Radujem se što danas zajedno s vama sudjelujem u jednom događaju koji će u povijesti naše nacije biti zabilježen kao najveća demonstracija za slobodu. 
Prije sto godina jedan veliki Amerikanac, u čijoj sjeni danas simbolično stojimo, potpisao je proklamaciju o emancipaciji. On je nakon dugih godina zatočeništva došao kao svjetlo dana. 
Ali sto godina kasnije crnci još nisu slobodni. Sto godina kasnije crnci su još uvijek sputani lancima rasne podjele i lancima diskriminacije. Sto godina kasnije crnci još kaskaju na margini društva i u vlastitoj su zemlji u egzilu. 
Zbog toga smo mi danas i došli ovdje, da pokažemo dramatiku situacije koja je štetna za sve nas. U određenom smislu mi smo došli u glavni grad naše države da unovčimo jedan ček. Kad su arhitekti naše Republike potpisali Ustav i Objavu nezavisnosti, zapravo su potpisali priznanicu koju mi trebamo unovčiti, a to je ravnopravnost svih Amerikanaca. Ta priznanica sadrži obećanje da je svim ljudima - da svima, crncima jednako kao i bijelcima - zajamceno neotuđivo pravo na život, slobodu i sreću. 
Danas je jasno da Amerika nije odgovorila na ono što stoji u ovoj priznanici, barem što se tiče crnaca. Umjesto da ispuni sveto obećanje, Amerika je crncima dala ček na kojem piše: "bez pokrića". Ali mi ne želimo vjerovati da je ova banka pravednosti bankrotirala. Ne želimo vjerovati da nema dovoljno novca u velikim sefovima mogućnosti ove zemlje. 
Tako smo se ovdje okupili da unovčimo taj ček koji će nam dati pravo na zahtjev bogatstva slobode i sigurnosti. Ovdje smo došili i kako bismo Ameriku podsjetili na neizbježno SADA. Sada je vrijeme u kojem si nitko ne može dopustiti "razdoblje u kojem bi se strasti trebale stišati" ili pokušati sredstvima umirivanja usporiti proces koji kreće korak po korak prema naprijed. Sada je vrijeme da obećanja demokracije postanu stvarnost. Sada je vrijeme da se izađe iz mračne doline rasne podjele i da se krene svijetlim putem pravednosti za sve rase. Sada je vrijeme da se naša nacija iz tapkanja rasističke podjele izdigne i učvrsti u bratstvu svih rasa. Sada je vrijeme da se dopusti da pravednost postane stvarnost za svu Božju djecu. Za ovu bi naciju bilo užasno kad ne bi spoznala hitnost trenutnog položaja. Ovo vruće ljeto opravdanog nezadovoljstva crnaca neće doći kraju prije nego počne živuća jesen slobode i  pravednosti.   
1963. nije kraj nego početak. Za one koji se nadaju da su crnci sada zadovoljni, nakon što je puštena para, uslijedit će loše osvještenje kada se nacija nastavi i dalje ponašati kao i do sada.  
Neće biti ni mira ni odmora u Americi dok crncima ne budu dostupna osnovna građanska prava. Oluje ustanka i dalje će uzdrmavati tvrđave naše nacije dok ne dođe svijetli dan pravednosti. 
I to moram reći svom narodu, dok stoji na pragu vrata koja vode u palaču pravde: dok pokušavamo  ostvariti i dobiti svoja prava, ne smijemo nikako biti nepravedni prema drugima. 
Ne dopustimo sebi da pijemo iz pehara gorčine i mržnje kako bismo utažili žeđ za slobodom. Svoju borbu stalno moramo voditi dostojanstveno i disciplinirano. Ne smijemo dopustiti da naš stvaralački protest potone u fizičkoj sili. Uvijek se iznova moramo dizati u one izvrsne visine na kojima se fizičkoj sili možemo suprotstaviti snagom svoje duše.  
Predivni novi borilački duh koji je obuhvatio sve crnce ne smije nas odvesti do toga da na bilo koji način ne poštujemo bijelce. Jer mnoga naša bijela braća - a to dokazuje i njihova prisutnost danas ovdje - došli su do zaključka da je njihova budućnost neodvojivo povezana s našom. Došli su do zaključka da se njihova sloboda ne može odvojiti od naše slobode. A ni mi ne možemo marširati sami.  
I kada marširamo, moramo se obvezati da ćemo i dalje nastaviti marširati. Ne možemo se okrenuti i vratiti. Postoje ljudi koji pitaju one koji za sebe zahtijevaju građanska prava: "Kad ćete konačno biti zadovoljni?" Nikako ne možemo biti zadovoljni dok god su crnci žrtve užasne brutalnosti policije. 
Nikako ne možemo biti zadovoljni dok god naša umorna tijela nakon dugog putovanja ne mogu naći smještaja u seoskim motelima ili u gradskim hotelima. Nikako ne možemo biti zadovoljni dok god se sloboda kretanja crnaca sastoji u tome da iz jednog malog getoa smiju prijeći u veći. 
