|
|
|
| Marš soli 1930. Godine 1930. Gandhi je počeo novu satiagraha-kampanju. On i njegove pristaše krenuli su iz Ashram Ahmedabada na put do Arapskog mora koje je bilo udaljeno više od 200 milja. Tamo je htio prikupiti nekoliko nanosa soli iz oceana. Ta akcija bila je žarište kampanje građanskog neposluha, pri čemu je najprije pogažen državni monopol nad solju. Prije početka akcije Gandhi je poslao pismo zastupniku kralja: "Dragi prijatelju (...) ja englesko gospodarstvo držim za prokletstvo (...) nemam namjeru da ijednom Englezu učinim nešto nažao, niti da oštetim legitimne interese, koje svako od njih slijedi ovdje u Indiji (...) moja namjera nije ništa drugo nego da engleski narod na nenasilan način prosvijetlim i da im objasnim kakvu nepravdu čine ovdje u Indiji. Nemam namjere da povrijedim vaš narod. Više bih mu volio služiti jednako kao i svom narodu (...)" Ipak, zastupnik kralja nije mu osobno odgovorio. Dana 11. ožujka 1930. Gandhi je održao zajedničku molitvu prije početka marša. "Nakon svega što sam doživio u posljednja dva tjedna, sklon sam povjerovati da struja onih koji su spremni pružiti građanski neposluh neće biti razarajuća. Ipak, ne dopustite ni najmanju iskricu ili znak da želite prekršiti mir, čak ni onda ako svi budemo uhapšeni. Odlučili smo se sve snage usmjeriti prema provedbi isključivo nenasilne borbe. Ne dopustite da netko iz srdžbe učini nešto nepromišljeno. To je moja nada i stalna molba. Samo želim da ove moje riječi dospiju u svaki kut ove zemlje." Akcija se trebala proširiti na cijelu Indiju. Gdje god je to bilo moguće, trebalo je početi s građanskim neposluhom usmjerenom prema postojanju poreza na sol. Bilo je protuzakonito proizvoditi sol, iako su postojali uvjeti za to. Posjedovanje i prodaja krijumčarene soli (prirodna sol i slana zemlja bili su obuhvaćeni tim zakonom) bili su isto tako protuzakoniti. Svatko tko je prodavao takvu sol, mogao je biti kažnjen. Uzeti nešto od prirodnih naslaga soli s obale mora i dalje poslovati s tim bilo je također protiv zakona. Za provedbu akcije Gandhiju su na raspolaganju stajali dobro obrazovani i brojni sljedbenici Satyagrahije, dobro školovani za nadgledanje i propagandu u širokim masama. Oni su se držali zajedno po osnovi zajednički položene zakletve i životnih pravila Ashram, koja su obuhvaćala tri tačke: molitvu, tkanje na vretenu i vođenje dnevnika. Imali su jedinstvenu odjeću (jednu vrstu uniforme) i nosili su kape kakve se dobivaju u zatvoru. Nakon 24 dana marša i dolaska na Indijski ocean Gandhi je podigao šaku soli - signal da se svugdje na subkontinentu učini isto. Sirovinu su prenijeli u unutrašnjost zemlje gdje su je dalje nastavili prodavati. Više od 50.000 Indijaca završilo je u zatvoru jer su se oglušili o zakone o soli. Izvještaj engleskog novinara Webba Millera, koji je pratio sukobe, postao je klasični primjer Satyagrahaje u njenom najjačem borbenom izdanju. Na rudnike soli u Dhrasanau mirno je marširalo 2500 dobrovoljaca : "U potpunoj tišini Gandhijevi ljudi su se izdvojili naprijed i zaustavili se otprilike 100 metara prije barikada. Odabrana kolona izdvojila se iz mase, napravila red i krenula prema zaštiti od žičane ograde. (...) Na zapovijest veliki broj domaćih policajaca krenuo je prema koloni koja je mirno marširala prema njima i bujica udaraca policijskim palicama sjatila se na njihove glave. Ni jedan od ljudi koji su marširali prema rudniku nije podigao čak ni ruku kako bi se obranio od udaraca. Kao pogođene kugle padali su na tlo. Odande gdje sam ja stajao mogao sam čuti zlokobno krckanje polomljenih lubanja. Masa ljudi koja je čekala, čudila se i pri svakom udarcu duboko udisala zrak, svi kao jedan. Oni koji su bivali udareni, padali su na tlo, bez svijesti ili povijajući se sa slomljenim lobanjama i ključnim kostima. (...) Oni koji su da tada bili zaštićeni u masi, opet se izdvojiše u jedan red i počeše marširati, dok i njih ne izudaraše. Ravnomjerno su koračali naprijed, s podignutim glavama, bez ikakvog ohrabrenja muzikom ili glasnim povicima i bez mogućnosti da izbjegnu teške ozljede ili smrt. Policija je nastavila svoju akciju i udarala je i mlatila i drugu kolonu koja je marširala prema njima. Nije bilo nikakve borbe, nikakvih zahvata, ljudi su jednostavno marširali naprijed dok ih ne bi pokosila kiša policijskih udaraca (...)" Nakon te akcije muškarcima u uniformama, koji su se unatoc svom mogućem naoružanju osjećali nezaštićenima, nije na um padalo ništa drugo do ono što svim uniformiranim ljudima pada na pament u sličnim situacijama kao "prirodna" reakcija: kad im nije uspjelo dobrovoljcima razbiti lubanje, počeli su ih udarati u spolne organe. "Sat za satom struje besvjesnih i krvavih tijela nošene su na nosilima", pisao je Webb Miller. Što su postigli sljedbenici Satyagrahije? Nisu zauzeli rudnike; niti je Zakon o soli bio u cijelosti ukinut. Ipak, to nije bilo odlučujuće za cijelu kampanju, tako je bilo i mišljenje cijelog svijeta. Satyagraha-kampanja demonstrirala je svijetu perfektnu upotrebu novog instrumenta - mirne sile. [preuzeto iz: Günther Gugel, Mi nećemo smekšati. iskustva s nenasiljem. Praktični uvod, Društvo za mirovnu pedagogiju e.V., Tübingen 1996., 51ff.]
|
|
|