|
|
|
| Život i djelo Mahatme Gandhija - pregled:
Gandhijevo djetinstvo i mladost Mohandas Karamchand rođen je 2. listopada 1869. godine u Porbandaru u državi Gujarat u Indiji. Bio je potomak dobrostojeće obitelji koja je pripadala kasti trgovaca i time grupi trgovaca (Vaishyas). Njegov otac prihvatio je službu premijera u kneževini Rajkat. Oboje roditelja bili su pobožni Hindusi. Kao trinaestogodišnjak Gandhi se oženio jednako starom Kasturbai Nakanji. Kasturbai je kao i svaka indijska žena tog vremena bila ovisna o svom suprugu. On ju je svakog trenutka mogao izbaciti na ulicu, čime bi ona bila isključena i iz društva. Shodno sviješću o takvoj mogućnosti, Gandhi se u prvim godinama braka prema njoj tako i odnosio. Poslije je priznao da je njegova supruga u prvim godinama braka morala trpjeti mnogo zla koje joj je on nanio. Smrt njegova oca i prvog djeteta bili su odlučujući doživljaji za Gandhija. Želio je studirati pravo u Velikoj Britaniji, što je obitelj nakon dugog oklijevanja i prihvatila. Kasta je ipak smatrala da on u inozemstvu neće moći živjeti "čisto". Iako je položio zakletvu kojom se obavezao da će živjeti kreposno, da neće uzimati ni meso ni alkohol, kasta mu je zabranila putovanje u inozemstvo. Buduci da se Gandhi usprotivio toj odluci, bio je isključen iz kaste. Godine 1888. počeo je studirati u Londonu, a usto se veoma pomno bavio i hinduizmom, islamom i kršćanstvom. Pritom mu je njegova hinduistička religija bivala sve važnija. No priznavao je i druge religiije. Posebno ga je zadivljavalo ono što je odgovaralo i njegovu motu: na loše odgovoriti dobrim. Svoj koncept Satyagraha, kako bi ga bolje mogao objasniti, sve je više poredio tim principima. Gandhijev put u Južnoafricku Republiku Kada se nakon završenog studija vratio u Indiju, samo ga je dio njegove kaste opet prihvatio. Službeno je i dalje bio isključen, a svakome tko bi ga prihvatio, također je prijetilo isključenje. Ubrzo je morao zakljuciti da na temelju svog studija u inozemstvu nije stekao prave veze u svojoj domovini. Bez pomoći kaste bilo je jako teško otvoriti odvjetnicki ured. Osim toga, bio je naviknut da ga se promatra kao građanina s britanskim znanjem. Međutim, britanske vlasti u Indiji ga nisu gledale kao sebi jednakog, zbog čega je vrlo brzo došlo do sukoba između britanskih službenika i Gandhija. U takvim okolnostima nije mogao stvarati svoju egzistenciju. Njegov stariji brat morao je izdržavati njega i njegovu obitelj, tako da je odmah prihvatio mjesto savjetodavnog advokata u društvu u Južnoafrickoj Republici koje mu je ponudio poslovni prijatelj njegovog brata, jedan bogati trgovac. U Južnu Afriku je bez svoje obitelji otputovao je 1893. godine. Diskriminacija u Južnoj Africi
Godine 1896. vratio se u Indiju. Sastavio je spise o položaju Indijaca u Južnoj Africi, koji su imali internacionalni odjek. Među ostalim kritizirao je "porez od tri funte", indijske radnike po ugovoru i njihove poslodavce. Proputovao je po svojoj domovini i susreo se s političkim vođama Indije. U tome ga je mnogo podržavao i bio mu blizak prijatelj Gokhale, član INC-a. Kada je krajem godine zamoljen da dođe u Južnu Afriku, odmah je otputovao sa svojom obitelji. Spisi koje je Gandhi sastavio o položaju Indijaca u Južnoj Africi tamo su shvaćeni kao pozivanje naroda na ustanak. Postojao je strah od revolucije i infiltracije Indijaca u društvo. Kad je Gandhi s još mnogo Indijaca stigao na parnom brodu u Natal, njegov ulazak je bio spriječen. Buduci da je navodno na brodu izbila kuga, stavljen je u karantenu 23 dana. Kad je napokon dobio odobrenje da napusti brod, bijela rulja ga je gotovo lincovala. Samo je intervencija šefa policije i njegove žene spasila Gandhija od sigurne smrti. Ipak, Gandhi je odustao od progona počinitelja. Prvi je put primijenio princip svoj princip da nikoga