|
|
|
|
Desmond Mpilo Tutu rođen je 1931. godine u veoma nepravednom svijetu. Njegova obitelj, kao i većina crnaca u Južnoj Africi, imala je vrlo malo novca. Živjeli su u jednoj maloj kolibi bez struje i tekuće vode. Svi crnci morali su sa sobom nositi putovnicu u koju su bile unesene deteljne informacije o njima, pa čak i njegov otac koji je bio uvaženi učitelj. Bijela policija ponekad bi zaustavljala crnce samo da provjeri imaju li sa sobom putovnicu. Ovo su bile posljedice bjelačke politike u Južnoj Africi koja je već 1910. godine počela razmišljati o tome kako bi tlačenjem ostvarila nadmoć bjelačkoj manjini nad crnačkom većinom. Godine 1948. položaj "obojenih" u Južnoj Africi još više se pogoršao: održani su izbori na kojima su pravo glasa imali samo Južnoafrikanci. Kao pobjednik iz izbora izašla je Nacionalna partija čiji je osnovni cilj bio apartheid, dakle podjela rasa. Ta stranka obećala je da će uvesti zakone protiv obojenih, da bi osigurala moć bijelaca. Nova vladajuća partija provodila je podjelu rasa, diskriminaciju i tlačenje do krajnjih granica. Prvi zakoni nove vlade ciljano su doneseni da bi organizirali sustavnu podjelu između rasa i u svakodnevnom i u političkom životu. Svi građani Južne Afrike podijeljeni su po boji kože: razlika je postojala između bijeleca, obojenih (dakle, mješanaca), Azijata i domaćih (dakle, crnaca). Ova podjela je bila jako komplicirana, jer je kod obojenih postojalo još daljnjih sedam podgrupa, a kod crnaca prema jeziku još daljih osam grupa. Odnosi i brakovi između bijelaca i nebijelaca bili su zabranjeni i kažnjivi. Nebijelci su politički bili tlačeni samim tim što su im bili zabranjenji skupovi svake vrste. Stoga se uopće nije mogla ostvariti i graditi politička opozicije. Činjenica da su obojeni bili tlačeni i na ekonomskom planu čini se u sklopu takve situacije sama po sebi razumljivom. Oni su bili iskorištavani kao radna snaga, bili su manje plaćeni, bilo im je zabranjeno da se organiziraju putem sindikata i nisu imali pravo na štrajk. Jedan od najgorih zakona - koji se tada ticao i Tutua, jer je bio učitelj po zanimanju - bio je tzv. Bantu Education Act. Prema tom zakonu, koji je bio jedan od osnovnih razloga za buđenje Tutuove političke svijesti, crni učenici su jednostavno trebali dobivati lošije obrazovanje u školama nego bijeli učenici. Tadašnji premijer Južne Afrike Verwoerd vjerovao je, naime, da Južnoj Africi nisu bili potrebni pametni i dobro obrazovani crnci. Umjesto toga njih je trebalo odgajati da budu robovi bijelaca.
Ipak, bjalačka vlada u Petoriji nije vodila laku igru. Već jako rano formirao se otpor u Južnoj Africi koji je vodio najprije Africki nacionalni kongres (ANC), stranka Nelsona Mandele, koja je i danas pod vodstvom Thaboa Mbekija vladajuća stranka. ANC je crnačko stanovništvo pozivao na civilni neposluh, na koji je vlada reagirala silom, a što je završilo zabranjivanjem ANC-ja 1960. godine i hapšenjem Nelsona Mandele i njegovih prijatelja 1964. godine. Novi pokret otpora osnovan je 1968. godine pod vodstvom studenta Stevea Bikoa i pod imenom Black Consciousness Movement. Cilj te organizacije bilo je jačanje samopouzdanja kod crnaca. A za ostvarivanje tog cilja ciljeli pokret nije željeo upotrebljavati niti je upotrebljavao silu. Kada se Tutu nakon dugogodišnjeg boravka u inozemstvu 1975. godine vratio u Južnu Afriku na mjesto anglikanskog dekana u Johannesburgu, shvatio je da se situacija za vrijeme njegove odsutnosti iz domovine pogorđšala za više puta: uvjeti koji su nalikovali građanskom ratu bili su karakteristični za Južnu Afriku 70-ih i 80-ih godina. Prodavaonice i automobili bili su u plamenu, ljudi su ubijenio, djeca su, umjesto da idu u školu, stajala u prvim redovima. Južna Afrika je postala policijska država, a crnačka mladež bila je radikalizirana. I vlada u Petoriji dalje je poslovala sa strahom. Crnački otpor nije se više svodio na malu grupu koju se moglo brzo eliminirati, nego je postao velika moć koju se za sebe moglo pridobiti samo uz ustupke. Čak je i međunarodni pritisak na Južnu Afriku, na kraju karajeva, među ostalim zahvaljujući i naporima Desmonda Tutua, porastao. Dodjala Nobelove nagrade za mir Desmondu Tutuu 1984. godine može se promatrati kao znak, kao izjava međunarodna zajednice i kao politička izjava, da je apartheid u Južnboj Africi nepravedan i da predstavlja prijetnju miru.
|
|
|
