|
|
|
|
Pregled:
Tko je bio Martin Luther King Jr.? Dana 4. travnja prošle godine 30. je put obilježen dan kad je ubijen Martin Luther King. U proljeće 1968. godine King se priključio štrajku crnih radnika koji nisu bili plaćeni za svoj rad u Memphisu/Tennessee. Dok je navečer 4. travnja na jednom zaista masovnom skupu izgovarao crkvene pjasme, ubio ga je bijeli rasist. King je umro kao 39-godišnja (...), u trenutku kad je njegova popularnost bila prilično opala. Tad više nije pripadao među deset osoba kojima su se svi Amerikanci divili. Nekada nazvan "Apostolom nenasilja", nositelj Nobelove nagrade, u posljednje dvije godine svog života za mnoge je postao "nepoželjna osoba". Jer on je oštro kritizirao americke političare, provodio borbu za prava onih koji su u društvu bili oštećeni i odobravao masivne akcije civilnog neposluha. Danas se istog tog Martina Luthera Kinga u SAD-u službeno slavi kao nacionalnog heroja. Od 1986. godine 15. sijecanj (njegov rođendan) slavi se kao nacionalni praznik. King se ubraja među deset osoba kojima se u londonskoj Westminister-crkvi odaje počast kao "kršćanskoom paćeniku 20. stoljeca". (...) S vremena na vrijeme pojavi se opasnost da se sjećanje na Kinga pretvori u običan kliše. A kliše vodi tome da se "nenasilnom paćeniku" uskrate njegove političke perspektive i da se ublaži ono što nam je u naslijeđe ostavio kao zavjet. Onda je malo toga što može govoriti o "opsanom sjećanju" (J.B. Metz). Tako da se i mi sami moramo upitati: kojeg se to M. L. Kinga mi sjećamo? Gledamo li na njegovo djelo s divljenjem, ali istodobno kao na nešto što je već prošlost? Ili nas on inspirira i hrabri i u rješavanju problema današnjice? Ipak, najprije bih se vratio pitanju: tko je bio Martin Luther King, jr.? On je rođen 15. sijecnja 1929. godine kao sin crnog batističkog svecenika Martina Luthera Kinga i njegove supruge Alberte Williams King u Atlanti/Georgia. Iako je odrastao više čuvan od vanjskih utjecaja u jednoj prilično dobrostojećoj obitelji, već u mladosti je imao priliku identificirati se sa sudbinom svoje crnačke braće i sestara. Mogao je dobiti obrazovanje koje je bilo dostupno samo malom broju Afro-Amerikanaca. Od 1948. do 1954. studirao je teologiiju na sveucilištima na sjeveru SAD-a. Godine 1954., kao 25- godišnjak, preuzeo je službu svecenika u Montgomeryju/Alabama. Time se odlučio protiv karijere na sveucilištu koja mu je isto tako bila dostupna i omogućena. Već sljedeće godine King - čije se bavljenje pacifizmom i nenasiljem svodilo samo na teoretski dio - našao se pred praktičnom situacijom kad je u Montgomeryiju, koji je bio rasistički uređen grad, došlo do spontanog bojkota gradskih autobusa u prosincu 1955. godine. Obeshrabreni crnci nisu više bili spremni trpjeti šikanirajuce ponašanje bijelaca u gradskim autobusima. Odbijali su da i dalje sjede na sjedištima samo u zadnjem dijelu autobusa te da, kad su sva ostala zauzeta, i ta oslobode za bijelce. Pastor King, koji je u Montgomeryju tada bio još uvijek prilično nepoznat, izabran je za predsjednika Komiteta bojkota. Izabran je, zapravo, zbog toga što je u očima bijelaca još uvijek bio "neispisan list papira". Ipak, King je ubrzo postao poznat gotovo cijeloj naciji kao zagovarač nenasilnog otpora. Kad je na njegovu kuću izvršen bombaški napad, preklinjao je svoje crne supatnike: "Mi na silu moramo odgovoriti nenasiljem. Mislite na Kristove riječi: Tko uzme mač u svoje ruke, poginut će od mača. Isus nas poziva danas i poziva nas već stoljećima: Volite svoje neprijatelje. Tako moramo živjeti." King, koji je kao i većina njegovih sunarodnjaka posjedovao oružje za obranu (i koji je uzaludno tražio dozvolu za nošenje oružja sa sobom u automobilu), sada je pozivao sve da svi oružje ostave kod kuće.
