Pišem Vam kao pripadnik rase koja je osjetila što su patnje ponižavanja, šta su razočaranja i što znači biti potlačen narod. Povijest Vaše rase dovoljno govori o tome koliko je teško udovoljiti želji jednog naroda za mirom i samoodređenjem, kad se ta želja jedanput probudi u tom narodu ne može je se usporediti s bilo čime drugim osim s pravom na mir i samoodređenje. Vaš narod pružio je ogroman otpor i nepoznatom je izložio svoje čelo, izloživši se tako mnogobrojnim opasnostima, da ne bi dalje morao služiti. I konačno izašao je kao pobjednik iz toga. Vaš narod bi u dubini svoga bića trebao znati bolje nego i jedan drugi narod bijele rase - ukoliko mu iz sjećanja jednostavno nisu izbrisane lekcije iz davne, a i bliske prošlosti - da ništa, ali apsolutno ništa ne može spriječiti jedan narod da ostvari svoju slobodu, da bude slobodan covjek koji će na svojim ramenima nositi dostojanstvenu glavu, koji može preuzeti obveze i odgovornosti, kao sastavni i prateći dio slobode koju si taj narod želi od sveg srca. Za većinu crnaca sve ovo je neostvarivo u rezervatima, jer oni vjeruju da bitno mogu pridonijeti blagostanju Južne Afrike, koje, opet, pripada svima nama. Crncima nikako nije jasno zašto se bijelci označavaju kao jedna nacija kada s sastoje iz mnoštva nacija - od Grka, Talijana, Portugalaca, Francuza, Njemaca, Engleza itd. - dok se se od crnaca nasilno pokušava napraviti više nacija -  nacija Xhosas, Zulu, Tswana itd. Xhosasi i Zulusi su, na primjer, jedni drugima mnogo bliži nego što su to - recimo - Talijani i Nijemci jedni drugima u bjelačkom društvu. Mi svi - i bijelci i crnci - pripadamo Južnoj Africi i crnci nikome neće dati niti jedan djelić ove vrlo drage im zemlje jednostavno zato što je toliko vole. Nedavno je rasno pomiješna nogometna momčad Južne Afrike pobijedila momčad iz Argentine koja nam je bila u posjetu. I to je možda bio prvi put u povijesti južnoafričkog sporta da su Južnoafrikanci svih rasa gromoglasnim navijanjem podržavali svoju momčad protiv zajedničkog protivnika.  

Nebo se zbog toga nije srušilo. Je li samo fantazija želja da ugledamo jednakost u kojoj će svi Južnoafrikanci dobiti jednak dio ove predivne zamlje, da bi ga na taj način bolje branili od zajedničkog neprijatelja i da bi se borili za povećanje zajedničkog blagostanja? 

Pišem Vam jer je naš ambasador pri Ujedinjenim narodima, gospodin Botha, izjavio da je Južna Afrika odustala od rasne diskriminacije. Ta izjava nije obradovala samo nas, nego i cijeli svijet. Nažalost, do sada jedva da ima dokaza o tome da je netko nešto nadišao ili od nečega odustao. Nije prevelik pomak naprijed u prevladavanju rasne diskriminacije ako se uklone neki natpisi s klupa u parkovima. To su samo površne promjene koje život crnaca ne mijenjaju principijelno. Očevi i muževi još su odvojeni od svojih najdražih, jer još uvijek moraju pokušavati zaraditi nešto kao radnici najamnici; to je užasan sistem koji je sinoda nizozemske reformirane Crkve jedanput označila kao rak društva u Južnoj Africi, sistem koji ima nesagledive posljedice za održanje crnačkog obiteljskog života, a time šteti i samom društvu o kojem sam ranije govorio. Te pokrete prema prevladavanju rasne diskriminacije, iako dugo čeznemo za njima, ne vidimo kad pogledamo prepune škole u crnačkim Townships, nemoguće uvjete stanovanja i beznadežno nedostupna sredstva javnog prometa. 

Pišem Vam da u potpunosti izrazim svoje divljenje za Vaše uložene napore u pokušaju ostvarivanja dijaloga i smirivanja napetosti. Mnogi od nas ovdje žele Vas podržati u Vašim naporima, ali, iskreno, mi to ne možemo učiniti dok god se smirivanje napetosti prema vani ne bude odnosilo i na smirivanje napetosti unutar zemlje. Crnci su zahvalni za sve što je za njih učinjeno, ali sada žele neotuđivo pravo, da sami za sebe odlučuju zajedno s građanima Južne Afrike svih rasa.

