Dana 1. prosinca 1955. crna šnajderica, gospođa Rosa Parks, ušla je u glavnoj trgovačkoj četvrti  u autobus Montgomeryja. On je bila na svom putu kući iz Montgomery Fair, velike robne kuće u kojoj je radila. Umorna od stalnog trčkaranja okolo i stajanja, sjela je na prvo mjsto u odjeljku za crnce koje se nalazilo odmah nakon odjeljka za bijelce. Tek što je sjela, vozač autobusa joj je zapovjedio da zajedno sa još tri crna putnika krene prama drugom kraju autobusa i da se vozi stojeći kako bi napravila mjesto bijelim putnicima koji su pravo ušli u autobus. U međuvremenu su sva mjesta za sjedenje u autobusu bila zauzeta, što bi zaista značilo da bi gospođa Rosa Parks, da je poslušala naredbu vozača, morala stajati, dok bi bijeli putnik koji je upravo ušao mogao sjediti na njezinu mjestu. Ostala tri putnika odmah su se odazvala naredbi vozača. Ali gospođa Parks je ostala mirno sjediti. Posljedica toga bilo je njeno hapšenje.   
Ovo odbijanje bilo je izraz vječne čežnje za dostojanstvom i slobodom. 
Nekoliko njenih poznanika koji su doznali za hapšenje (članovi političkog savjeta žena), došli su do zajedničkog zaključka da bi trebalo bojkotirati autobuse Montgomeryja: "...bojkotom bismo bijelcima mogli dati do znanja da više nećemo dopustiti takav tretman." 

[Početak stranice]

Vijest o hapšenju gospođe Parks i o planiranom bojkotu brzo se proširila gradom. Komitet je pripremao ogromni skup i letak: "Od ponedjeljka 5. prosinca za vožnju u grad, na posao ili u školu ne treba više koristiti autobuse. Opet je uhapšena crnkinja i bačena u zatvor jer je odbila ustupiti mjesto bijelcu. Za odlazak na posao uzmite taksi, sami lil vas više zajedno, ili idite pješice!" Istodobno se pokušavalo pridobiti 18 taksi društava koje su vodili crnci i zamoliti ih da ljude voze po uobičajeno cijeni autobusne karte od 10 centi, u čemu se i uspjelo. Prvi uspjeh bio je više nego očit. Umjesto 60-postotnog odaziva bojkotu, čemu su se optimisti nadali, bio je gotovo 100-postotan. Uspavani crnci koji nisu sudjelovali u ovakvim akcijama, probudili su se! U taksijima, privatnim automobilima, na tovarnim životinjama, sa zapregama ili pješice (čak i do 12 milja) oni su išli na posao i vraćali se.  
Potom su zakljucili da trebaju osnovati posebnu organizaciju koja bi se brinula o bojkotu (Montgomery Improvement Associaton, MIA, — Građanski odbor za poboljšanje rasnih odnosa), čiji je predsjednik postao Martin Luther King.
Protest je trabao ići i dalje dok se ne ispune sljedeći uvjeti: 1. da autobusni prijevoznici jamce pristojno ponašanje, 2. da putnici smiju sjedati na mjesta redoslijedom kojim ulaze u autobus, 3. da na linijama koje koriste crnci budu i crni vozači autobusa.  

[Početak stranice]