Vecina boraca za građanska prava potjecala je iz crkvenih zajednica. Njihov cilj - ukidanje zakona o rasnoj podjeli u javnim ustanovama - pokušali su ostvariti nenasilnim metodama: demonstracijama, akcijama "sit-in", molitvama, bojkotima i navalom u zatvore. U crkvama su uvježbavali nenasilni otpor uglavnom uz pomoć socio-drama. Kingova interpretacija nenasilja King je nenasilje interpretirao kao "Kršćanstvo u akciji". "Duh i razlozi za pokret", prema Kingu, "potječu od Krista, dok je metoda Gandhijeva." "Gandhi je bio prvi čovjek u povijesti koji je Isusovu etiku ljubavi izdigao od obične metode davanja i primanja među ljudima do moćne socijalne snage " U svom osvrtu na bojkot autobusa u Montgomeryju, King je identificirao osnovne aspekte nenasilne akcije: 1.) "Nenasilni otpor nije metoda za
kukavice. Pruža se otpor. A ako netko tu metodu upotrebljava zato što
se plaši ili što mu nedostaju instrumenti za nasilnu akciju, onda on zapravo
ne radi u duhu same ideje, dakle, ne pruža nenasilan otpor." Godine 1960. King je postao pomoćni svecenik u crkvi svog oca, u Ebenezer baptističkoj crkvi u Atlanti. Time je imao više vremena za svoj angažman u Pokretu za građanska prava. Nakon bojkota autobusa Montgomeryja, uslijedile su brojne nenasilne akcije u južnim gradovima i državama Amerike. Poznatom je postala kampanja koji je vodila i provela Southern Christian Leadership Conference - SCLC ( Kršćanska vodeća konferencija u južnim državama), pod vodstvom M. L. Kinga. Ta kampanja održala se od 1961. - 1965. u Albaniju, Birminghamu i u Selmi. Njezin rezultat je bio da je u javnim ustanovama rasna podjela bila uvelike ukinuta. Broj Afro-Amerikanaca s pravom glasa naglo je porastao. Prije svega, mnogi od njih su dobili novi osjećaj samopouzdanja i svoje vrijednosti te su mogli dalje "putem krenuti uspravni".
Upotrebu nenasilne metode King je shvacao kao oslobađenje od prisile da se imitiraju vladajuće vrijednosti društva u kojem je živio, odnosno, zapadnjačke industrijske nacije. Pokušao je probiti taj krug sile. Nadao se da će nenasilnim akcijama uvući svoje protivnike u političke procese. Uvijek je ponavljeo: Nenasilje treba biti oslobođenje kako tlačenih tako i tlačitelja. Buduci da se istupanje za nensilje često smatra smiješnim, ja želim naglasiti: King ni u kom slučaju nije bio naivan, "etičan i moralan" sanjar. On nije bio slijep za institucionaliziranu silu, silu postojećih odnosa. Tako je ukazivao i na to da je čak i postojanje getoa ili nezaposlenost, da i te dvije komponente u određenom smislu za one koji su potlačeni predstavljaju nasilje i silju. On je oštro kritizirao političare koji su s jedne strane podržavali Vijatnamski rat, a s druge strane stanovnike crnačkih getoa upozoravali na nenasilje. Onaj tko se poziva na nenasilje da bi održao nasilne i tlačiteljske odnose naspram kritične manjine, ne može računati niti se pozivati na M. L. Kinga! 