|
|
|
|
Život na plantažama bio je težak. Ljudi su živjeli u prepunim kolibicama, bez čiste vode i sanitarija. Djeca su morala početi raditi kao vrlo mlada, jer inače nisu dobivali hranu. Rigoberta Menchú već je sa 8 godina počela raditi na plantažama. Dva njena brata su umrla zbog pesticida koji su bili raspršivani dok su radnici bili na plantažama, treći je umro od neuhranjenosti. Indijanci rođeni u Guatemali nisu imali građanskih prava. Ta prava bila su rezervirana za ljude španjolskog podrijetla. Gospodarenju samovolje time su bila otvorena vrata. Guatemala se ubraja u zemlje s najtežim povredama ljudskih prava. Kad je vlada, zajedno s bogatim zemljoposjednicima, pokušala uz pomoć vojske preoteti i ono malo zemlje što su Indijanci posjedovali, otac Rigoberte Menchú, Vincente, bio je vođa Pokreta seljaka koji su to pokušali spriječiti. On je napisao cijeli niz peticija, koje su se pokazale kao nedjelotvorne. Posljedica svega bili su protesti, da bi se Indijancima osigurala zemlja na kojoj su živjeli ranije i koju su dijelom samostalno obrađivali. Zbog svojih aktivnosti Vincente Menchú više puta je bio uhapšen i slan u zatvor. Godine 1979. 16-godišnjeg brata Rigoberte Menchú, Petrocinina, odvela je vojska, mučila ga i živog spalila pred očima njegove obitelji. 1980. umro je Vincente Menchú, zajedno s još 38 vođa Indijanaca u vatri unutar španjolske ambasade, gdje je s ostalim Indijancima protestirao zbog kršenja ljudskih prava. I majka Rigoberte Menchú bila je aktivana u opozicijskom pokretu. Sljedece godine i ona je odvedena, mučena, silovana i ubijena. I Rigoberta je bila aktivna u pokretu svog oca, u ujedinjenom Komitetu seljaka, te ju je vlada tražila. Poslje smrti svoje majke, pobjegla je u Meksiko. Tamo je 1983. godine jednoj antropologistici diktirala svoju autobiografiju "Ja... Rigoberta Menchú", kojom nije ispričala samo svoju priču već i izvijestila o životu i iskorištavanju svih Indijanaca u Guatemali. (vidi: savjeti o knjigama). Ta knjiga i kampanja za socijalnu pravdu, koju je vodila Rigoberta Menchú, skrenula je pozornost svjetske javnosti na konflikt između Indijanaca i vojne vlade u Guatemali. Godine 1992. Rigoberti Menchú dodijeljena je Nobelova nagrada za mir te je postala najmlađom dobitnicom te nagrade. Ona je bila i prva Indijanaka u povijesti dodjele Nobelove nagrade. Ta odluka uopće nije bila kontroverzna, s obzirom na to da je njen odnos prema nasilju i u godinama otpora ostao ambivalentan. S novcem od nagrade, u visini od 1,2 milijuna dolara, osnovala je Fondaciju s imenom svog oca kako bi nastavila borbu za Indijance Guatemale. Njen angažman vodio je tako daleko da je uvjetovao i to da su Ujedinjeni narodi 1993. godinu proglasili Međunarodnom godinom prava domorodačkih naroda.
Opis (Tekst izdavača): "Rigoberta Menchú, 26-godišnja Indijanaka iz plemena Quiché, izvještava o svom životu. Priča o navikama i običajima svoga naroda, o njihovom odnosu prema "majci zemlji" i njena četiri elementa i o njihovim ceremonijama. Oni jednom tjedno provode ritual svojih predaka i jednom tjedno ritual Katoličke crkve. Od malena ih se uči da ostanu vijerni svojim precima, svojim korijenima, tradiciji i kulturi. Njihove obitelji nekoliko mjeseci u godini žive u brdima, gdje se bave poljoprivredom. Potom moraju raditi na velikim plantažama na obali, gdje se uzgajaju kava i pamuk za izvoz. Rigoberta je u svojoj osmoj godini počela raditi na plantaži. Godine 1973. njen otac je prvi put uhapšen, a "bogata gospoda" igraju se inženjera i kažu seljacima koji nemaju zemlju u svom posjedu te da moraju ili otići ili ostati kao radnici najamnici. Njen otac počinje oporbeno djelovati u tajnosti i kasnije će ga, kao i njenu majku i braću, ubiti. Ona počinje raditi u CUC-u (Centar za jedinstvo zemljoradnika) i organizira kampanje i u drugim općinama." "Vrijedno čitanja prije svega zato jer je netko tamo kao pripadnik Indijanaca, kao žena, kao netko tri puta proklet siromaštvom, imao dovoljno hrabrosti zamisli se nad sudbinom, pružiti otpor, izdržati i reci: Ja: "I tako mi se probudila svijest." [Erich Hackl u: Die Zeit]
|
|
|