|
|
|
|
Vaše Veličanstvo, Vaša kraljevska Visosti, ekcelencije, moje dame i gospodo, 10. augusta 1976. godine u jednoj ulici u Belfastu u Sjevernoj Irskoj dogodilo se nešto što je vrijedno pomena. Jedan čojvek u bijegu juri u svom automobilu ulicom i pokušava da se oslobodi svojih progonitelja. Odjednom, čuje se metak, a automobil sa mrtvim vozačem preko upravljača udara u ogradu iza koje je bila jedna majka sa svoje troje djece. Majka, uprkos teškim povredama, preživi, a njeno troje djece ostaju mrtvi na licu mjesta. Sigurno ovaj slučaj nije toliko vrijedan pomena? Ne, nažalost, on i nije bio vrijedan pomena. Tamo gdje je rat gospodar i gdje vlada stalno nasilje, smrt nevine djece ni u kom slučaju nije vrijedna pomena. Ovakve slučajeve smo vidjeli i o njima čuli toliko puta da smo u opasnosti da prestanemo reagirati na scene terora i nasilja. I ono što je još lošije svaki pojedini slučaj nasilja samo još više hrani mržnju i proizvodi novo nasilje. Ipak, događaj u Belfastu tog augustovskog dana 1976. godine vodio je nečem sasvim drugom i zbog toga je vrijedan pomena. U četvrti u kojoj su ubijena ova djece, živjela je jedna domaćica: Ona je čula buku kada je automobil udario u ogradu i kada je požurila do mjesta događaja , scena koja ju je dočekala, zaprepastila ju je. U tom momentu desilo se nešto u razmišljanju te žene, nešto kao probijanje brane.Ono što je vidjela, duboko ju je šokiralo; ali je ipak našla snage da protestira protiv sve sile i terora oko nje. Sada se, za ime Boga, moralo nešto učiniti. Nije bilo vremena da se razmišlja i planira, ona ni u jednom momentu nije razmišljala o tome, već je djelovala instiktivno, kako joj je srce naređivalo. Pošla je od vrata do vrata upravo u toj ulici u kojoj se desila tragedija. Prošlo je vrijeme kada su svi bili zastrašeni, a došlo je ono kada su obični ljudi morali početi sa protestima protiv sile. To više nije bilo pitanje političkog ili religioznog ubjeđenja. Postojalo je samo jedno stredstvo: ljudi su morali uzviknuti STOP! Radio i televizija pokazali su interes za ono što je ova žena pokušavala i pružena joj je mogućnost da putem tih medija uputi apel irskom narodu da ne kapitulira pred terorom. Mir ne bi smio sjediti po strani, sad odmah mir bi morao umarširati u naše domove, bila je njena poruka. Njen apel imao je eho. Sve više ljudi pratili su je u njenim nastojanjima. Jedna od prvih bila je tetka troje ubijene djece i ove dvije žene, zajedno su hrabro umarširale u ničiju zemlju rata i objavile su svoju jednostavnu poruku mira i pomirenja. Iz ovih skromnih kor ijena razvilo se nešto što je danas poznato kao Mirovni pokret Sjeverne Irske.Danas je ta domaćica među nama i danas je među nama tetka ono troje djece, njih obje, Betty Williams i Mairead Corrigan, danas su tu da bi primile Nobelovu nagradu za mir za godinu 1976. Jedan od osnovnih razloga zašto je kampanja ovih dviju žena bila tako uspješna je i činjenica da je sa obje strane postojala čežnja za mirom. Ono što su Betty Williams i Mairead Corrigan govorile, zapravo su bile misli desetine hiljada, i na taj način su one kao govornice dobile podršku ogrome većine običnih građana kojima se samo poziv na nenasilje ranije činio bespomćnim. Ali još više: njihovo hrabro djelovanje osvjetlilo je bolni konflikt u Sjevernoj Irskoj u sasvim drugom svjetlu. Mnogo jasnije nego ikada ranije ovaj konflikt se činio upravo onim što jeste: bolešću koja je uzdrmala cijelu naciju. Na neki način glave ljudi su ostaj ale zarobljene u nekom šablonu: razum više nije djelovao. Ali duh koji se sada širio bio je ono što je norveški pjesnik Bjornstjerne Bjornson nazvao "krik paćenika".Konflikt u Sjevernoj Irskoj proizilazi iz korijena koji su duboko u historiji. Bezbrojni su bili pokušaji rješavanja ovog konflikta, do sada svi uzaludni. Oni koji su govorili nešto umjerenije, čini se da nisu nailazili na otvorena vrata. Vladalo je raspoloženje beznadežne rezignacije: Strah i nasilje postali su svakodnevnica. Na ulicama su postavljene barikade. Oštre granične linije