1967. godine u jednoj božićnoj molitvi King je objašnjavao: "Mi smo isprobali važnost i značenje nenasilja u našoj borbi za pravednost među rasama u SAD-u, ali sada... došlo je vrijeme da se nenasilje isproba u svim slučajevima konflikta među ljudima, a to znači nenasilje i na međunarodnoj razini." (...) King i njegovi suborci primjer su iskustva koje kaže: Tamo gdje se ljudi nađu i nenasilnim akcijama pruže otpor nepravednim uvjetima u kojima žive kako bi na taj način obznanili konflikte, mogu računati s tim da će čak i kao manjina utjecati na promjene. Naravno, to ih ne čuva od iskustava koja će sigurno morati proci, a to su i neuspjesi. Ali nama nije potrebno i ne trebamo to sebi dopustiti, da u ovo vrijeme postanemo još tvrdokorniji. Mi se želimo i možemo umiješati u konflikte našeg vremena, da bismo se približili cilju veće pravednosti. Pokret koji je predstavljao King stalno se pozivao na osnovna ljudska prava i ustavne principe, koje sadrži Ustav SAD-a: "Be true to what you said on paper!" ("Učinite istinitim ono za što ste se pismeno obvezali!"), dovikivao je svojim bijelim zemljacima. Uvjeren sam da mi od Kinga možemo naučiti ako razvijemo "ustavni patriotizam", koji nas s jedne strane štiti od toga da nemamo poštovanja prema osnovama našeg zakona, ustava i pravne države, a s druge strane nas ohrabruje da ustavno-pravno zahtijevamo, odnosno branimo ljudska i osnovna prava sadržana u Ustavu. Ako sebi postavimo pitanje o aktualnosti Kingova značenja za nas danas, onda nije dovoljno ako se samo prisjetimo njegovih stvaralačkih metoda i principa nenasilja. Onaj tko danas pita za značenje Kinga za nas - 30 godina nakon njegove smrti - ne smije isključiti njegovo izražavanje i akcije u posljednjim godinama života, tzv. "kasnog" Kinga od 1966.-1968. Inače će od Kinga brzo postati "apostol nenasilja", uramljeni svetac. Kakva je razlika između "kasnog" Kinga (1966.-1968.) i "ranog" Kinga (1955.-1965.)? Kad je King nakon velikih nemira u getoima 1965. godine povukao prvu bilancu prvog desetljeća postojanja Pokreta za građanska prava, morao je doći do zaključka: Situacija Afro-Amerikanaca u getoima velikih gradova na sjeveru Amerike se pogoršala. U njihovoj situaciji, koja je uključivala ekonomsko zapostavljanje, veliku stopu nezaposlenosti, užasne stambene uvjete i uvjete, ukidanje zakona koji su poticali rasnu podjelu u javnim ustanovama, malo se, ili gotovo ništa, promijenilo. Oprobane i hvaljene metode nenasilja ovdje su ostale bez ikakvog utjecaja. King je tada težište svoje kritike s problema rasizma umjerio prema problemu siromaštva. Njemu je bilo jasno da problem siromaštva ima međunarodne dimenzije. "Nama na zapadu prije svega mora biti jasno da su siromašne zemlje svijeta siromašne upravo zato jer smo ih mi političkim i privrednim kolonijalizmom opljačkali". King se zbog toga zauzimao za "revoluciju vrijednosti" u zapadnjačkim industrijaliziranim nacijama. "Moramo se što je prije moguće od društva koje je orijentirano prema produktu poceti okretati prema društvu koje je orijentirano čovjeku. Ako se strojevi, kompjutori, profit i vlasnička prava smatraju važnijim od ljudi, onda više nitko neće biti u stanju pobijediti gigantski trio - rasnog ludila, materijalizma i militarizma. Očito je naša obveza da preuzmemo ulogu dobrog Samarićanina za sve one koji su ostali ležati na ovome putu. Ali to je samo početak. Jednoga dana moramo shvatiti da se cijeli put u Jericho mora promijeniti, kako muškarci i žene na njemu ne bi trpjeli udarce, ne bi bili iskorišteni i opljačkani, dok se nalaze na svom životnom putu. ... Prava revolucija vrijednosti jaz između bogatstva i siromaštva promatrat ce s velikom