođena je njegova kći Daliah, a 1955. sin Yuval. U sinajskom ratu Rabin nije aktivno sudjelovao. Godine 1963. u Izraelu završava jedna era. Ben Gurion, karizmatični osnivač države, istupio je iz službe. Levi Eschkol je bio njegov nasljednik, a Rabin je unaprijeđen u šefa Genaralštaba. Rabin je ostavrio svoj životni san. Sredinom 60-ih godina u Izraelu je vladalo opće zadovoljstvo i političkim položajem i privrednom situacijom. Arapske države bile su nesložne, i prema mišljenju mnogih Izraelaca, više,nisu predstavljale opasnost. Rabin nije dopustio da ga uhvati ta sveopća euforija i svojim vojnicima je iznio svoju zabriniutost vezanu za eventualane arapske napade. Od 1964. godine Sirija se ponašala sve agresivnije i pokušala je sabotirati opskrbu vodom u Izraelu. Izraelska vojska je reagirala jednom operacijom koju je razradio Rabin i ponovo osigurala opskrbljivanje Izraela vodom. U tom trenutku Rabin nije vidio opasnost od masovnog napada Arapa. Rabin kao šef Genaralštaba u Šestodnevnom ratu 1967. situacija se jasno zaoštrila. Siraija je sve više podražavala "palestinske" teroriste. Sovjetski Savez je u Siriji prikupio informacije prema kojim je planiran veliki udar na Izrael. To je bilo uzeto zdravo za gotovo, ali kad je takav pogrešen dojam prešao i na egipatskog šefa države Nassera, cjelokupna egipatska vojska je mobilizirana i sa Sirijom su vođeni pregovori o zajedničkom udaru na Izrael. Na Sinajskom poluotoku sredinom svibnja sakupljeno je više od 500 egipatskih tenkova. Egipatska vlada je stavila Generalnog sekretara UN-a pod pritisak; on je morao povući plave šljemove sa poluotoka. Nitko u Izraelu nije vjerovao da će doći do povlačenja trupa. Generalni sekretar je ipak, kada je povukao UN-trupe, reagirao na za većinu promatrača nerazumljiv način. Nasser je poslao još trupa da umarširaju na zapravo demilitarizirani poluotok. Rabin je s užasom ustanovio da je cijela vlada bila na ovaj ili onaj način podijeljena i da su odluku o ratu ili miru zapravo prepustili njemu, šefu Genaralštaba. Dana 23. svibnja 1967. godine Nasser je objavio zatvaranje morskog tjesanaca Tiran; kroz Sueski kanal više se nije moglo proći. Za Rabina je ta politička kriza bila najgora i najteže životna i psihička kriza. Više nije mogao izdržati pritisak koji je iz dana u dan rastao i slomio se. Nakon toga ponudio je svoje mjesto svom zamjeniku Ezeru Weizmanu. Weizman, kasniji predsjednik Izraela, to je odbio. Nakon dva dana oporavka Rabinovo stanje se poboljšalo i mogao je sve svoje snage koncentrirati na obranu Izraela. Vojska je mobilizirana i početak napada je isplaniran za svitanje 25. svibnja. Američka administracija je stavila pod pritisak premijera Eschkola i on je u posljednjem trenutku otkazao napad. Rabin je posjećivao trupe na svim položajima, njegov lik se razvio u nositelja nade za naciju i armiju. U takvoj situaciji punoj opasnosti razvijena je "Vlada nacionalnog jedinstva" i Mosche Dayan je postao ministar obrane. Dayan i Rabin su odmah Eschkola privolili za preventivni udar 5. lipnja. Večer prije napada Rabin je bio potpuno miran, znao je da je ucinio sve što je bilo u njegovoj moći. U prvom udaru uz pomoć zračnih snaga trebale su biti uništene sve zaračena snage egipta. Sljedeći dan izraelska vojska je krenula u svoj najveći preventivni udar u povijesti. U roku od tri sata uništene su sve neprijateljske zračna snage, a egipatski vojnici su započeli bijeg. Za samo tri dana Izrael je pod kontrolom držao cijeli Sinajski poluotok. Nasser, koji je najprije govorio da će zapaliti Tel Aviv i da će sve Židove protjerati do mora, morao je priznati svoj stramotni poraz. Iako se u cijeloj toj situaciji poraz arapskih vojski zapravo mogao predvidjeti, jordanski kralj Husein zapovjedio je napad saveznika na Izrael. Rabin je vodio i izraelski protuudar, koji je nakon 48 sati imao kontrolu nad zapadnim Jordanom. Pretposljedenjeg dana Šestodnevnog rata zauzeta je Golanska visoravan i istočni Jeruzalem. Rabin se u tijeku ovog šestodnevnog rata razvio u izraelskog junaka. Izraelska vlada bila je svjesna problema koji su nastali