Pišem Vam, jer i ja kao i Vi činim sve za pravo pomirenje s pravednošću za sve i za mirnu promjenu u pravedno i otvorenu južnoafričko društvo, u kojem će predivna bogatstva i blagostanje naše zemlje biti ravnomjerno raspodjeljeni. Pišem Vam i da Vas uvjerim, koliko je to u mojoj moći, da sigurnost naše zemlje ne ovisi od vojnom potencijalu, i sigurno ne o tome da državna sigurnosna policija dobije neograničena ovlaštenja, da radi zapravo ono što joj se sviđa, bez polaganja računa pred sudovima naše zemlje, pred sudovima koji u cijelom svijetu imaju dobar glas zbog svoje pravdenosti. Zbog toga zahtijevamo da se oslobode svi uhapšeni ili da ih se izvede pred sud, gdje trebaju biti osuđeni ako su počinili krivična djela. U našoj zemlji vlada veliki nemir zbog činjenice da se ljude može jednostavno hapsiti bez da budu optuženi, i da se nakon toga mogu i dalje zadržati u zatvoru ili da uglavnom bivaju pušteni, ukoliko ne budu optuženi. Iako ih to ne štiti od daljih progona policije. Jer, čak i ako budu proglašeni nevinima, oni se odmah stavljaju pod pritisak, daljnjim praćenjem policije, kućnim pritvorom ili novim hapšenjem. Koliko dugo, po Vašim očekivanjima, jedan narod može trpjeti ovakve patnje i nepravdu? Veliki dio bjelačkog stanovništva ispunjen je strahom i nesigurnošću, unatoc svojim lijepim kućama, blagostanju, povlasticama i ostalom. I to će ostati tako dok Južnoafrikanci svih rasa ne budu slobodni. Bijelci u ovoj zemlji neće biti slobodni dok ne budu slobodni svi dijelovi našeg društva. Tek ćemo tada moći svi uživati u sigurnosti bez izdavanja astronomskih suma za njeno održanje; goleme sume koje se mogu upotrijebiti na mnogo pametniji način,  tako da pridonesu da cjelokupno društvo postane bolje i dokaže cijelom svijetu da ljudi različitih rasa mogu živjeti zajedno. Mi trebamo jedni druge i crnci su pokušali objasniti bijelcima da se ne žele baciti u more. Koliko dugo još treba to objašnjavati, dok trpe najgora poniženja i nepoštivanja? Kažu da i najstrpljivijem prijatelju nekad ponestane strpljenja.  

Pišem Vam jer imam noćne more da će  - ako se ubrzo ne dogodi nešto drastično - doći do proljevanja krvi i upotrebe nasijlja. Jedan narod može trpjeti samo do određene mjere i više ne. Povijest Vašeg naroda to pokazuje, kako sam već spomenuo, Vijatnam to demonstrira jednako kao i Portugal. Volio bih, kunem se Bogom, da griješim i da sam povijest shvatio isto tako pogrešno kao i položaj u mojoj voljenoj domovini, u Južnoj Africi. Narod koji se beznađem, nepravednošću i tlačenjem otjera u očajanje, mora posegnuti za očajničkim sredstvima. Plašim se, jako se plašim da ćemo uskoro doći do točke s koje više nema povratka, do točke kad će događaji početi teći svojim tokom i kada više nitko neće moći spriječiti krvavu odluku koja je "suviše strašna, da bi si je čovjek sebi predocio" - da iskoristim Vaše riječi u ovom citatu. 

Strah me jer imam nekog iskustava s užasima sile. Moja supruga i ja 1966. godine boravili smo sa naše dvoje mlađe djece u Jeruzalemu dva mjeseca, gdje smo doživjeli nasilje između Židova i Arapa koje je bilo u stalnom porastu i iz kojeg je uslijedio Šestodnevni rat. Bio sam i u Addis Abebi kada su tamo izbili nemiri na ulicama, koji su bili predigra za pad dinastije Haile Selassija. Bio sam u Ugandi neposredno prije protjertivanja Azijata iz te zemlje, i od tada sam se stalno vraćao u Ugandu, bilo me strah i doživio sam razvoj događaja kakav je tamo zabilježen. Posjetio sam i Sudan, priznajem tek nakon kraja 17-godišnjeg građanskog rata, ali sam jasno vidio kakvu je taj ubilački rat štetu nanio tamošnjem stanovništvu i njihovim posjedima. Posjetio sam Nigeriju i bivšu Bijafru i vidio sam nezamislive posljedice koje je građanski rat ostavio nad pobijeđenim stanovnicima Bijafre. Prošle godine imao sam priliku govoriti na Općoj skupštini prezbitarijanske crkve u Sjevernoj Irskoj u Belfastu - i ono što sam vidio duboko me potreslo. U Engleskoj smo svaki dan na televiziji gledali užasne slike uništavanja iz Vijatnamskog rata: djecu koja vrište od užasnih bolova nastalih sagaranjem od napalm bombi; cijeli narod na vješalima, ljude koji su izgledali tako napušteni i očajni, da je čovjek jednostavno dobivao potrebu da zavapi: "Pa zar nema Boga na nebu, koji bi se pobrinuo za nas?" Ne, ja poznajem nasilje i prolijevanje krvi te, kao i mnogi naši ljudi, ne želim znati ništa više o tome.