brigom i nemirom ... narod, koji već godinama daje više novca za izgradnju vojno-sigurnosnih ustava nego za socijalne reforme, približava se duhovnoj smrti." King je bio uvjeren: "Građevina u kojoj borave prosjeci, mora biti nanovo sagrađena." Nekoliko mjeseci prije svoje smrti King je razvio plan političke mobilizacije svih onih koji su bili neprivilegirani u Americi. "Kampanja siromašnih" ("Pool People's Campaign") trebala je konfrontirati građane SAD-a sa siromaštvom u njihovoj vlastitoj zemlji. Akcije planirane za proljeće 1968. trebale su najprije ujediniti siromašne iz svih etničkih grupa. Cilj akcije bio je "Moć siromašnih" ("poor people's power"). (...) b) Kingova kritika Vijatnamskog rata Od kraja 1966. King je stalno govorio o vezi između rasizma, siromaštva i rata: "Moramo shvatiti da zlo rasizma, privredno iskorištavanje i militarizam međusobno ovise." Spoznaja o toj uzajamnoj vezi odvela ga je u prve redove protivnika Vijatnamskog rata. Najprije je oklijevao, iako je bio član Pacifističkog saveza za pomirenje, javno se izjasniti protiv rata u Vijatamu. Vodeće snage Pokreta za građansku ravnopravnost s pravom su se plašile da bi im, ukoliko King bude oštro kritizirao vladu, mogla biti uskraćena financijska podrška bijelih liberala. Stoga su mnogi Afro-Amerikanci strahovali da će im netko predbaciti da nisu pravi patrioti. King je prekinuo tu tradiciju jer je bio uvjeren da: "Dolazi vrijeme u kojem šutnja znači izdaju." "Ja sam godinama upražnjavao i njegovao nenasilje. Zar ne bih bio nekonsekventan, ako se ne bih izjasnio protiv rata u Vijatnamu?" Točno godinu dana prije svoje smrti King je pojasnio riverzendnu Crkvu u jednom značajnom govoru u New Yorku: "Ja moram ostati vjeran svojim uvjerenjima, zajedno sa svim ljudima koji su djeca živoga Boga. Ovaj poziv na bratstvo nadilazi rasnu pripadnost, naciju ili vjeru. Jer ja vjerujem da našem Ocu posebno leže na srcu oni među nama koji pate, koji su potlačeni, nepoštivani i bespomoćni,... dolazim ovamo progovoriti u njihovo ime. Naš je zadatak da govorimo u ime slabih, u ime onih koji nemaju glasa ('to speak for the voiceless'), za žrtve naše nacije, za one koje ona naziva neprijateljima. Jer ni jedno objašnjenje koje nam ponude ljudi, ne može njih učiniti ničim manjim do našom braćom." King je bio spreman platiti cijenu za svoju "stvaralačku neprilagodljivost". Jedan od Predsjednikovih savjetnika objasnio je da su Kingovi govori točno "na liniji komunista". Izdavači Life Magazina, koji su nakon Kingove smrti odmah publicirali jedno izdanje u sjećanje na Kinga, nakon njegova govora u Riverside-crkvi napisali su da je govor bio "demagoški isprazan te da je zvučao kao manuskript za radio Hanoj". (...) c) Ekumenska dimenzija Kingova djelovanja i njegovih govora Ako se zapitamo o značenju Kingovog naslijeđa za nas, osim njegove filozofije i prekse nenasilja te ukazivanja na zajedničku nit između rasizma, siromaštva i rata, moramo promatrati i treći aspekt: ekumensku dimenziju njegova djelovanja i razmišljanja. S pravom je crni baptistički svecenik nazvan "prorokom ekumenskog Kršćanstva". Htio bih ovo dopuniti s nekoliko primjera Kingova ekumenskog i angažmana koji nadilazi granice konfesije: U osvrtu na bojkot autobusa Montgomeryja, King je napisao: "Aspekt vrijedan