Pretpovijest dodjele Nobelove nagrade Rigoberti Menchu

U meksičkom egzilu Rigoberta Menchú je 1983. godine objavila knjigu koja je dosad prevedena na deset jezika "Yo, Rigoberta Menchú". Zajedno s ostalim izbjeglicama osnovala je Ujedinjeno predstavništvo guatemalske opozicije (RUOG), koje je već dugo vremena jedina organizacija koja zastupa guatemalski narod pred UN-ovom Komisijom za ljudska prava. Od (...) 1987. aktivno sudjeluje u "Nacionalnom dijalogu", tj. u  razgovorima o pomirenju između vlade i gerile u kojima posreduju crkva i inozemni političari. Četiri međunarodna sveucilišta dodijelila su joj počasnu doktorsku titulu, čak je i UNESCO Rigoberti Menchú dodijelio nagradu..

Prijedlog da Nobelovu nagradu dobije Rigoberta Menchú za svoju neumornu borbu za prava Indijanaca dala je Socijalistička partija Italije 1989. godine. Godine 1991., na drugom sastanku latinoameričke kampanje "500 godina Indijanskog, crnačkog i narodnog otpora", zaključeno je da se prijedlog i formalno preda Komitetu za dodjelu Nobelove nagrade u Oslu. Raniji dobitnici Nobelove nagrade, Aldolfo Peres Esquivel, Oscar Arias i biskup Desmond Tutu, javno su odobrili taj prijedlog. U mnogim zemljama Europe,  Kanadi, SAD-u i Japanu nastali su komiteti za podršku te kandidature. (...) 

U samoj Guatemali cijela kampanja je bila jako skromna. Prevelik je bio strah od mogućih represija ako bi se netko javno ogradio od predsjednika Serrana i priznao da je prijatelj i da podržava "prijateljicu terorista". Da bi spriječili kandidaturu Rigoberte Menchú i da bi izbjegli "nacionalnu stramotu" da se jednoj Indijanki, prastanovnici, dodijeli Nobelova nagrada, različite konzervativne organizacije lansirale su protuprijedlog: njihova kandidatkinja je bila predsjednica Udruženje gluhih i slijepih; ali prije svega bjelkinja.  

Tek u ljeto 1992. godine Katolička biskupska konferencija i Sindikat sveucilišnih docenata podržao je kandidaturu Rigoberte Menchú. 15. srpnja konačno su mnogobrojni predstavnici političkih, religijskih i kulturnih grupa izrazili svoju podršku u "campo pagado", tj. u plaćenom oglasu u dnevnim novinama La Hora.

Svirka gitara, flauta i marimbi gubi se u čuđenju gotovo tisuca prisutnih kad se Rigoberta Menchú 11. srpnja 1992. godine pojavila u čekonici Rollfeld aerodroma "La Aurora" u gradu Guatemala. "U najradosnije trenutke koje može doživjeti čovjekovo srce svakako pripada onaj kad se vratiš u svoju zemlju.", rekla je 33-godišnja Quiché-Indijanka u improviziranom obraćanju. "Danas smo ujedinjeni onako kako to poznajemo od naših predaka. Svi mi, koji smo rođeni na ovom djeliću zemlje koja pripada svima nama." 

To je prvi službeni posjet Rigoberte Menchús njenoj domovini koju je 1981. godine napustila. Došla je da bi s različitim indijanskim organizacijama diskutirala o pitanju identiteta i prava prastanovnika Latinske Amerike. Tim razgovorima ona se trebala pripremiti za istup na sjednici UN-ove Komisije za zaštitu manjina i borbu protiv diskriminiranja i na kojoj će sudjelovati kao prva Indijanka (potomak prastanovnika). 