Ali mi crnci smo izuzetno strpljivi i puni ljubavi za mirom. Mi znamo da je politika umjetnost mogućeg. Mi ne možemo očekivati da se Vi na taj način obratite svojim biračima, da biste izgubili njihovu podršku. Mi smo spremni prihvatiti značajne geste koje bi nam ukazivale na to da Vi, Vaša vlada i svi bijelci zaista iskreno mislite kad kažete da želite započeti s mirnom promjenom. Kao prvo: prihvatite urbane crnce kao permanentne građane u podrucja koja se greškom naziva "bijela Južna Afrika", prihvatite i njegovo pravo na posjed. On će onda posjedovati svoj dio zemlje i neće se tako lako priključivati ljudima koji žele uništiti njegovu zemlju. Prije je moguće da će biti spreman i umrijeti da bi obranio svoju domovinu i svoje osnovno pravo. Kao drugo: ukinite zakone o putovnicama koji crncima više nego bilo što drugo ukazuju na to da su oni trećerezredni narod u svojoj voljenoj zemlji. Kao treće: nezaobilazno sazovite Nacionalnu skupštinu, koja će se sastojati od pravih vođa pojedinih grupa (tj. od onih koji su kao vođe priznati u svom dijelu stanovništva), da bi se pokušalo mirno provođenje ove umjetno uređene Južne Afrike u nerasističko, otvoreno i pravedno društvo. Ja čvrsto vjerujem da je Vaša vodeća pozicija doista čvrsta i da su Vam bjelački birači zapravo dali blanco ček, tako da se Vi nemate čega bojati. Jer ako vrlo brzo ne budu poduzete mjere koje Vam predslažem i ako se vrlo brzo ne primijeti napredak i poboljšanje vrlo loše situacije, nećete se imati čega bojati jer više neće biti desničarskog krila koje bi Vam moglo prijetiti svojim mjerama, više neće biti ničega.

Ovo pismo Vam pišem za vrijeme svog trodnevnog boravka u Johannesburgu, gdje u atmosferi duboke tišine, Božje službe, molitvi i svakodnevnih zajedničkih večera pokušavamo doći bliže Bogu, pokušavamo spoznati što je Božja volja, što nam on govori, što su zahtjevi i upute Svetog Duha. Čini mi se da me sam Bog pokrenuo da Vam ovo pismo napišem sada.  

Nadam se da ću od Vas čuti nešto vrlo skoro, jer ja ovu korespodenciju želim objelodaniti i u tisku, naravno uz Vaš pristanak, da svi naši ljudi, i bijelci i crnci, znaju da smo mi s naše strane učinili sve da iskažemo svoj apel, ne samo apel običnim ljudima nego i najvišoj političkoj figuri u zemlji, da bismo iskazali ozbiljno upozorenje koje moje pismo sadrži.  Sve ovo proizvod je duboke ljubavi i brige za moju zemlju. Ubrzo ću postati biskup u Lesothou i imati novu dijecezu. Ali ja sam čvrsto odlučio - i moja supruga me podržava u toj odluci - zadržati svoje južnoafričko državljanstvo, bez obzira na to koliko dugo ćemo morati ostati u Lesothou.   

Nadam se da će Vam Bog podariti strapljenja i želje da nas saslušate prije nego bude kasno i Bog Vas blagoslovio u vašoj vladavini i danas i zauvijek.

Otkako smo prošle godine došli u ovu katedralu, svakog petka imamo Božju službu u kojoj savjetujemo pravednost i pomirenje za ovu zemlju. Na svim misama u katedrali mi se molimo ovako: 

Bog neka blagoslovi Afriku,
neka zaštiti njenu djecu,
nek avodi njene vođe i 
da joj mir,
po volji Isusa Krista.
I:
Bože, učini nas kuririma svoga mira: tamo gdje je mržnja, posij ljubav; gdje je bolest, daj ozdravljenje; gdje je očaj; neka bude nada; gdje je mrak, upali svjetlo; gdje je tuga, daj radost.  
Bože, osiguraj da radije tješimo druge, nego što je nama potrebna utjeha; da cešce razumijevamo druge, nego što je potrebno razumjeti nas; da volimo, više nego je ljubav nama potrebna: jer u davanju mi dobivamo, u opraštanju biva nam oprošteno, u smrti bivamo rođeni u vječnom životu. 
Amen.
A mi i mislimo ovako.

S poštovanjem, Desmond Tutu

Teme:   Ljudska Prava  I  Uzori  I  Demokracija  I  Partije  I  Europa  I  Globalizacija  I  Ujedinjeni narodi  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    I    Pedagogija mira    I    Metode

        

Ovu on-line ponudu iz područja političkog obrazovanja razvilo je i pripremilo društvo agora-wissen. To je stuttgartsko društvo za političko obrazovanje i promicanje znanja o novim medijima (GbR). Ako imate nekih pitanja ili sugestija, obratite nam se putem e-maila.