spomena u pokretu Montgomeryja je činjenica da su baptisti, metodisti, luteranci, presbejci, episkopali i svi drugi, da su zajedno došli s namjerom da nadiđu denominacionalne granice ... Oni ... su pjevali i molili se zajedno u zajedničkoj borbi za slobodu i ljudsko dostojanstvo." Program za tzv. Marš na Washington godine 1963. razradili su zajedno vodeći ljudi Pokreta za građanska prava s predstavnicima sindikata i sa po jednim predstavnikom protestantske, katoličke i židovske vjerske zajednice. Nakon Marša jedan je novinar iz SAD-a zaključio da je "Marš približio jednu drugoj tri vodeće religiozne zajednice ove zemlje više nego i jedno pitanje o kojem su razgovarali u mirnodopskim uvjetima." U udruženju Clergy and Laymen Concerned About Vietnam ("Duhovnici i laici zabrinuti za Vijatnam"), u čije je predsjedništvo ušao i King, angažirali su se parori, svecenici, rabini i pripadnici njihovih zajednica u zajedničkoj borbi protiv rata u Vijatnamu. To udruženje bilo je slika "nove ekumene" bijelih i crnih katolika, protestanata, židova, čiji zajednički interesni moment predstavlja političko-praktična primjena biblijskog svjedočenja o miru. Formiranju te nove ekumene nije pridonio interes upravno-tehničkog ili doktrinalnog jedinstva konfesija, nego zajedničko zastupanje elemantarnih interesa onih koji su na neki način oštećeni ili potlačeni - u ovom slučaju (pretežno nekršćana) ljudi u Vijatnamu. d) Kingovo shvacanje Crkve: "Voice of the Voiceless" Najvažniji zadatak Crkve King je vidio u tome da ona bude "glas onih koji nemaju glasa (voice of the voiceless)." To znači: Prvi zadatak kršćanske crkve je da se stavi na stranu onih koji su potlačeni ili nemoćni, ali ne praćenje interesa njihovih organizacija. Predstavnici Crkve moraju javno imenovati onu nepravdu o kojoj se šuti ili koju se ignorira. Crkva kao "glas onih koji nemaju glasa" u javnosti istupa za prava obeštećenih, s ciljem da svi uzmu učešća u političkim procesima odlučivanja i da uživaju u dobrima i blagodatima zemlje. Takvo shvacanje Crkve Kinga i njegove suradnike učinilo je pripadnicima Crkve Isusa Krista. Tako je King u osvrtu na afro-američki pokret za slobodu govorio o "mnogim ljudima koji su bili s nama od početka borbe, ... koji su bili prave apoteze (slike Boga) kršćanske vjere ... neki od njih su članovi Crkve, ali mnogi od njih to nisu." "Neke crkve", po Kingu - "shvacaju kako one, da bi u moralnom smislu imale snage, moraju proglasiti jednakost zapoviješću. Osnova za savez s njima je jaka i trajna. Ali za crkve koje izbjegavaju ovo pitanje ili ga zaobilaze, koje su u socijalnim i privrednim pitanjima njeme ili plašljive, mi smo samo stranci, čak iako pjevamo iste korale u slavu Bogu." e) Kingov san: "I Have a Dream" Da je u tradiciju crnih baptista u južnim državama bio ukorijenjen ekumenski King, to nije bio slučaj. Njegovo razumijevanje kršćanske egzistencije koje je prelazilo konfesionalne granice, imalo je za posljedicu njegov "san". I time dolazim do jako bitnog aspekta njegova značenja za nas danas: Kinga je pokrenuo jedan "san". Taj san ticao se prije svega amaričkih crnaca i njihovih protivnika, kako dolazi do izražaja i na poznatom govoru iz 1963. u okviru Marša na Washington:
Ja imam san da će jednog dana sinovi ranijih robovlasnika zajedno s nama moći sjediti za istim bratskim stolom na crvenim brdima Georgije. Imam san da će jednog dana i sama država Misisipi, u kojoj vlada nepravednost i gdje ona sa plamenom tlačenja živi svojim punim bićem, imam san da će se i ta država jednog dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti. Imam san da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u drštvu u kojem se nitko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih se tretirati onako kako to oni svojim karaktreom zasluže." Tijekom njegova trinaestogodišnjeg javnog djelovanja Kingov san se proširio i narastao od nacionalno ograničenog cilja jednakosti crnaca u njegovoj zemlji do vizije jedne "beloved community" cijelog svijeta, do "svjetske kuće", u kojoj svi ljudi žive bratski oslobođeni od zla rasizma, siromaštva i militarizma. Shodno tome on je zahtijavao: "Naša vjerna obećanja (loyalties) moraju postati ekumenska (ecumenical), ona ne smiju biti regionalno ograničena (sectional). Svaka nacija sada mora razviti obvezu prema čovječanstvu koja prelazi granice malih država." "Naša vjerna obećanja moraju nadići našu rasu, naš klan, naš razred i našu naciju (transcend), a to znači: Mi moramo razviti svjetsku perspektivu." "Kuća svijeta", "bratski stol, "beloved community", "hvaljena zemlja", "izvori Egipta" - sa ovim i još mnoštvom drugih intergativnih slika, u koje je King sažeo nadu i čežnu onih koji su ga slušali, utjecao je na to da se razgradi osjećaj nemoći naspram danih političko-socijalnih odnosa. Ove slike imaju mobilizirajuću snagu, jer one prelaze preko tračnica loše sadašnjosti. Kingov san bio je "san prema naprijed" (E. Bloch). (...) Ako se pogleda 13 godina Kingova javnog rada, onda je jasno: On je bio čovjek na jednom putu. Kao budan i osjećajan čovjek, na svom je putu primao mnoge utjecaje koji su uvjetovali razvoj njegova razmišljanja i djelovanja. U Montgomeriju je najprije zahtijevao uljudno ponašanje prema crncima u sredstvima javnog prometa, o ukidanju zakona segregacije nije bilo riječi! Trinaest godina kasnije King se odvažio organizirati masovne akcije civilnog neposluha pred sjedištem vlade. Iaoo je 1964. godine Nobelovom nagradom dobio veliko javno priznanje, dvije godine kasnije riskirao je sve to zbog svoje profetske kritike moćnika. Martin Luther King nije bio nekontroverzan junak. Krajem svog života više puta izrazio je svoj strah da bi se njegov san mogao pretvoriti u njegovu noćnu moru (nightmare). Samo smrću bio je spriječen da da u Ebenezer baptističkoj crkvi održi govor čija je tema glasila: "Zašto bi Amerika mogla otići u pakao" ("Why America May Go to Hell"). King koji je bio poznat po svom humoru, često je bio depresivan. Isti čovjek koji je za ostatak svijeta predstavljao nedodirljivi moralni autoritet, patio je od osjećaja krivnje zbog veze koju je imao izvan braka, mučila ga je sumnja u sebe samoga. FBI, koji ga je saslušavao, označio ga je kao sklonog samoubojstvu! Ja pretpostavljam da nam je King mnogo bliži u njegovim oprečnostima i kontroverzama, nego u slici King-kulta. (...) I nakon tri desetljeća od njegove smrti njegova vizija bratske svjetske zajednice nije postala realnost. Ali ako mi - sjećanjem na njega - dobijemo hrabrost "da govorimo u ime onih koji nemaju glasa", njegov san je živ među nama.
|
|
|
