|
|
|
|
Pregled:
Dalje informacije: Uz sljedeći tekst na raspolaganju su vam osnovne informacije o životu i djelovanju Rabina, kronologija povijesti Izraela, kao i kratki tekst s osnovnim informacijama o političkom sustavu Izraela. Podvučene riječi u tekstu objašnjenje su u glosaru.
Zion se u tradicionalnom smislu zauzima za duhovni grad Jeruzalem, s moderne točke gledišta time se misli na državu Izrael, ali i na grad Jeruzalem. Zbog toga ni jedan izraelski političar nije za podjelu Jeruzalema. Herzl je umro 1904. godine u 44. godini u donjoaustrijskom Edlachu. Iako nije mogao ostvariti svoje ciljeve za života, danas ga se smatra jednim od ljudi koji su pripremili put nastanka moderne države Izrael. Krajem 19. stoljeca sve je više europskih Židova migriralo u Palesinu. Do osnivanja države Izrael 1948. uslijedile su još 4 velike migracije (hebrejski: Aliah), koje su mogu povezati s aktualnim političkim događajima u Europi. Za vrijeme petog Aliaha između 1932. i 1939. više od 250.000 Židova pobjeglo je pred progonima nacionalsocijalista iz Njemačke u "hvaljenu zemlju". U tom razdoblju dolazilo je do sve žešćih sukoba između židovskih doseljenika i Arapa, koji su živjeli u Palestini. Britanskim mandatarima nije pošlo za rukom da riješe te sukobe. Kako bi se zaštitile od arapskih udara, židovske zajednice osnovale su grupe otpora poput grupe Hagana, koja se nakon Drugog svjetskog rata borila i protiv Engleza jer nisu htjeli dopustiti migraciju Židova u Palestinu. 1947. godine britanski mandatari su se povukli iz Palestine i predali komandu nad ovim dijelom Bliskog istoka Ujedinjenim narodima (UN). Vijeće sigurnosti UN-a je odlučilo osnovati jednu židovsku i jednu arapsku državu. Taj su plan prihvatili Židovia, ali su ga odbili palestinski Arapi i arapske države. Dana 14. svibnja 1948. godine proklamirana je država Izrael. Nekoliko sati nakon osnivanja Izrael su diplomatski priznali SAD i Sovjetski Savez. Mlada država je ipak bila odmah napadnuta od arapskih susjeda. U desetomjesečnim borbamai protiv Egipta, Transjordana, Sirije, Libana i Iraka izraelska je vojska uspjela odbraniti sve svoje teritorije osim starog dijela grada Jeruzalema. Gotovo svi Arapi koji su živjeli na podrucjima koje su zauzele izraelske trupe pobjegli su u susjedne arapske države. Tamo oko 700.000 izbjeglica nije bilo integrirano u dotična društva zemalja u koje su pobjegli, nego su morali živjeti u logorima, što je dijelom slučaj i danas. Ta je grupa narasla na više od 3,5 milijuna ljudi. Svi oni inzistiraju na povratku u Izrael, šro izraelska vlada ne prihvaca. Nakon ovih vojnih sukoba mlada država se konsolidirala. Ograničenje migracije je ukinuto, a priznale su je mnoge nearapske države. Ali ni u godinama koje su slijedila na granicama Izraela nije vladao mir. Ratovi protiv arapskih susjeda
S druge strane, Izrael je bio potpuno iznenađen sirijsko-egipatskim napadom na židovski praznik pomirenja (hebrejski: Jom-Kippur). U prvim danima Jom-Kippur rata obje arapske armije zabilježile su uspjehe, no izraelska je vojska gotovo sve izgubljene teritorije opet povratila. Taj rat završio je bez konačnog pobjednika, ali još i danas se u arapskom svijetu slavi kao arapska pobjeda, buduci da je tek tim ratom izraelska vojska izgubila svoj glas nepobjedive. Mirovni proces s Egiptom i Sirijom Pod posredovanjem američkog ministra