|
|
|
|
Vaše Veličanstvo, cijenjeni predsjedavajući, članovi norveškog Komiteta za dodjelu nagrade, poštovani gospodine premijeru, dragi sunosioci nagrade, gospodine predsjedniče Arafat i gospodine ministre inozemnih poslova Izraela Shimone Peres, poštovani gosti, Buduci da ne vjerujem da jedna osoba može dva puta u životu dobiti Nobelovu nagradu, dopustite mi da ovom prilikom ovom ciljenjenom priznanju dam malu osobnu notu. U mladalačkoj dobi, kad se većina mladih bori s time da otkrije tajne matematike i Biblije, u dobi kada cvjetaju prve ljubavi, u dobi od 16 godina, meni je u ruke dana puška da bih se obranio. To nije bio moj san, ja sam htio postati inženjer vodoprivrede. Studirao sam poljoprivredu i mislio sam da bih mogao postati inženjer vodoprivrede, što je jako bitno zanimanje na suhom Srednjem istoku. Ja to i danas mislim, ali sam bio prisiljen pribjeci oružju. Desetljecima sam služio u vojsci. Pod mojim su vodstvom mladi muškarci i žene, koji su htjeli živjeti i voljeti, umirali. Pali su braneći naše živote. Moje dame i gospodo, u svojoj sadašnjoj poziciji često imam priliku letjeti nad državom Izrael, a odnedavno i nad drugim mjestima Srednjeg istoka. Poglad iz aviona je zadivljujući, duboka morska plavetnila, tamno zelena polja, pjeskovite pustinje, kameni bregovi i cijela slika s točkicama bijelih kuća sa crvenim krovovima. Ali i s grobljima. Grobovi se prostiru koliko oko može vidjeti. Stotine grobova u našem dijelu svijeta, na Srednjem istoku, u našoj domovini, Izraelu, ali i u Egiptu, Siriji, Jordanu, Libanu. Kad čovjek glada iz aviona s tisucu stopa nadmorske visinie, ti grobovi su nijemi. Ali njihov krik se desetljećima čuje sa Srednjeg istoka i prostire se daleko u svijet. Danas, dok ovdje stojim, želim pozdraviti naše najdraže, bivše protivnike. Želim pozdraviti pale u svim zemljama, u svim ratovima, sve njihove rođake koji nose stalnu bol zbog gubitka, osakaćene čije rane nikada neće zacijeliti. Večeras im svima želim reći da je njihova cijena neizmjerna. Moje dame i gospodo, bio sam mladić koji je tak postao punoljetan. (...) I od svih iskustava koje sam sakupio u svom 72-godišnjem životu, do kraja života ću se sjećati mira: dirljivog mira trenutka prije i užasavajuceg mira trenutka poslije. Kao vojnik, kao zapovjednik, kao ministar obrene, sudjelovao sam u mnogim vojnim opeacijama. I zajedno s radošću nakon pobjede i tugom nakon poraza uvijek ću se sjećati trenutka nakon odluka: šutnje kada visoki oficiri i ministri zajedno ustaju sa svojih sjedišta, pogleda u njihova leđa, šapata na vratima i potom mira u kojem sam sam ostajao. To je trenutak u kojem čovjek spoznaje da je donio odluku koja će možda ljude odvesti u smrt. - Ljude mog naroda i ljude drugih naroda. A oni to još ne znaju. Tog trenutka još uvijek se smiju i plaču u isto vrijeme, prave planove za budućnost, sanjaju o ljubavi, čeznu za tim da urede svoj vrt ili sagrade kuću - i nemaju pojma da su to njihovi posljednji sati na zemlji. Tko ce od njih morati umrijeti? Čija će slika sutra stajati u novinama na posljednjim stranicama? Čija će majka uskoro tugovati? Čiji će se svijet srušiti pod pritiskom gubitka? Kao vojnik uvijek ću se sjećati mira trenutka prije: šutnja kad se čini da kazaljka na satu ide brže, kad prođe sat i kada sljedece minuta vodi u neizvjesnost. U tom trenutku najveće napetosti, neposredno prije nego prst pokaže zapovijed za napad, neposredno prije nego počne gorjeti fitilj, u užasnoj tišini tog trenutka ostaje dovoljno vremena za pitanje: Je li zaista neophodno djelovati? Zar nema drugog izbora? Drugog puta? (...) Moje dame i gospodo, bio sam mladić koji je tek postao punoljetan. I od svih iskustva koja sam sakupio kao 72-godišnjak sada samo nadu prizivam u sjećanje. Naši građani su nas izabrali da im damo život. Kako god to loše zvučalo, njihov život je u našim rukama. Večeras su njihove oči uprte na nas, a njihova srca se pitaju: kako će ovi ljudi iskoristiti moć koju smo im dali? Što će