Put u domovinu postao je klupko mješovitih osjećaja. Dok su mnogi ljudi na ulicama, a kasnije i na selu, pozdravljali i slavili povratnicu, već tijekom vožnje od aerodroma do središta grada na okolnim kućama su se pojavile svježe parole, u kojima su guatemalske narodne organizacije i gospođa Menchú označeni kao kolaborateri gerile. Sljedećeg jutra u mjestu Chimaltenango dva džipa sa zatamnjenim staklima pokušala su s ceste izgurati automobil u kojem je bila Rigoberta Menchú – što je prvi od ukupno tri pokušaja udara na njen život za vrijeme petodnevnog boravka u domovini. 

[Reimar Paul, u: Evangelističke novine, 1. novembar 1992.]

[Početak stranice]

Reakcija iz Guatemale na dodjelu Nobelove nagrade

"Ona je jedna od nas, ona je žena koja se bori.", rekla je Usta Quia Fuentes, koja je pješice došla iz susjednog sela. Dirnuta, gospođa Menchú je s platforme jednog malog transportera, kojim se dovezla iz glavnog grada u San Marcos, mahala masama ljudi. U gradu Guatemali nakon vijesti o dodjeli Nobelove nagrade ostala je samo kratko. "Moji me ljudi čekaju", objasnila je novinarima. 

Vlada zemlje u kojoj se od svih zemalja u Srednjoj Americi već najdulje vodi građanski rat reagirala je dvojbeno na odluku Komiteta za dodjelu Nobelove nagrade. U jednoj službenoj izjavi iz ureda predsjednika Jorgea Serrana očekuje se da bi gospođa Menchú "mogla iskoristiti utjecaj i autoritet takvog priznanja" da u Guatemalu donese mirno rješenje. A ministar inozemnih poslova Park rekao je da je protiv dodjele nagrade Rigoberti Menchú, "jer ona pripada određenoj grupi, koja bi Guatemalu mogla dovesti u opasnost." (...) 

Govornik krovnog saveza gerile Ujedinjenog nacionalnog otpora Guatemale Miguel Sandoval u Meksiko Cityju govorio je o "prvoj dobroj vijesti koju su prastanovnici Guatemale dobili u posljednjih 500 godina." I Oscar Arias, bivši predsjednik Kostarike i nositelj Nobelove nagrade iz 1987. godine, odluku žirija je označio kao "priznanje 500-godišnjeg zlostavljanja i diskriminiranja." 

[AP-Meldung, 18. oktobar 1992.]

[Početak stranice]

Rigoberta Menchú zauzimala se za duboke reforme u Guatemali, kojima bi trebalo biti omogućeno pravedno sudjelovanje indijanske većine stanovništva u vlasti. Vlada bi se trebala povesti za zahtjevima prastanovnika. "Pravedno sudjelovanje u vlasti Indijanaca značilo bi da se naka pravila i zakoni moraju izmijeniti." 

Gospođa Menchú je rekla da je željela sprijačiti da protesti protiv slavljenja 500. godišnjice jubileja otkrića Amerike budu zaboravljeni. Nobelova nagrada treba da održi budnom svijest o tlačanju Indijanaca. Gospođa Menchú je ipak oštro odbila opasku da je postala samo predstavnicom Indijanaca: "Nitko danas nema politički ili moralni autoritet da odluči tko će zastupati Indijance." Ova odluka mora biti prepuštena mjesnim grupama. 

"Prevara, šturost, kratkovidost i ego onih koji imaju moć korumpirali su društvo i doveli do toga da ljudi vjeruju da su gospodari zemlje, a ne njena djeca", rekla je dalje žena koja se borila i i dalje bori za ljudska prava. Predsjednik Guatemale Jorge Serrano predbacio joj je da je zbog dodjele Nobelove nagrade promijenio svoje pravo ponašanje prema njoj. Ona je dobila mnoge čestitke iz inozemstva prije nego ju je nazvao njen predsjednik. Ali nada se da bi sada moglo prestati predbacivanja vojske da je ona komunistkinja ili aktivistica oružanog otpora. S takvim izjavama sigurnosne snage "napadaju izravno Nobelovu nagradu za mir". 

[Reuter-Meldung, 19. oktobar 1992.]