Uz svoje borbeno držanje ("Preumorni smo da bismo i dalje bili tlačeni i da bi nas se gazilo") prosvjednici su upotrijebili i princip nenasilja (koji su najprije propagirale njihove vođe)  ("Mi želimo nekoga u nešto uvjeriti, ali ne silom. Ljubav mora određivati naše djelovanje").
Da bi riješili sve veće i nadolazeće probleme, transportni, financijski i programski komitet osnovali su strategijski komitet. 
Na početku protesta najvažnije pitanje bilo je pitanje transporta. Ono što se po tom pitanju ucinilo, sigurno spada među najzanimljivije dijelove Montgomery-priče. U prvim danima gotovo svi su bili ovisni o taksi udruženjima koja su pripadala crncima i koji su prevozili po tri čovjeka za uobičajenu cijenu autobusne karte od 10 centi. Ali kad je policijski komesar donio odluku da su sva taksi udruženja obavezna naplacivati vožnju po 45 centi, služba taksista u ovom protestu privela se svom kraju. Onda je osnovan jedan auto-pool u koji su svoje automobile slobodnom voljom dovozili oni koji su ih imali. Ueć u prvim danima kampanje više od 150 ljudi sudjelovalo je sa svojim automobilima u akciji, a njihov broj je ubrzo porastao na više 300 automobila. Za te je automobile trebalo razraditi točan sistem vožnje. Tisuce letaka podijeljeno je prosvjednicima. Na lecima su bile navedene liste 48 stanica u polasku i 42 stanice u povratku. Već nakon nekoliko dana taj sistem je bio začuđujuće dobro uigran. Ali crnci su bili toliko prožeti duhom protesta da su nekada, bez oklijevanja, kretali na posao čak i pješice. Hodanje je za mnoge postali simbol djelovanja cijele kampanje. Broj vozača i njihovih automobila povećao se i zbog još jednog nepredviđenog razloga. Mnoge bijele žene, iako su podržavale segregaciju, nisu htjele otpuštati svoje crne sluškinje jer bi to značilo više posla za njih same u kući. Tako ju po crne sluškinje  ujutro dolazio poslodavcev vozac na mjesto gdje stanuju i navečer ih vraćao kući.  

[Početak stranice]

Više od 25 ljudi bili su zaposleni kao stalni vozači. Radili su šest dana u tjednu. Na većini stanica bili su ljudi koji su se brinuli za to da sve prođe bez problema i da putnici uđu u pravi automobil. Auto-pool je bio odlično organiziran, ali je mnogo stajao. Troškovi MIA-e porasli su na 5000 dolara mjesečno. S vremenom je rad ureda MIA-e postao tako opširan da se moralo zaposliti 10 stalnih radnika. Cjelokupan projekt financirao se donacijama koje su stizale iz svih dijelova Amerike, ali i iz prekooceanskih zemalja.  
"Da bi se neki pokret izdigao do određene visine, najprije su potrebni ljudi koji pripadaju tom pokretu. Za to je opet potrebna ideja, koja će ih oduševiti i koje će se čvrsto držati. Osim toga, neophodna su otvorena vrata između naroda i vođa. Sve to bilo nam je na raspolaganju u Montgomeryju." Nenasilni otpor postao je metoda po kojoj je pokret radio, ljubav je bila ideja koja je sve iznijela na svojim plećima. 
Stalno su održavani veliki skupovi ljudi u crkvama, koje su već nekoliko sati prije zakazanog početka bile pune. Svake veceri sudionici skupova su pripremani na to da vole umjesto da mrze i da, ako je sila potrebna, radije trpe nasilje nego da ga oni nanose. Od samog početka ljudi su zadivljeno reagirali na tu ideju. Crno stanovništvo Montgomeryja zaista je bilo spremno krenuti novim putem do prevladavanja krize u rasnim odnosima. 
Iako je protest bio već uspješan, gradski oci i autobusni poduzetnici bili su uvjereni da će trajati svega nekoliko dana. Ali kad su autobusi ostajali prazni čak i kad je padala kiša, pokazali su spremnost za pregovore. Ipak, pregovori su sve u svemu bili bezuspješni. "Ako prihvatimo uvjete crnaca", rekao je jedan autobusni poduzetnik, "oni ce se hvaliti time da su postigli pobjedu nad bijelcima, a to sebi ne želimo dopustiti" Pri tome su gradski oci i autobusni poduzetnici ostajali pri svom mišljenju da je ukidanje zakona o rasnoj podjeli nemoguće. 