u zauzetim područijma te je ponudila arapskim državama povrat tih teritorija, ako kao protuuslugu pristanu na mir. To je, pak, odbila arapska dražava. Ambasador u SAD-u Nakon dobivenog rata, Rabin je odstupio s mjesta šefa Generalštaba i postao ambasador u Sjedinjenim Američkim Državama. Za vrijeme vladavine predsjednika Nixona sklopio je mnoge kontakte s vladom i privrednicima. Godine 1969. umro je premijer Levi Eschkol i Golda Meir je postala premijerka. Kad se Rabin 1972. godine vratio u Izrael, bio je odsječen od informacija inozemne tajne službe, tako da nije mogao prepoznati ni opasnost od ponovnog napada Arapa koji je uslijedio 1973. godine. Na dan Jom-Kippur, najsvetiji židovski praznik, arapske trupe napale su Izrael. Cjelokupna vojska bila je potpuno nepripremljena. Rat je završio pat-pozicijom, 2500 izraelskih vojnika izgubilo je život. Rabin se nakon tog rata razvio u nositelja nade Radničke partije, jer je stari režim pod vodstvom Golde Meir i Moschea Dayana doživio veliki gubitak povjerenja. Premijerka Golda Meir je 4. ožujka postavila Rabina za ministra obrane. Tim korakom stari Mosche Dayan povučen je iz službe. Ali kad je opet došla vijest o pripremanju obnovljenog sirijskog napada, Mosche Dayan je odustao od svog povlačenja i opet bio na funkciji ministra odbrane. Rabin, koji je o takvom razvoju događaja doznao iz novina, utješen je mjestom ministra za rad. Ipak, rad koalicije nije protjecao baš najbolje. Tako je Rabin nakon jedne rasprave unutar koalicije sa Shimonom Peresom postao kandidat Radničke partije za mjesto premijera. Izraelski narod je 3. lipnja 1974. godine Rabina izabrao za svog novog premijera, a Shimon Peres je postao ministar obrane u Rabinovum kabinetu. Prve godine vladavine obilježili su sukobi sa židovskim doseljenicima. U međuvremenu su, naime, protiv volje izraelske vlade u okupiranim podrucjima nastala mnoga naselja. Dana 27. lipnja 1976. godine njemački i palestinski teroristi oteli su avion kompanije Air France, koji je bio na putu iz Pariza u Tel Aviv. Nakon opasnog leta sletjela na ugandski teritorij. Tamo su ljudi bili pripremljeni na doalzak talaca jer su na terminalu aerodroma već sve bilo spremno za prvu pomoć. Idi Amin, ugandski dikator, zahtijevao je puštanje palestinskih zatvorenika iz izraelskih zatvora. Vlada pod Rabinovim vodstvom ostala je čvrsta, bez ustupaka teroristima! Gotovo dva tjedna kasnije izraelske "Herkules" mašine krenule su s aerodroma u Tel Avivu prema Ugandt. Ta vrlo hrabra akcija oslobađanja talaca protekla je u najaboljem redu. Ugandski vojnici bili su toliko iznenađeni upadom izraelskih vojnih jedinica da su pružili samo sporadičan otpor. Na kraju su tri putnika i komandant Johann Netanjahu (brat kasnijeg premijera) izgubili živote. Ta otmica aviona i spašavanje talaca postali su sinonimi za izraelsku hrabrost. Rabinova Vlada se nakon tog uspjeha zamrsila u untarnjo-stranackim raspravama. Sukob između Rabina i Peresa se zaoštrio i Rabin je odstupio s mjesta premijera. Zbog sukoba u Radnickoj partiji povukao je svoju kandidaturu za sljedeće izbore. Politička karijera Yitzhaka Rabina imala je jadan kraj. On se gotovo potpuno povukao u privatni život i radio na svojim memoarima. Godine 1984. ponovno je istupio na političku scenu kao ministar obrane u jednoj velikoj kaoliciji sa Likud-blokom. Za vrijeme njegove službe počeo je ustanak Palestinaca, zvani Intifada. Kao i većina Izraelaca, ni Rabin nije prepoznao problematiku ustanka. On je u njemu vidio vojni zadatak za vojsku Izraela. U izraelskoj mu je javnosti njegovo vrlo čvrsto držanje nasuprot Palestinaca donijelo imidž "čvrstog čovjeka". Od "golubova" u Radničkoj partiji, koji su ga uvijek podržavali, sve se više odvajao. Godine 1988. velika koalicija je potvrđena prije izbora, a Shimon Peres je pokušao shvatiti uzroke Intifade. Kad se velika koalicija raspala 1990. godine, Peres je pokušao oformiti koaliciju pod svojim vodstvom, što mu ipak nije uspjelo. Nakon toga likudski političar Schamir osnovao je desničarsko-konzervativnu kaoliciju i postao premijer. Rad te koalicije obilježile su samo pogreške, tako da vlada nije bila u mogućnosti ekonomski i kulturno integrirati Židove koji su nakon sloma Sovjetskog Saveza pohrlili u zemlju. 