Indiju prije osnivanja države 1947. godine zapravo ne možemo promatrati kao jedinstvenu državu. Moglo bi se reci da se prije toga više radilo o jednoj kulturi nego o državi. Podrucje u formi poluotoka, često nazivana i subkontinentom, dugo vremena bila je isključena od drugih naroda. To je u svakom slučaju bilo i posljedica toga što se na sjeveru zemlje protežu golemi planinski lanci, od kojih su najpoznatije Himalaje, a na jugu Arapsko more i Bengalski zaljev - što čini prirodne granice prema toj zemlji.  

Tek kad su arapski moreplovci i trgovci, otprilike 1000 godina nakon Krista, otkrili Indiju, pocele su dublje promjene. S arapskim pridošlicama u podrucjima današnje Indije razvio se islam. Došlo je do trajne islamske okupacije zemlje: osnivani su sultanati, islamsko gospodarstvo se utvrđivalo i izgrađeno je Mongulsko Carstvo koje se održalo do 18. stoljeca. Nakon toga je nastao slab savez više država. Pod muslimanskim gospodarima hindusima je bilo omogućeno da održe svoju religiju pa je krajem islamske vladavine svega jedna petina stanovništva bila muslimanska. 

Ipak, od 1498. godine - kada je Vasco da Gama otkrio morski put do Indije - kršćanski Europljani počeli su je naseljavati. Najprije su najsnažniju vlast imali Portugalci. U 17. stoljecu britanske "ostindijske trgovinske kompanije" osnovale su mnoge podružnice u lučkim gradovima Indije, npr. u Madrasu, Kalkuti i Bombaju. Oni su polako pokušavali cijelu zemlju obuhvatiti pod svoju kontrolu i iz tih gradova-uporišta počeli su vojno osvajanje. Buduci da Britanci nisu mogli tu veliku zemlju (oko 3,3 milijuna km²), s golemim brojem stanovnika (oko 200 milijuna), staviti pod centralnu britansku upravu, ostavili su kneževine da postoje i dalje onako kako su ih oni zatekli. Ipak, vladari tih kneževina bili su odgovorni britanskom gospodaru. Britanski generalni guverneri, koji su bili izravno odgovorni britanskoj kruni, odnosno britanskoj vladi, imali su u Indiji posljednju riječ. Postojeći feudalni sustav i društvenu podjelu na kaste Britanci su također ostavili netaknutima, buduci da su te dvije okolnosti razdvajale Indijce i time ih sprječavale da se ujedine u borbi protiv Britanaca i da im pruže bilo kakav otpor. Godine 1858. ipak je bilo određenog otpora, no odmah je bio slomljen. Iste godine Britanci su smijenili posljednjeg Mongula i postavili britanskog genaralnog guvernera, koji je od tog trenutka bio Zamjenik (Izaslanik) kralja. Indijci su reagirali 1885. godine osnivanjem Nacionalnog kongresa, koji je težio postizanju nezavisnosti Indije - još mnogo prije nego je Gandhi počeo svoju borbu. Tu skupštinu Indijaca Britanaci su tolerirali jer nije imala zajedničko stajalište, buduci da se muslimani i hindusi nisu mogli ujediniti. Poslije je Nacionalni kongres postao vodećom partijom u Indiji, koja je gotovo neprekidno na vlasti.  

Kastni sustav koji ni Gandhi nije mogao ukinuti dijeli stanovništvo - bazirajući se na hinduizmu - u četiri kaste: Brahmani/svecenici, Kshatrigas/ratnici, Vaishiy/seljaci i Shudras/sluge. Od države do države te četiri kaste dijele su u više od 1000 potkasti. Bez pripadnosti određenoj kasti bili su paria/nedodirljivi, koji su ovakvim uređenjem jednostavno bili isključeni iz društva. Niže kaste i one koji ne pripadaju niti jednoj kasti sunarodnjaci i dalje  ne prihvaćeni u potpunosti i oni  uglavnom žive u velikom siromaštvu. Indija je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Napetosti između bogatih i siromašnih i između pripadnika različitih kasti uvijek dovode do novih nemira. 

Čak i dalje postoje konflikti između religija. S jedne strane između religija unutar zemlje (npr. u državi Punjab, u kojoj većina stanovništva pripada sikhima), a sa druge strane muslimanski Pakistan i pretežno hinduistička Indija već su godinama neprijateljski raspoloženi jedno prema drugome i u utrci u nuklearnom naoružanju. Pri tom se posebne svađe vode oko regije Kašmira.