[Početak stranice]

15. sijecnja 1929. rođen je sin baptističkog propovjednika Jamesa Kinga i njegove žene u  Atlanti, u državi Georgia. Po običajima zemlje on je dobio ime izuzetne ličnosti: Martin Luther. (...)

Martin Luther imao je priliku ici školu i nakon toga je dobio i priliku da studira. On se s ciljem pripremao na predstojeći život. Kada je nakon odličnog završetka studija mogao birati između nekoliko vrlo primamljivih ponuda za posao, odlučio se za jedno mjesto u Montgomeryju. Nije mogao ni slutiti da će ovaj grad dati odlučujuće preokrete njegovu životu. 
U Montgomeryju, glavnom gradu Alabame, smještenom u južnom dijelu SAD-a, tada je bilo sve većih i sve zaoštrenijih napetosti među rasama. Mladi svecenik Baptističke crkve bio je svjedok stalnih mučenja kojima su bili izloženi pripadnici njegove zajednice.  
Ali King u tu situaciju nije došao nespreman. Za vrijeme svog studija često je promatrao probleme koje su crnci imali u zemlji. On je s tim u vezi razmišljao o strukturalnim promjenama, koje je za miran suživot u zemlji smatrao hitnima i neizbježnim. Veoma vrijedne upute dobio je preteći život i djelo Gandhija. Bio je sve uvjereniji da sila može kao posljedicu imati opet samo  silu. Nenasilje kao sredstvo da se dođe do cilja sve mu se više činilo kao jedni mogući put za rješavanje društvenih problema u Americi. King se, zastupajući taj svoj stav, pozivao na učenje Isusa Krista, za prakticirao je Gandhijeve metode.  

[Početak stranice]

Do prvih rasprava došlo je jako brzo. 1. prosinca 1955. godine u Montgomeryju se dogodila gotovo svakodnevna priča. U jednom od mnogobrojnih autobusa, koji savaki dan radnike voze sa njihovih radnnih mjesta kućama, sjedila je Rosa Parks, šnajderica u jednoj trgovačkoj kući. Bila je umorna od posla i pomalo je drijemala. Nakon što je dio autobusa koji je bio rezerviran za bijelce bio pun, vozač je pozvao nekoliko crnaca da svoja mjesta ustupe bijelcima, da krenu prema kraju autobusa i da se dalje voze stojeći. Tri crnca, naviknuti na takve uvjete, poslušala su ono što im je vozač rekao, no Rosa Parks je, ipak, bila suviše umorna. Mirno, ali odlučno, odbila je vozačev zahjev. Vozac je pozvao policiju koja je napravila zapisnik i podigla tužbu protiv nje. I to je bio svakodnevan slučaj. Ipak, ovaj je imao dalekosežne posljedice. Crnačko stanovništvo se odlučilo na bojkot Omnibus-društva, da bi konačno ostvarilo svoja prava. Svi su pozvani na veliki skup. Većina prisutnih odlučila se na štrajk. Predsjeddnik te građanske inicijative bio je mladi baptistički svecenik Dr. Martin Luther King. On je predložio nenasilno provođenje štrajka. 

I danas je veoma zanimljivo čitati o tome kako crni građani Montgomeryja nisu imali problema da se snađu i bez autobusa; pješice ili biciklima; u grupama ili sa svojim automobilima, oni su najvažnije linije održavali uvijek živima. Gotovo jednu godinu poslije Vrhovni je sud presudio u korist štrajkaškog pokreta. 21. prosinca 1956. godine crnci su se opet vozili autobusima Montgomeryja - prvi put bez diskriminirajućih ograničenja s kojima su do tada živjeli. 
Martin Luther King potpuno se založio u svojoj ulozi predsjedavajućeg. Kad je za vrijeme bojkota Omnibus-društva na njegovu kuću pokušan atentat i time ugrožen život njegove obitelji, široki krugovi crnačkog stanovništva pozivali su na oružani sukub. King je preklinjao okupljenu masu: "Ovaj problem ne možemo riješiti ako na silu odgovorimo silom". 