dijelile su jedan dio grada od drugog. Između susjeda vladalo je neobično ćutanje; čak su se i djeca podučavala kako upotrebljavati silu. Društvo je vodilo rat sa samim sobom. Iako nas razum uči da upotreba oružja nikada ne može donijeti trajan mir, niko nije bio u stanju da ponudi održivu alternativu. Nemiri u Sjevernoj Irskoj su nekako nerealni, kao da je riječ o noćnoj mori. Mirna ulica se odjednom pretvara u ratište, a žrtve tog rata su tvoji sopstveni prijetelji i susjedi. Čak su i učenici akteri svaga toga. U prodavnicama, uredima, kafićima i fabrikama zrak je zatrovan sumnjom i mržnjom. Niti jedna borba ne može biti gorča od one među ljudima koji su jedni drugima tako bliski. To je ono što bi se možda moglo opisati "krikom paćenika".U jednoj ovakvoj situaciji nastupaju Betty Williams i Mairead Corrigan i počinju, takoreći na "krivom kraju" - ne gore kod pametnih glava, koje su pune političkih uvjerenja, ne, nego su se obratile običnim ljudima sa jednostavnom porukom: Mi moramo zaustaviti upotrebu sile i treora. Mi našu budućnost moramo graditi na miru i kooperaciji. Rat je besmislen i loš i nesposoban je da riješi bilo kakav problem. Bilo bi jednostavno tvrditi da je sve bilo samo po sebi razumljivo i da je svako mogao pridodati nešto izjavi o besmislenosti rata. Ali u stvarnosti se moglo pronaći rješenje za svaki međuljudski konflikt i to u jednostavnom djelovanju onih koji su napravili prvi korak ka pomirenju i kooperaciji. To je upravo scenario koji se odigrao u Sjevernoj Irskoj. Ljudi sa obje strane okupili su se i zajedno marširali i pravili demonstracije u čast mira za kojim su svi čeznuli. Sklanjale su se žičane ograde i barikade, prekinula se ćutnja. Susjedi i zemljaci pružili su ruku jedni drugima, počeli jedni sa drugima da razgovaraju, da žive, da grade. Reakcija na kampanju koju su pokrenule Betty Williams i Mairead Corrigan bila je potpuna i potpuno ljudska. Ona je bila dokaz onoga što je dolazilo iz jednostavnosti, iz istinitosti, onoga izvornog - onoga što je tako prirodno pravedno. Nocilac Nobelove nagrade za mir Andrej Sacharow jednom je rekao da mi u mnogim situacijama moramo formulirati idealne ciljeve, iako je ponekad u datom momentu nemoguće opisati put koji će nas odvesti do tog idealnog cilja. Bez ovakvih ideala, nema ni nade, a mi pravimo greške u mraku koji nas okružuje, u ćorsokaku nade. Ove riječi Sacharowa su prikladene kako za Betty Williams tako i za Mairead Corrigan. One nikada nisu tvrdile da poznaju kraljevski put koji vodi ka ostvarenju njihovih ciljeva, ali su bez sumnje napravile prvi korak, koji se mora napraviti na ovom putu. Gerilski rat i teror moraju prestati, i trebalo bi biti moguće da se ovo ostvari, ako ljudi ustanu i krenu u prosteste protiv ovog rata, ako jedni drugima pruže ruke radi mira. Ovo bi trebao biti prvi korak. Činjenica je da su one na ovaj način uzdrmale gerilski rat i njegove osnove, jer je samo po sebi razumljivo da se gerilske aktivnosti i nasilje više ne mogu provoditi, ako ih odbija većina stanovništva. I upravo ovdje susreće se snaga sjevernoirskog mirovnog pokreta: - ono što ona objašnjava je da su ljudi u Sjevernoj Irskoj desetljećima živjeli u stanju konfrontacije i da im je sad dosta svega. Želja za mirom pokrenula je nove snage i sve više ljudi spoznaje da teror ne može biti odgovor na socijalnu nepravdu i djeluje shodno tome. Da je toliko ljudi u Sjevernoj Irskoj spoznalo ovu istinu, ta činjenica daje nam nadu i upućuje na to da se ovdje radi o svitanju jednog novog dana, koji će napaćenim ljudima iz Ulstera donjeti trajni mir. Put ka tom trajnom miru može se pokazati kao dug i trnovit i sigurno je da ima mnogo ljudi koji sumnjaju da mirovni pokret može imati dugoročnih izgleda. Priznajmo, često se utemeljitelji nenasilja ismijavaju i obilježavaju kao utopisti. Mirovni pokret u Sjevernoj Irskoj mora odoljeti ovakvim napadima i budimo iskreni neke od njih je već prevezišao. Ipak ostaje jedna činjenica: One su te koje su napravile prvi teški korak ka miru. Napravile su