ne mrzi i da sve otrpi. Bavio se odvjetništvom i borio se za prava Indijaca. Cak se i izvan suda zauzimao za svoje sunarodnjake. Indijcima u Južnoj Africi dao je mogućnost glasa osnivanjem časopisa Indien Opinion 1904. godine a nakon toga i osnivanjem Feniksove farme u Natalu, a kasnije i Tolstoj farme u Transvaalu. Služenje svom narodu i svojim sunarodnjacima bio je još jedan od njegovih pricipa. Kada je izbila kuga među indijskim radnicima, zaista se žrtvovao i pružao im pomoć. Za vrijeme Burskog rata 1899. i Zulu ustanka 1906. pokrenuo je Indijce da se bore na strani Britanaca. Oni su opet Indijcima dopuštali samo služenje u sanitetu, gdje je služio i sam Gandhi. On je ro vidio kao građansku dužnost. Onaj tko je tražio svoja prava, morao se pridržavati i svojih obveza. Nadao se da će time udobrovoljiti Britance i poboljšati prava Indijaca u Južnoj Africi. Spaljivanje prijavnica boravka, borba protiv poreza od tri funte i borba za priznanje indijskih brakova Ta nada je, međutim, bila iluzija. Vec 1907. godine donesen je Zakon o registriranju. Svi Indijci morali su se registrirati otiskom prsta, nakon cega su dobivali broj i prijavnicu boravka koje su morali uvijek nositi sa sobom. Bez prijavnice boravka nije bio dopušten ulazak u Transvaal, koji je imao vladu koja se sastojala samo od Bura. Gandhi se nije registrirao. Većina Indijaca pratila je njegov primjer. Osuđen je na dva mjeseca zatvora. Obratio se generalu Smutsu i zahtijevao da se takav zakon ne donosi. Kao protuuslugu svi Indijci bi se registrirali svojevoljno. Gandhi se onda registrirao kao uzor ostalima, iako su ga njegovi zemljaci htjeli u tome silom spriječiti. Većina Indijaca pratila ga je i u tome. No zakon je ipak donesen. Taj korak potaknuo je prvu veliku Satyagraha-kampanju tijekom koje je spaljeno više od dvije tisuce prijava boravka. General Smuts nije se držao ni sporazuma postignutog s Gokhaleom, da se ukine porez od tri funte i radnik po ugovoru. Kad su 1913. godine svi nekršćanski brakovi koji su zaključeni pred matičarima u Južnoj Africi proglašeni ništavnima, situacija za Indijce još se više zaoštrila. Svi indijski brakovi bili su nepriznati. Za Indijce je to značilo veliku povredu institucije braka, s obzirom na to da su nakon toga njihove supruge dobile status ljubavnica. Osim toga, djeca iz njihovih brakova nisu više imala prava na nasljedstvo. Zbog topa su se Gandhiju priključili radnici po ugovoru i žene. Rudari su štrajkali. Gandhi je ponovnoo počeo jednu Satyagraha-kampanju. Njegovi suučesnici u kampanji trebali su od Tolstoj-farme preko Kasturbaija prijeći granicu između Natala i Transvaala i zatim se predati policiji. Kako je i predviđeno, oni koji su prešli granicu uhapšeni su i dijelom poslati na prisilni rad. Za pripadnika i sljedbenika Satyagrahije hapšenje je zbog loših uvijeta značilo smrt. Uskoro su zatvori bili puni. Od rudara koji su štrajkali i njihovih obitelji Gandhi je u Newcastle u Natalu napravio "vojsku mira" od oko 5000 ljudi. On je najavio vladi da će i on sa tom vojskom prijeći granicu. Cilj marša bila je Tolstoj-farma u Transvaalu. Na tom putu Gandhi i njegovi prvi suradnici bili su uhapšeni. Ipak, bujica ljudi se nije mogla zaustaviti. Došlo je do masovnih hapšenja. Zatvori su bili prepravljeni, troškovi za uhapšenike su rasli, a buduci da su rudnici stajali prazni, došlo je do velikih gubitaka. Sve više radnika iz drugih krajeva pridruživalo se tom velikom štrajku. Iz Indije je stizala moralna i financijska podrška. Britanci i Buri odgovorili su silom. Komisija za istraživanje, koja je trebala osuditi događaje, bila je raspoložena probritanski. Položaj Indijaca se najprije nije promijenio. Gandhi je htio proširiti štrajk i na ostale dijelove indijskog stanovništva, ali je od toga odustao jer se vlada našla u vrlo nezavidnom položaju nakon