odlučiti? Kakav će sutra biti dan kad se probudimo? Dan mira? Rata? Smijeha? Suza? Dijete se rađa na potpuno nedemokratičan način. Ono ne može odabrati svog oca ili majku? Ono ne može odabrati spol, boju kože, naciju, religiju, domovinu. Hoće li živjeti pod despotskom ili demokratskom vladom, to nije njegov izbor. Trenutak rođenja u velikoj mjeri postaje njegova sudbina, određena od vođa nacije. Oni su oni koji odlučuju hoće li živjeti ugodno ili u očajanju, u sigurnosti ili u strahu. Njegova sudbina dana je nama u ruke - vladarima pojedinih država, bile one demokratične ili ne. Moje dame i gospodo, kako dva otiska prsta nisu identična, tako ne postoje dva identična čovjeka na ovoj zemlji, i svaka zemlja ima svoje zakone, svoju kulturu, tradiciju i vodstvo. Ali postoji jedna univerzalna poruka, koja obuhvaca cijeli svijet, pravilo koje je jednako za različite režime, za različite rase koje ne nalikuju jedna na drugu, za različite kulture koje se na poznaju. To je poruka koja je tisucama godina pretila židovski narod, poruka koja se nalazi u knjizi knjiga: 'Ve'nishmartem me'od l'nafshoteichem' - 'Zbog toga se pazite' - ili prevedeno na današnji jezik: poruka svetosti života. Vođe nacija moraju opskrbljivati svoj narod pretpostavkama - infrastrukturom - koja mu omogućava da uživa u životu: sloboda govora i kretanja, hrana i stan; i što je najvažnije - život sam. I tako svaka zemlja mora štititi jezgru svog nacionalnog etosa: život svojih građana. Da bismo štitili taj život, možemo pozvati svoje građane da idu u vojsku, da služe vosku, da se brane, a mi izdajemo velike sume za avione, tenkove i drugo. No unatoc tome promašit ćemo cilj zaštite života građana i vojnika. Grobovi vojnika u svim dijelovima svijeta su nijemi svjedoci postupaka nacionalnih vođa. Postoji samo jedno radikalno rješenje da se ljudski život održi svetim. Radikalno rješenje je pravi mir. Moje dame i gospodo, zanimanje vojnik sadrži u sebi određeni paradoks. Mi za vojsku uzimamo najbolje i najhrabrije mladiće među nama. Dajemo im opremu koja košta cijelo bogatstvo. Obrazujemo ih za dan kad će morati izvršiti svoju obvezu i od njih očekujemo da je izvrše dobro. Istodobno se stalno molimo da taj dan nikada ne dođe, da se ne pokrenu avioni i tenkovi, da vojnici nikada ne krenu u akciju, za koju smo ih obrazovali. Molimo da se to nikada ne dogodi zbog svetosti života. Povijest, a posebno moderna povijest, poznaje mučna vremena, u kojima su nacionalne vođe svoje stanovnike činile topovskom hranom u ime loše doktrine: đavoljskog fešizma, užasnog nacionalsocijalizma. Slike djece koja marširaju u boju, fotografije užasnutih žena na vratima krematorija, moraju stajati pred ocima svakom od vođa nacije koji će na tu funkciju doci u sljedećim generacijama. Te slike moraju služiti kao upozorenje svima koji imaju moć u rukama. Gotovo sve vlade koje u središte svoje politike nisu postavile svetost života, danas više ne postoje, raspale su se. To se može vidjeti i u našem vremenu. Ali to nije cjelokupna slika. Da bismo sačuvali svetost života, nekad moramo i riskirati. Ponekad zaista nema drugog puta da se sačuvaju životi naših građana osim da se bori za njih i njihovu slobodu. To je ono što spoznaje svaka država. U državi Izrael, iz koje ja dolazim i u čijim sam vojnim snagama imao čast služiti, uvijek smo svetost života promatrali kao najvišu vrijednost. Mi nikada nismo prouzrocili rat osim ako nam rat nije bio nametnut. Anali povijesti države Izrael puni su priča o vojnicima koji su umrli pokušavajući spasiti svoje ranjene drugove ili pokopati mrtve, pokušavajući zašititi građane, nevine ljude. U sljedećim danima jedna posebna komisija izraelske vojske napravit će priručnik prema kojem će se morati ponašati svaki vojnik. Formulacioja vezana za ljudski život izgladat će otprilike ovako, citiram: "Najvišu vrijednosti - ljudski život, vojnik će štititi na svaki mogući način, a sebe i druge dovoditi u opasnost samo ako je to neophodno da bi se