inozemnih poslova Kissingera, Izrael je 1974. i 1975. godine zaključio sa Sirijom i Egiptom sporazum koji je vodio djelomičnom povlačenju Izraela sa Sinajskog poluotoka i povlačenju trupa sa sirijsko-izraelske granice na Golanu. S novim egipatskim predsjednikom Sadatom (foto lijevo) smirila se i situacija između Izraela i Egipta, te je 1978. godine to smirivanje dovelo do sporazuma Camp David, koji je potpisan pod posredništvom američkog predsjednika Cartera. Tim sporazumom izraelska se država obvezala da će korak po korak kompletan Sinajski poluotok predati natrag u ruke Egipta i da će s Palestincima pronaći rješenje o autonomiji. Egipat je kao prva arapska država diplomatski priznao Izrael. Taj ugovor sačinio je osnovu za daljnji mirovni proces na Bliskom istoku i za relativno dobre odnose između Izraela i Egipta. Nakon što se smirio taj konflikt, jedan drugi se sve više zaoštravao: sukob s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO). Ta organizacija je stalno napadala sjever Izraela iz Libana, što je dovelo do toga da je izraelska vojska 1982. godine pod vodstvom Ariela Scharona umarširala u Liban i prodrla do Bejruta, libanskog glavnog grada. Taj rat se i danas jako kritizira, i u inozemstvu i u izraelskoj javnosti, jer je, prema mišljenju mnogih promatrača, predstavljo pretjeranu reakciju na terorističke napade PLO-a. Kritika izraelske vojske i glavnog zapovjednika Scharona pojačala se nakon masakra koji su provedeni u palestinskim izbjegličkim logorima. Izraelska vojska je bez ikakve reakcije promatrala užasne zločine kršćanske milicije u ovim izbjegličkim logorima. Arielu Scharonu je jedna izraelska istraživačka komisija pripisala "neizravnu" krivnju za smrt oko 1000 ljudi. Unutarnjo-politički problemi i Drugi zaljevski rat Sredinom 80-ih godina ekonomski položaj Izraela bio je sve teži: inflacija je zabilježila porast i do 1000 posto. U prosincu 1987. počela je arapska Intifada (arapski: stresti, odbaciti), ustanak, uglavnom, mladih Palestinaca protiv izraelskih okupatora. Izraelska vlada pod vodstvom premijera Schamira sve više dospijeva pod pritisak, buduci da izraelska vojska zbog svojih brutalnih akcija i u inozemstvu i u zemlji dospijeva pod "paljbu" kritike. Schamir, pripadnik Likud-bloka, odbio je pregovore s Arafatom PLO i umjesto toga je predložio plan za okončavanje sukoba, koji su Palestinci i arapska Liga kategorički odbili. Za vrijeme Drugog zaljevskog rata Palestinci su izgubili mnoge internacionalne simpatije kad su se javno izjasnili za podršku Iraku pod partijom Saddama Husseina, koja je Izrael gađala raketama. U lipnju 1992. Yitzhak Rabin iz Izraelske radničke partije postao je premijer. U rujnu 1993. godine postignut je osnovni sporazum između PLO-a i Izraela, kojim se okončavala Intifada. U toj izjavi o principima PLO je Izraelu priznao pravo egzistencije. Izrael je, opet, bio spreman da okupirana podrucja prepustiti palestinskoj samoupravi nakon razdoblja od 5 godina. Konačni status okupiranih podrucja trebao se riješiti 1996. godine. Danas se mora zaključiti da ti ciljevi nisu ostvareni. Nešto se ipak poboljšalo i za Palestince i za Izraelce, ali optimizam koji je vladao nakon sporazuma u Oslu je nestao. To se posebno ogleda u najnovijem ustanku Palestinacva, tzv. Alaqsa-Intifada. Hoce li nakad doći do mira koji će svi prihvatiti, ostaje neizvjesno.
|
|
|