što su štrajk počeli i željezničari. Gandhi je vladi mogao nanijeti velike štete proširivanjem štrajka. Ipak, to nije bio njegov cilj. On svom protivniku nije htio nanijeti štetu, već se samo borio za vlastita prava. Nakon kratkog boravka u Velikoj Britaniji, gdje je Gandhi pozvao svoje sunarodnjake koji su tamo živjeli da se u Prvom svjetskom ratu bore na strani Britanaca, 1914. godine vratio se u Indiju. Godine 1914. Gandhi se vratio u Indiju. Njegova obitelj i stanovnici farmi pratili su ga na tom povratku. Da bi mogao nastaviti život u zajednici sa stanovnicima farmi, sa svojom je pratnjom izgradio Ashram. U tu je zajednicu prihvatio i one koji nisu bili pripadnici neke kaste. U međuvremenu je u Indiji postao vrlo poznat i cijenjen. U narodu su ga nazivali Mahatma - velika duša. Zemlja u koju se on vratio bila je zaposjednuta od Britanaca. U narodu nije bilo jedinstva između hindusa i muslimana. Različiti socijalni slojevi nisu imali previše dodirnih tačaka. Britanci su jednostavno pljačkali narod i zemlju. [Više informacija o povijesti Indije naći ćete na stranici Indija] Svoje prve akcije u Indiji Gandhi je proveo 1917. godine u Champaranu u sjevernom Biharu na dnu Himalaje. Tamošnji seljaci zamolili su ga za pomoć. Zakupci su po Tinkathia-sistemu bili prisiljeni da tri od dvadeset dijelova svoje zemlje zasiju indigom za svog gospodara, nisu imali prava da samostalno odlučuju o zakupljenoj zemlji. Gandhi je vidio s kakvim mukama oni održavaju usjeve indiga. Planirani jednodnevni posjet on je produžio na mjesece. Proveo je istragu koja je imala za posljedicu da su zakupci dobili natrag jedan dio već plaćenih poreza i cijeli sistem je bio ukinut. Njegovo djelovanje bilo je i dublje. Zauzimao se za obrazovne mjere i poboljšao je zdravstvene uvjete seljaka, jer su oni samo na taj način mogli poboljšati svoj položaj. Kao što je to već bio slučaj i u Južnoj Africi, Gandhi je bio sprječavan u svom radu. Ipak, samo hapšenja i osude na zatvorske kazne nisu ga mogle zaplašiti. Ako bi se svjesno oglušio o neki zakon, on je to priznaovao i priznavao da je kriv u smislu zakona (ali ne i da je kriv po svom mišljenju), te je prihvacao kaznu koja je bila propisana zakonom. Time je Britancima pričinjavao velike probleme. Da je bio nasilan ili da je bježao pred zakonom, mogli bi ga strože kažnjavati. Tako je i (međunarodna) javnost stajala na Gandhijevoj strani i britanske vlasti su se prema njemu blago ophodile. Treriranje Indijaca koje se smatralo politički angažiranima ipak se brzo promjenilo. U sklopu Montford-reformi iz 1918. godine Indijcima u provincijama trebalo je biti dodijeljeno sudjelovanje u vladi. S provedbom tih reformi odugovlačilo se, što je izazvalo nemire u narodu. Britanci su se uplašili da, ako zaista dođe do ozbiljnih nemira, ne bi više mogli gospodariti s više od tri milijuna Indijaca. Nakon nemira u Bengalu diskutiralo se o Rowlett-zakonima koji su dobili ime po sucu Rowlettu koji ih je izmislio. Oni su predviđali da se uvede ratno pravo prema kojem bi, među ostalim, osumnjičeni mogli biti osuđeni i stavljani u zatvor bez sudskog procesa. Pravna država više nije postojala. Indijci su na temelju donesenih zakona bili izloženi potpunoj samovolji Britanaca. Gandhi je 1919. počeo još jednu Satyagraha-kampanju protiv zakona. Na jednom mirnom skupu oko 2000 Indijaca na trgu u Amritsaru, 13. travnja 1919., britanska armija je blokirala sve izlaze s trga i nasuice počela pucati po okupljenoj masi. Pritom je ubijeno 400 ljudi i mnogo drugih je ranjeno. U kasnijoj istrazi povodom masakra general koji je predvodio trupe je rekao kako je njegova namjera bila da ubije sve ljude okupljene na trgu. Njemu je savjetovano da napusti službu, što je i učinio. Daljnjeg kažnjavanja tog generala nije bilo. Cijelu Indiju potresao je ovaj masakr u Amritsaru.