ispunio zadatak. Svetost života mora stajati na prvom mjestu i bit će u svim slučajevima vodič za djelovanje pripadnika izraelskih vojnih snaga." Za mnogo godina, kad prestanu ratovi i kad zavlada mir, ove riječi bit će vodič i ostat će stalno svjetlo nad našim narodom. I na to smo ponosni. Moje dame i gospodo, mi smo usred mirovnog procesa. Arhitekti i inženjeri ovog preduzeća rade i danas, i sada dok mi sjedimo okupljeni ovdje, i grade mir, korak po korak, kamen po kamen. Rad je težak, kompleksan i zahtijeva mnogo truda. Pogreške bi mogle poljuljeti cijelu strukturu i odvesti u katastrofu. No odlučni smo u tome da posao dobro odradimo, unatoc ubitačnom terorizmu i fanatičnim neprijateljima mira. Mi ćemo pratiti mirovni kurs odlučni da uspijemo. Nećemo popustiti. Nećemo se predati. Mir će trijimfirati nad svim svojim neprijateljima, jer alternativa miru za nas sve je mnogo lošija. I mi ćemo pobijediti. Pobijedit cemo jer mirovni proces promatramo kao veliko jedro za nas i za našu djecu. Vidimo ga kao jedro i za neše partnere u ovom procesu - SAD, Rusiju, Norvešku. Promatramo ga kao jedro i za naše susjede. A naši partneri u ovom procesu ucinili su toliko toga da uopce dođe do ovoga, do potpisivanja sporazuma danas i ovdje, nakon onog u Washingtonu, nakon onog u Kairu, što je napravilo početni korak u rješavanju najduljeg i najtežeg dijela izraelsko-arapskog konklikta: konflikta između Palestinaca i Izraela. Zahvaljujemo onima koji su tome pridonijeli. I mi se svaki dan budimo kao i drugi ljudi. Mir je moguć. Mi vidimo nadu u očima naše djece. Vidimo iskrice u očima vojnika, na ulicama, u poljima. Ne smijemo ih razočarati. Nećemo ih razočarati. Ja danas ovdje stojim, ali nisam sam za ovom govornicom u Oslu, ovdje sam u ime generacija Izraelaca i Židova, da govorim u ime pastira Izraela, a znamo da je Kralj David bio pastir. On je otprilike prije 3000 godina počeo graditi Jeruzalem (...) Danas sam ovdje u ime pjesnika koji su kao prorok Jeasaja sanjali o kraju rata, u ime sinova židovskog naroda, kao što su Albert Einstein i Baruch Spinoza, kao Maimonides, Sigmund Freud i Franz Kafka. Ja sam poslanik milijuna koji su umrli u holokaustu, među kojima su sigurno bili mnogi Freudovi, mnogi Einsteini, koje smo mi i čovječanstvo izgubili u plamenu krematorija. Ja sam ovdje kao poslanik Jeruzalema, na čijim sam se kapijama borio za vrijeme opsade. Jeruzalema koji je uvijek postojao i danas postoji: ljudi koji tri puta dnevno mole u Jeruzalemu. Ali sam i poslanik djece koja su crtala svoje vizije mira, i imigranata iz St. Petersburga i Addis Abebe. Zalažem se ovdje najprije za sljedeće generacije, za ono zbog čega mi svi zaslužujemo medalju, koju ste danas dodijelili meni i mojim kolegama. Danas ovdje stojim i kao poslanik - ako mi dopustite - naših susjeda koji su bili naši neprijatelji. Stojim ovdje kao poslanik goruće nade jednog naroda koji je morao pretrpjeti najgore što povijest može ponuditi, ali je unatoc svemu tome dao svoj pečat ne samo kronioci židovskog naroda nego i kronici cijelog čovječanstva. Sa mnom je pet milijuna izraelskih građana ovdje - Židovi, Arapi, Druze i Kršćani - 5 milijuna srca, koja kucaju za mir, i 5 milijuna očiju koje su s velikim očekivanjima uprte na nasa. Moje dame i gospodo, želim zahvaliti najprije građanima države Izrael, pripadnicima svih generacija i političkih uvjerenja, čije su nas žrtve i neprekidna borba za mir doveli bliže našem cilju. Želim zahvaliti našim partnerima - Egiptu, Jordanu, Palestincima, vođenim PLO-om, gospodinu Jassiru Arafatu, s kojim dijelimo Nobelovu nagradu - što su odabrali put mira, pišući tako novo poglavlje u povijesti Srednjeg istoka. (...) Moje dame i gospodo, dopustite mi da svoj govor završim dijeleći s vama tradicionalni židovski blagoslov, koji moj narod recitira i u dobrim i u lošim vremenima kao znak njegove najdublje čežnje: "Bog će dati snagu svom narodu, Bog će blagosloviti svoj narod i nas sve u miru." Najljepša hvala
|
|
|