1992. godine Rabin, koji se tijekom jednog unutarpartijskog sukoba uspio izboriti za primat nad Peresom, kandidira se za premijera. 23. lipnja 1992. godine izraelski narod je birao novi parlament. Radnička partija je bila dosta jaka, ali je parlamentarnu većinu morala predati sa svojim koalicijskim partneromu Meretz-bloku. Tako je Rabin u svoju kaoliciju morao uzeti i stranku Schas, koja je zastupala ultraortodoksne i separatistički nastrojene Židove. U prijašnjoj vladi Ministarstvo unutarnjih poslova pod vodstvom predsjednika Schas-partije, Ariea Derija, razvilo se u pravo bratstvo. To samo pojašnjava da je Rabin bio zapravo spreman koalirati sa svakom strankom u Knessetu ako bi mu ona bila u stanju osigurati vlast. Dana 13. lipnja 1992. godine Rabin je predstavio svoju vladu. On je bio premijer i ministar obrane. Peres je gurnut u do tada nebitnu funkciju ministra vanjskih poslova. U svojoj izjavi povodom preuzimanja vlasti, Rabin je Palestincima uputio osobni apel, koji od njega nitko nikada nije mogao očekivati. On je krenuo sasvim novim putem i Palestincima ponudio sporazum o autonomiji, koji bi trebao okončati sukobe između obje grupe naroda. Kad pregovori s Palestincima nisu pokazivali nikakvog uspjeha, Schimon Peres je pokušao forsirati daljnje pregovore. Sredinom 1993. godine došlo je do sloma između Peresa i Arafata. Ugovori su trebali izmijeniti Izrael. PLO je priznat kao legalni zastupnik Palestinaca kojima je trebalo dati status samouprave. Palestinci su kao protuuslugu priznali državu Izrael i odrekli se osnivanja svoje države i terorističkih napada.
Nobelova nagrada za mir Rabinu, Peresu i Arafatu 10. studenoga 1994. Rabinu, Peresu i Arafatu dodijeljena je Nobelova nagrada za mir. Sva tri političara imala su velike zasluge za mirovni proces na Bliskom istoku, i od Sporazuma u Oslu stalno su pohvaljivani za svoje uspjehe. Rabin je u svom govoru na dodjeli Nobelove nagrade opisao vlastiti razvoj od gospdara rata do dobitnika Nobelove nagrade (do teksta govora na dodjeli Nobelove nagrade). Što se, pak, tiče unutarnjopolitičke situacije, vlada je imala sve više problema. Opet su počele unutarstranacke borbe među krilima stranke koja su bila sklona ili Rabinu ili Peresu, i tako su blokirala rad vlade. Godine 1995. provedba Sporazuma iz Osla pokazala je napredak, i Rabin se opet pomirio sa Peresom i mirovnim procesom. Tako je mirovni proces nastavljen i doživio je svoj vrhunac u rujnu 1995. godine postizanjem drugog izraelsko-palestinskog spozrazuma o autonomiji. U tom ugovoru regulirani su daljnji koraci prema samostalnosti, do potpune samostalnosti Palestine. Rabin je bio ne vrhuncu svoje političke karijere. I privreda je pozitivno reagirala na taj razvoj; ni u jednoj drugoj godini u Izraelu nisu zabilježene tako velike, i po broju i po količini, inozemne investicije kao u 1995. godini. Iako ni jedno židovsko naselje u autonomnim podrucjima nije trebalo biti predano, Rabin je sve više postajao ciljem desničarskog dijela izraelskih partija. Tako je uvijek dolazilo do nasilnih događaja za vrijeme demonstracija protiv Rabina i njegove mirovne politike. I protiv Rabina osobno upotrebljavano je nasilje; kad ga je jednom jedan demonstrant pokušao napasti, uhvaćen je tek neposredno pred Rabinom. Jedan kolumnist se poslije u svom tekstu zapitao: "A što bi se dogodilo, da je imao pištolj?". Tek kasnije došlo je do reakcija mirovnog pokreta, pa su tako u Tel Avivu organizirane velike mirovne demonstracije. Rabin je istupio kao govornik i masa naroda mu je klicala (do teksta Posljednji govor). Kad je napustio govornicu i krenuo prema svom automobilu, u njega je pucao Yigal Amir. Yitzhak Rabin umro je još na putu u bolnicu. Amir je odmah uhapšen i nakon nekoliko mjeseci osuđen na doživotnu robiju. Rabin, najveći državnik Izraela, pokopan je dva dana kasnije, uz prisutnost velikog broja stanovnika, njegovih najbližih i brojnih državnika.
|
|
|