ga u ime čovječnosti i ljubavi ka bližnjem svom: Neko je morao početi opraštati. Ljubav prema bližnjem svom ubraja se u fundamente humanizma, na kojem je izgrađena naša zapadnjačka civilizacija. Ali ono što je važno je da mi moramo održati ljubav prema bližnjem svom upravo onda kada se na nju vrši najveći pritisaki - inače, ona nije vrijedna onoliko koliko bi trebala biti. Zbog toga je jako važno da se njena sv ijetla vide i kada mržnja i osveta prijete da je zasjene.Duh bratstva među ljudima je fundament ljudskih prava koja i posmatramo kao mirovni koncept. Moramo osigurati ostvarenja prava svakog od nas na život dostojan čovjeka. Budućnost svijeta ovisi od našeg uspjeha održanja ovog prava. Ja ne znam da li su Betty Williams i Mairead Corrigan bile svjesne posljedica koje će izazvati svojim činom kada su počele sa svojim mirovnim pokretom, ali sam siguran da sigurno osjećaju koliko su ojačale ove mirovne snage oko njih u posljednje vrijeme. One su odriješile zavezani čvor, dale nadu u mir, koja je latentno bila prisutna u toliko glava, a iz toga svega je izrastao mirovni pokret, čak, čini se, i prije nego su to one same primjetile. Sa drskom jednostavnošžću i povjerenjem one su preuzele odgovornost za nešto što su započele i počele su to provoditi u uskoj saradnji i sa izuzetnom podrškom mnogih simpatizera. Niko danas ne može reći da li će ovaj pokret ikada dostići svoje ciljeve, ali njegove vođe imaju svako opravdanje da vjeruju i rade u cilju postizanja tih ciljeva. U Sjevernoj Irskoj kao i u drugim dijelovima svijeta ima mnogo ljudi koji dijele njihovu nadu i podržavaju njihove ciljeve. Betty Williams i Mairead Corrigan pokazale su nam šta obični ljudi mogu uraditi da bi unaprijedili mir. One su nas naučile da mir za kojim svi čeznemo mora postati naša navika i stvar koja se tiče svih običnih ljudi. To je poruka koju nam šalju putem svojih aktivnosti kojima nam ul ijevaju novu snagu.Alfred Nobel stalno se bavio time. Naoružan radoznalošću jednog pronalazača, on je razvio mnoge teorije na koji način mir može biti trajno osiguran. 1891. on je napisao svom prijatelju, da postizanje primirja u mnogim kritičnim situacijama može biti odlučujuće. Ono nudi mogućnost da se na ovoj osnovi radi i dalje. Bitno je da se mobilizira dobra volja sa svih strana. Osnova za prijateljstvo među svima nama postoji, bitno je prepoznati tu osnovu. Sa ovom mišlju vođen je i njegov testament da se njegova nagrada za mir dodjeljuje onima koji su najviše uradili na unapređenju bratstva među ljudima. Vjerovatno ima mnogo onih koji će reći da je to suviše naivno u brutalnom svijetu kakav danas poznajemo. Na to je Alfred Nobel rekao: pokažite mi jedan jedini primjer ljudskog napretka koji od strane skeptičara nije ocjenjen kao utopijski i kojem se ti skeptičari nisu izrugivali kao nečemu što je strano ovome svijetu! Ove dvije žene, koje dijele Nobelovu nagradu za mir za 1976. godinu, nisu se pogele pred skepsom: one su jednostavno nastavile dalje da rade kako su i započele. One nisu ustuknule pred težinom svog zadatka: jednostavno su to prihvatile, jer su bile sigurne da je upravo ono što one rade, ono što nedostaje. Ovdje se ne radi o grandioznim teorijama, o vještim diplomatama ili o značajnim deklaracijama. Ne, njihov doprinos je mnogo bolji: jedan hrabri čin koji je inspirirao hiljade drugih, koji je upalio svjetlo u mraku i dao ljudima novu nadu, za koju su mislili da je zauvijek izgubljena. Divimo se Betty Williams i Mairead Corrigan što su tako hrabro kročile u ovaj zastrašujući zadataka, što su pokušale da u ničiju zemlju dovedu mir i pomirenje. Za ovaj čin Komitet im dodjeljuje Nobelovu nagradu za mir. Ono što su one učinile, predstavlja primjer cijelom svijetu. Njihovo djelovanje je na istoj liniji kao i najdublji fundamenti naše civilizacije, a one su odgovorile viziji koja poput iskre obasjava put u bolju budućnost. Ono što su one napravile je - da još jednom citiram pjesnika Bjornstjerne Bjornsona: "A
rainbow bridge of prayer above earth's fretful air,
|
|
|