[Početak stranice]

Kinga su svugdje pozivali na demonstracije, predavanja i molitve. On je neumorno prihvacao svoj zadatak, okupljao je oko sebe slušaoce, jačao njihovo samopouzdanje i pozivao na nenasilje. Pobjeda u Montgomeryju dala je hrabrosti i volje pokretu za građanska prava. Sada je to značilo ne zastati na pola puta nego se izboriti i za prava crnačkog stanovništva u cijeloj zemlji. U kolovozu 1963. dogodio se vrhunac borbe: nenasilni marš na Washington. Stotine tisuca ljudi se odazvalo pozivu. Okupili su se pod vedrim nebom. Martin Luther King je održao govor koji je nakon tih jedinstvenih demonstracija u Americi ostavio za sobom zaista dalekosežne dojmove. On je Ustav i Objavu nezavisnosti usporedio s čekom, koji se trenutno ne smatra važećim za crno stanovništvo Amerike, nego jednostavno ima pečat na kojem piše "bez pokrića". "Ali mi ne želimo vjerovati da je ova banka pravednosti bankrotirala". Uzvikom "Freedom now" (...) on je "udario" po brutalnosti policije, sprječavanju pristupa u javne ustanove, ograničenju dostupnosti, rasnoj podjeli i oduzimanju prava glasa. Zaključio je svoj govor, koji je u međuvremenu postao svjetski poznat, riječima: "Ja imam san da će jednog dana sinovi ranijih robovlasnika zajedno sa nama moći sjediti za istim bratskim stolom na brdima Georgije. Imam san da će jednog dana i sama država Mississippi, u kojoj vlada nepravednost i gdje ona sa plamenom tlačenja živi svojim punim bićem, imam san da će se i ta država jednog dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti. Imam san da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u društvu u kojem se nitko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih se tretirati onako kako to oni svojim karakterima zasluže. To je naša nada. I moja je namjera da ću se jednoga dana vratiti na Jug s ovim uvjerenjem, da možemo prijeći brijeg ocajanja i pretvoriti ga u stijenu nade."  

[Cjelokupan tekst poznatog govora naći ćete u odlomku Citati i govori: Ja imam san]

[Početak stranice]

(...) Pokret za građansku ravnopravnost imao je sve više uspjeha. Zakon o građanskim pravima iz 1964. predviđa da ustanove koje nude jelo, smještaj, zabavu ili benzin, ni u kakvom slučaju ne smiju provoditi diskriminaciju. Svako tko može dokazati da ima završenih šest razreda osnovne škole posjeduje dovoljno obrazovnih preduvjeta da bi mogao sudjelovati na izborima. Svako diskriminiranje u podrucjima radne politike i politike zapošljavanja postalo je kažnjivo.
1965. godine usvojen je daljnji zakon o crncima u južnim državama koji su dobili mogućnost većeg sudjelovanja na izborima. Treću pobjedu King više nije doživio. 10. travnja 1968. godine prihvaćen je prijedlog zakona koji je proklamirao završetak diskriminacije kod prodaje kuća i unajmljivanja stanova. 

Cijeli svijet bio je uzdrman viješću dr. Martin Luther King umro kao žrtva atentata 

Svijet je s izuzetnom pozornošcu pratio događaje u Americi. To se pokazalo i dodjelom Nobelove nagrade: nakon dodjele Nobelove nagrade u Stocholmu Martin Luther King je sa suprugom posjetio više europskih gradova, i pokušavajuci pri tome osvojiti što je moguće više pristaša za građanski pokret za ravnopravnost i nenasilne metode. 
Dana 4. travnja 1968. godine cijeli svijet je uzdrmala vijest da je dr. Martin Luther King poginuo kao žrtva atentata. Došao je u Memphis na veliki skup građana. Akcija politike protiv crnih mlinara navukla je oblake na obzor. King je računao sa tim da bi njega jednoga dana mogla sustići nasilna smrt. Ipak, ni to ga nije moglo zadržati u istupanju za svoje građane koje je jako poštovao. Bio je uvjeren da je jednog dana moguće nadici rasnu diskriminaciju. 
"S Martinom Lutherom Kingom umro je i princip nenasilja. Vjerovanje da je još uvijek moguće spasiti ovaj princip bilo bi laganje samoga sebe." Te oštre riječi napisao je jedan novinar nakon Kingove smrti. Porast ratničkih sukoba čini se da potvrđuje novinarove tvrdnje. A šta bi bilo kad bi zahtjev za nenasiljem potpuno zanijemio? Ideja nenasilja ne smije umrijeti. 

[preuzeto iz: Gerhard Zimmermann, Oni su se opirali, Neukirchen-Vluyn 1995., 55ff.]

[Početak stranice]

Teme:   Ljudska Prava  I  Uzori  I  Demokracija  I  Partije  I  Europa  I  Globalizacija  I  Ujedinjeni narodi  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    I    Pedagogija mira    I    Metode

        

Ovu on-line ponudu iz područja političkog obrazovanja razvilo je i pripremilo društvo agora-wissen. To je stuttgartsko društvo za političko obrazovanje i promicanje znanja o novim medijima (GbR). Ako imate nekih pitanja ili sugestija, obratite nam se putem e-maila.