[Početak stranice]

Gradska komisija je potom pokušala uz pomoć jednog trika prekine bojkot crnaca. Oni su u novinama objavili da je izvjestan broj duhovnih i prominantnih crnaca s njima postigao izvjesne dogovore. Ipak, MIA je brzo reagirala. Svi crni svecenici i crkvenici pozvani su telefonom i zamoljeni da na nedjeljnoj molitvi u svojim crkvama kažu da se protest nastavlja. Kružnom vožnjom kroz noćne klubove i kavane u kojima su se skupljali crnci prenijela se informirmacija da je rijec o lažnoj vijesti. Posljedica tako brze reakcije bila je da su autobusi i sljedeći dan ostali prazni. Pošto je ovaj lažno manevar propao, gradski oci su izgubili svoj dobar glas. Ne samo da ih se nadmudrilo, nego je i njihov kredibilitet doveden u pitanje pa su posegnuli za čvršćom politikom. Dolazilo je do hapšenja zbog malih ili beznačajnih kršenja prometnih propisa. Vozači auto-poola bili su zadržavani svugdje u gradu, od njih je tražena vozačka i prometna dozvola, ispitivali su ih gdje rade i sl. Onima koji su htjeli povesti stopere rečeno je da je to zakonski zabranjeno. Tako je auto-pool na neki način zaustavljen. Bombaški našad na kuću M. L. Kinga još je više zaoštrio ionako napetu situaciju. Crncima je bila puna kapa. Bili su spremni na silu odgovoriti silom. 
Ipak, utjecaj Martina Luthera Kinga bio je toliko jak da je uspio to spriječiti. "Ako imate oružje kod sebe, vratite ga odmah kućama. A ako nemate oružja, nemojte ga ni nabavljati. Ovaj problem ne možemo riješiti nepoštivanjem i uzvraćanjem nepoštivanja. Mi na silu moramo odgovoriti nenasiljem." 
Kada je suprotna strana primjetila da upotrebom sile nije postigla ništa, prešla je na masovna hapšenja. Stari zakon, koji je navodno zabranjivao bojkot, ponovo je prizvan u život. Jedan pristrani sud bojkot autobusa proglasio je kršenjem zakona. Više od stotinu crnaca bilo je optuženo, ali nisu dopustili da ih to uzdrma. Pohrlili su prema zatvorima da ih tamo uhapse. Nekad vrlo strašljiv narod, jednostavno je bio preobražen u nešto drugo. Oni koji su ranije drhtali pred slovom zakona, sada su bili ponosni na to da ih se hapsilo jer su se zalagali za slobodu. I Martin Luther King je uhapšen, optužen je za kršenje zakona koji zabranjuje bojkot u državi Alabama i osuđen na 500 dolara novčane kazne. 

[Početak stranice]

Ipak, i taj pokušaj da se protest zaustavi je propao. Umjesto da pokret umire, metode suprotne strane su postigle kontraefekat.
MIA je sada postala još aktivnija slanjem zahtjeva Saveznom distriktnom sudu Sjedinjenih Država u kojem je zahtijevala ukidanje segregacije u autobusima. 4. lipnja 1956. godine suci su odlučili da je segregacija u autobusima u državi Alabama protuustavna. Advokati Montgomeryja uložili su žalbu Višem saveznom sudu. Boj još nije bio dobijen.  
U međuvremenu se stalno pokušavalo s blokadama auto-poola. Osiguravajuća društva su se nećkala hoće li ili neće osigurati automobile, s obzirom na to da je, navodno, rizik bio velik. Ugovor o osiguranju s tvrtkom Lloyds iz Londona riješio je i taj problem. 
E, onda je trebalo zakonski zabraniti auto-pool, pošto je to bilo sredstvo javnog prevoza i privatno poduzeće koje je radilo bez dozvole i koncesije. 
U toj teškoj situaciji došla je odluka Višeg suda, u kojoj se kaže da je segregacija u autobusima bila protuustavna. Više od 12 mjeseci crnci su u kontinuitetu održali nenasilan protest, dok nisu postigli pobjedu. 

[preuzeto iz: Günther Gugel, Mi nećemo smekšati. Iskustva s nenasiljem. Praktični uvod, Udruženje za mirovno-pedagoški rad e.V., Tübingen 1996., 62ff.]

[Početak stranice]

Teme:   Ljudska Prava  I  Uzori  I  Demokracija  I  Partije  I  Europa  I  Globalizacija  I  Ujedinjeni narodi  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    I    Pedagogija mira    I    Metode

        

Ovu on-line ponudu iz područja političkog obrazovanja razvilo je i pripremilo društvo agora-wissen. To je stuttgartsko društvo za političko obrazovanje i promicanje znanja o novim medijima (GbR). Ako imate nekih pitanja ili sugestija, obratite nam se putem e-maila.