Narod se okrenuo protiv svega britanskog, i to silom, i nije se zauzimao za određene pravedne ciljeve. Nije postojala podjela između dobrih i loših zakona. Gandhi je nemire promatrao kao veliku pogrešku u poračunu. Post je predstavljao njegovo kajanje. Nakon njegova otpuštanja iz zatvora 1924. godine, odgajanje naroda smatrao je svojom najvažnijom zadacom. Šest godina on je putovao zemljom slijedeći svoju misiju i napravio je samo jedan prekid od godinu dana, u kojoj je napisao svoju autobiografiju "Moji eksperimenti s istinom". Odgajanje naroda bilo je usko povezano s oslobađanjem tog istog naroda od siromaštva. Na svojim putovanjima kroz cijelu zemlju pozivao je ljude da kotiste vretena i da sami proizvode štofove. Engleske štofove trebalo je bojkotirati. Gandhi sam predstavljao je dobar primjer. On koji je u danima svoje mladosti nosio samo britansku odjeću, sada je nosio samo jedan jedini komad odjeće dhoti. Svaku slobodnu minutu provodio je tkajući i predući za vretenom, iako je njegova supruga uvijek tvrdila da on ima dvije lijeve ruke.
U međuvremenu se INC i dalje zalagao za samoupravu Indijaca, ali je ta borba ostala bezuspjašna. Onda je Gandhi opet pokrenuo jednu Satyagraha-kampanju. Na čuđenje britanske vlade koja je očekivala kampanju u kojoj bi se zahtijavala nezavisnost, Gandhi je najavio kampanju vezanu za jednu sitnicu - kampanju protiv poreza na sol. Na indijsku sol morao se plaćati porez. Taj porez je najprije uveden zato što se brodovi, koji su iz Indije u Englesku transportirali začine, čajeve i druga luksuzna dobra, nisu željeli prazni vraćati u Indiju, nego bi ih u Engleskoj tovarili solju. Da bi se u Indiji mogla prodati engleska sol, morao se uvesti porez na indijsku sol, koja je tako poskupjela. Iako se u trenutku najavljivanja Marša soli engleska sol još samo rijetko uvozila u Indiju, indijska sol je i dalje ostala opterećena porezom. Taj porez se pokazao kao vrlo održiv, ali za Indijce on je bio fatalan. Gandhi je pokušao objasniti vladi što je porez značio za običan narod. Jedan radnik morao je raditi tri dana da bi zaradio samo za plaćanje poreza na sol. Ukidanje tog poreza bilo je moguće za Britance, i to u takvoj formi da pri tom "ne izgube obraz". Financijske gubitke koji bi nastali ukidanjem tog poreza vlada bi mogla lako prevladati. Gandhi je pisao vladi i najavio akciju ako porez ne bude ukinut. Reakcija vlade bila je negativna. Nakon toga Gandhi je 11. ožujka 1930. godine u Ahmedabadu započeo Marš soli. Praćen svojim prijateljima i učenicima, pod stalnom pozornošću međunarodnog tiska, on je 24 dana maršrao 385 km. Na njegovu putu pridruživale su mu se mase ljudi. Dana 15. travnja 1930. stigao je na cilj, do grada Dandi na Arapskom moru. Sljedeći dan okupao se u moru prije nego je masi ljudi koja ga je pratila objasnio pravu svrhu ove akcije. Podigao je sol koja se skupila na obali mora i objasnio da se na taj način sol može dobiti besplatno. U sljedećih nekoliko dana razvila se na obali mora ilegalna trgovina solju. Engleska sol bila je bojkotirana. Bojkot soli ubrzo se proširio i na druga dobra. Tijekom te akcije Gandhi i mnogi njegovi sljedbenici bili su uhapšeni. Ipak, cijeli pokret se time nije zaustavio. 