Nikako ne možemo biti zadovoljni dok god je našoj djeci oduzeta sloboda i dostojanstvo natpisom na kojem stoji "Samo za bijelce". Nikako ne možemo biti zadovoljni dok god crnac u Mississippiju nema pravo birati, a crnac u New Yorku nema nikoga tko bi za njega glasovao. Ne, nećemo biti zadovoljni sve dok pravo ne prožubori kao voda, a pravednost ne zahuči kao jaka struja.
Ja dobro znam da su neki od vas ovamo došli zbog velike tuge. Neki od vas su došli izravno iz zatvorskih ćelija. Neki su došli iz podrucja u kojima ste zbog svog zahtjeva za slobodom i pravdenošću predmet policijskih istraga i brutalnosti. Vi ste predstavnici stvaralačke patnje. Radite to tako i dalje i vjerujete u to da nezaslužena patnja ima kvalitetu razrješenja. 
Idite natrag u Mississippi, idite natrag u Georgiju, idite natrag u Louisianu, idite natrag u getoe velikih gradova na sjeveru sa spoznajom da sadašnja situacija može biti promijenjena. Ne dopustite da padnemo u dolinu očajanja. 
Danas vam kažem, prijatelji moji, unatoc poteškoćama današnjice i sutrašnjice, ja imam san. To je san koji je duboko ukorijenjen u američkom snu. Imam san da će se jednoga dana ova nacija izdići i da će živjeti po pravom kredu svoga postojanja: "Za nas je ova istina sama po sebi razumljiva: da su svi ljudi stvoreni jednakima".  
Imam san da će jednoga dana na crvenim brdima Georgije sinovi prijašnjih robova i sinovi prijašnjih robovlasnika sjediti zajedno za istim bratskim stolom. 
Imam san da će jednog dana i sama država Mississippi, u kojoj vlada nepravda i koja s plamenom tlačenja živi svojim punim bićem, imam san da će se i ta država jednog dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti. Imam san da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u društvu u kojem se nitko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih se tretirati onako kako to oni svojim karaktreom zasluže. Imam danas jedan san... 
Imam san da će jednog dana Alabama sa zlokobnim rasistima, sa svojim guvernerom s čijih usana su silazile riječi kao "intervencija" i "anuliranje rasne integracija"..., da će točno tamo u Alabami jednoga dana mali crni dječaci i male crne djevojčice pružiti ruke malim bijelim dječacima i djevojčicama kao braći i sestrama. Imam san da će se jednoga dana uzdignuti sve doline, a svi bregovi i planine da će se smanjiti. Da će se bregovita mjesta poravnati, a neravna izglačati. I dobrota Gospodara bit će svima vidljiva i svatko će je spoznati. 
To je naša nada. S ovim uvjerenjem vratit ću se natrag na jug. 
S ovim uvjerenjem bit ću sposoban od brijega očajanja načiniti kamen nadanja. S ovim uvjerenjem mi ćemo biti sposobni neskladnosti naše nacije pretvoriti u zvukove predivne simfonije. 
S ovom spoznajom bit cemo sposobni zajedno raditi, zajedno se moliti, zajedno se boriti, zajedno ici u zatvor, zajedno ustajati za slobodu, ss spoznajom da ćemo jednoga dana biti slobodni. A to će biti dan kad sva Božja djeca u ovoj zemlji ovoj pjesmi budu mogla dati novo značenje: "Moja zemljo, o tebi, tebi zemljo slobode ja pjevam. Zemljo, gdje su moji očevi umirali, ponosu nacije, dopusti slobodi da siđe sa svih bregova." Ako Amerika treba postati velika nacija, onda ovo mora biti istina. 
Tako dopusti slobodi da dođe sa silnih visina New Hampshira. Dopusti joj da dođe s moćnih bregova New Yorka, dopusti slobodi da dođe iz Pennsylvanije. Dopusti joj da dođe sa snjegom pokrivenih Rocky Mountains iz Colorada. Dopusti joj da dođe iz Californije. Ali ne samo to, dopusti joj da dođe s Georgias Stone Montaina. Dopusti joj da dođe iz Tennesees Lookout Mountaina. Dopusti joj da dođe sa svakog brežuljka Mississippija, dopusti joj da dođe sa svake uzvisine. 
Kad joj dopustimo da dođe, kad joj dopustimo da prođe kroz svaki grad i gradić, tada ćemo ubrzati dolazak dana na kojem će sva djeca Božja - crni i bijeli ljudi, židovi i pogani, protestanti i katolici - jedni drugima pružiti ruke i moći pjevati stare crnačke duhovne pjesme: "Konačno slobodan! Konačno slobodan! Veliki svemogući Bože, mi smo konačno slobodni!"