|
|
|
|
Već početkom 70-ih godina svecenik Desmond Tutu počeo je svojim istupima skretati pozornost javnosti na situaciju u Južnoj Africi. Na konferencijama i tijekom njegovih molitvi u inozemstvu, u člancima koje je pisao - Tutu je koristio svaku moguću šansu da pokaže kako je ideologija apartheid režima loša, nemoralna, dijabolična i nepomirljiva s Evanđeljem Isusa Krista. Kad ja 1975. godine postao dekan u Johannesburgu, napisao je očajničko pismo tadašnjem premijeru, kako bi ga upozorio na zategnutu situaciju u Južnoj Africi. Pismo je prošlo nezapaženo, a situacija u Južnoj Africi pogoršavala se iz dana u dan. Tutu je vrlo brzo spoznao da bjelačka vlada nije spremna za pregovore i da je jedini način da se postigne ukidanje apartheida međunarodni pritisak. Njegovo imenovanje za generalnog sekretara Savjeta južnoafričkih crkava, u kojem su bile zastupljene gotovo sve crkve Južne Afrike, otvorilo je Tutuu vrata u svijet i dalo mu izvjesnu političku težinu. S podrškom ostalih biskupa on je sebi mogao dopustiti da pozove južnoafrički narod na civilni neposluh i da u inozemstvu poziva na ekonomski bojkot Južne Afrike. Kao priznanje za njegovu borbu 1984. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za mir, što je Južnu Afriku postavilo u međunarodni fokus, a Tutuu dalo još više političke težine i mogućnosti za djelovanje [Tutuov govor na dodjeli Nobelove nagrade]. Kad su sredinom 80-ih godina u Južnoj Africi vladali uvjeti slični građanskom ratu, a vlada reagirala samo objavljivanjem izvanrednog stanja i zabranom svih antiapartheid organizacija, izrečena je smrtna presuda apartheidu. Zahvaljujući neprestalnoj aktivnosti Tutua međunarodni pritisak na Južnu Afriku u formi sankcija i bokota postao je ogroman - osnovan je put koji se udaljavao od apartheida i približavao demokratskoj Južnoj Africi. Ali što je točno bilo ono što je Tutuu priskrbilo respekt kod svih međunarodnih organizacija, što je bilo ono što je sve ljude - kako bijelce tako i crnce - fasciniralo kod Tutua i što mu je to donijelo uspjeh i značaj? Što ga je razlikovalo od drugih crnačkih vođa i što ga je učinilo uzorom? To je sigurno bila Tutuova najvažnija karakteristika - bio je "slijep za boje i rase". Kao svecenik Desmond Tutu se već u 60-im godinama bavio "crnačkom teologijom" koja kaže da je Bog na svijet došao kao čovjek, a ne kao neka životinja ili neko drugo živo biće. Čovjek je shodno tome oličenje Boga, bez obzira na boju njegove kože ili na rasu. Ova teorija implicira dvije stvari: s jedne strane ona može značiti teoriju oslobođenja, koja daje teoretsku osnovu borbi protiv apartheida, a s druge strane teorija tvrdi da su ljudi svih boja i rasa jednaki. Tutu je uvijek iznova naglašavao da se u njegovoj borbi protiv apartheida ne radi samo o crnom stanovništvu, već da je njemu jednako stalo i do bijelaca. Jer pomirenje je bilo moguće samo putem pregovora između jednakopravnih. Ali dok god crni čovjek nije bio slobodan, nije mogao biti slobodan ni bijeli čovjek, jer je morao živjeti u stalnom strahu od crnog čovjeka. Osnovna pretpostavka za stvaranje mira u Južnoj Africi bila je, dakle, izgradnja dostojanstva crnog čovjeka. Početak stranice]Početak stranice]Njegov stav prema bjelačkom stanovništvu razlikovao je Tutua od ostatka crnačkih vođa. On je bio umjereniji od njih i vladao je jezikom bijelaca. Time je uspio pridobiti i nemali broj crnaca za svoje ciljeve koji su se identificirali s Tutuovom pretpostavkom nacije "duge" u Južnoj Africi u kojoj su svi ljudi trebali živjeti u miru. Time mu je uspjelo da bude prihvaćen i uvjerljiv i za bijelo stanovništvo Južne Afrike i da bude jedan od malog broja crnaca koje su međunarodni faktori prihvatali kao partnera za razgovore i pregovore. Korijene Tutuove ljubavi prema svim ljudima možemo naći već u njegovu djetinjstvu, kad je sa 14 godina obolio od tuberkuloze i ležao u bolnici i kad ga je jedan bijeli svecenik, Trevor Huddleston, posjećivao iz dana u dan dvije godine. Daljnji bitni događaji bili su sigurno Tutuovi dugogodišnji boravci u Engleskoj, za kojih je prvi put doživio da se bijelci prema njemu ophode kao prema ravnopravnom živom biću, a ne kao prema crncu. Ti boravci u Engleskoj sigurno su mu dali snage i ulili mu nadu u ostvarenje svog cilja u Južnoj Africi. Od velike važnosti bilo je i Tutuovo uvjerenje da do preokreta mora doći na miran način, a nikako upotrebom sile. Tutu je iskoristio sve metode nenasilnog otpora: protesti, demonstracije, peticije, civilna neposlušnost i pozivi na bojkot spadali su u njegov repertoar, što se na kraju ispostavilo kao najbolja metoda. Čak i u trenucima u kojima se nije vidio izlaz iz dane situacije, on je crnačko stanovništvo pozivao da ne pribjegava nasilju. Sve više se distancirao od nasilnih akcija crnačkog stanovništva, naglašavajući da crnačko nasilje osuđuje jednako kao i nasilje bijelaca. Iako je takvim istupima, posebno u posljednjim godinama apartheida, često prizivao srdžbu na sebe i ostajao sam zastupajući svoje stavove, ipak nije odustao od njih, držeći se svoje konzekventne linije, što mu je donijelo priznanje ne samo Komiteta za dodjelu Nobelove nagrade, nego mu je pribavilo i dobar glas u inozemstvu. To se pokazalo esencijalnim za borbu protiv apartheida. Ono što je i bijelce i crnce jednako vezalo za Desmonda Tutua, je njegova fantastična ličnost. Tutu, koji je bio visok svega 160 cm, slovio je za briljantnog propovjednika stare afričke škole, ali istodobno i za vrlo stručnog govornika i pregovarača; kao "Božji igrač" koji se pobrine za olakšanje u napetim situacijama, ali i kao dobar i osjacajan slušatelj. Takvoj karizmi i svojoj ljubavi prema svim ljudima, koju ništa nije moglo uzdrmati ili dovesti u pitanje, Tutu može zahvaliti svoju popularnost, koja je čak i južnoafričku vladu, koja mu je bila najljući neprijatelj, učinila nemoćnom. Desmond Tutu svoj je zadatak vidio u pomirenju naroda Južne Afrike. Da bi postigao taj cilj, bio je spreman platiti i vlastitim životom, no gorka borba se isplatila. Danas je apartheid ukinut, a Južna Afrika ima demokratski izabranu "crnu" vladu. Kamen-temeljac za pomirenje naroda Južne Afrike položen je osnivanjem Komisije za istinu i pomirenje, čiji se predsjedavajući, Desmond Tutu, još i danas diljem svijeta zauzima za ljudska prava.
|
|
|