29. svibnja 1930. godine masa ljudi marširala je iz Satyagrahije do rudnika soli Dharasana, da bi ga zauzela mirnim putem. Rudnik je nadgledala i čuvala policija. Grupa se podijelila u redove sa po nekoliko muškaraca u svakom redu. Prvi red nastavio je marširati prema čuvarima. Oni nisu znali kako bi zadržali sljedbenike Satyagrahije, pa su ih počeli udarati svojim palicama. Nisu se branili. Bili su teško ozlijeđeni, neki su čak podlegli tim ozljedama. Žene su ih pomicale u stranu i pokušavale im pružiti pomoć. Nakon toga sljedeći red muškaraca počeo se lagano kretati prema čuvarima. Scena se ponavljala, red za redom. Promatraci iz međunarodnih medija bili su šokirani i ogorčeni ponašanjem policajaca, koji su tukli ljude koji se čak nisu pokušavali ni braniti. O tome je izviješteno u cijelom svijetu, što je izazvalo ogromno ogorčenje. Međunarodni pritisak bio je tako jak da je Gandhi pušten iz zatvora u sijecnju 1931. godine. U ožujku iste godine bila je dopuštena prodaja indijske soli. [Ovoj Satyagraha-kampanji posvećena je posebna stranica sa nešto više informacija: Marš soli] Gandhi je opet otputovao u Veliku Britaniju. U narodu je uživao veliko poštovanje i respekt, bio je popularna javna ličnost i susretao se sa drugim javnim ličnostima, među ostalim s Chaplinom. Ali u pregovorima s političarima, zbog kojih je zapravo i došao u Veliku Britaniju, pokazala se drukčija slika. Nije se ni jednim korakom približio nezavisnosti Indije. U Indiji se ponovo zauzeo za one koji nisu pripadali ni jednoj kasti i koje je on nazivao Božjom djecom - Harijan. Tako je, kad su Britanci htjeli uvesti posebne izborne liste za one koji nisu pripadali niti jednoj kasti počeo post do smrti. Osnovao je i novi časopis pod imenom Harijan. Tom akcijom koju su podržavali mnogi hindusi, Gandhi je sebi stvorio neprijatelje među ortodoksnim hindusima. Više puta je bio hapšen i ponovno oslobađan. Nezavisnost Indije i Gandhijeva smrt Kad je izbio Drugi svjetski rat, Gandhi se odmah 1939. godine javno izjasnio protiv rata. Dok je u Južnoj Africi za vrijeme Prvog svjetskog rata poziovao na borbu na strani Britanaca, sad je pozivao na bojkot. Indijci nisu trebali podržavati Britance u ovom ratu. "Quit India" - Napustite Indiju - tako je od 1942. godine glasila njegova parola. U ovoj akciji Indijci su odbili podržati Britance ako im ne bude zajamčena nezavisnost. Zbog te kampanje Gandhi je ponovo zatvoren. Bio je izoliran od ostalih sljedbenika Satyagrahije i zatvoren u palacu Aga-Kahn. Za vrijeme njegova boravka u zatvoru umrla je Kasturbai. Buduci da su Japanci 1942. godine bili pred osvajanjem Indije, Britancima je trebala podršaka Indijaca i odlučili su priznati njihove zahtjeve. Britanski Premijer Churchill nikada nije ozbiljno razmatrao nezavisnost Indije. Gandhi je 1944. godine pušten iz zatvora. Tek nakon rata i pod novom laburističkom vladom Indija je dobila nezavisnost, 1947. godine, ali ipak u formi dvije odvojene države: muslimanskog Pakistana i hinduističke Indije. Iako se Gandhi trudio svim silama, nije mogao udobrovoljiti ni muslimane, ni hinduse, ni Britance da bi se postiglo osnivanje zajedničke države. Dolazilo je do velikih seoba religijskih grupa u novostvorenim državama. Nisu izostali ni nasilni sukobi. Gandhi je pokušao opet uspostaviti mir. On se 1947./48. preselio u Kalkutu i u druge gradove u kojima su bili sukobi i pokušao je posredovati. Činilo se da je mir nemoguć. Potom se ponovo odlučio na post do smrti. Činilo se da je Gandhijevo zdravlje bilo ozbiljno narušeno. Ni jedna religijska grupa nije htjela snositi odgovornost za njegovu eventualnu smrt, pa su (nakratko) zaključile mir. Na taj je način na sebe navukao mržnju fanatičnih pripadnika obiju religija. Dana 30. sijecnja 1948. godine Gandhija je ubio jedan od fanatika hindusa. Umro je s riječju Bog na usnama.
|
|
|
