|
|
|
| Osnovna cjelina 4: Kako izgledaju stranački sistemi?Do sada smo se bavili pitanjem: Što zapravo čini stranke? (Osnovna cjelina 1), Koje tipove stranaka poznajemo? (Osnovna cjelina 2) i Koje funkcije preuzimaju stranke u političkom sistemu? (Osnovna cjelina 3). Pri tome smo prešutno postavili pretpostavku da uvijek postoji više stranaka, odnosno da postoji stranački sistem. Samo u tom slučaju naše već dane definicije, tipologije i raspodjela funkcija imaju smisla. Takve stranke kakve smo opisali mogu postojati samo u pluralističkom, slobodnom i demokratskom društvu. "Državne stranke" u diktaturama ili marksističko-lenjinističke partije prate jednu sasvim drugu shemu, s obzirom na to da one ne predstavljaju jednu stranku u sistemu konkurirajućih stranaka (usporedba između liberalno-demokratskog i socijalističkog pojma "stranka" stoji vam na raspolaganju u sklopu Osnovne cjeline 2: do teksta "Socijalisitički pojam "stranka").Sljedeći tekst u prvom redu pokušava razjasniti pojam "stranački sistem":
Razgovarati o strankama (latinski: pars = dio) ima smisla samo ako one djeluju unutar sistema konkurirajućih stranaka. Ako jedna stranka ima monopol nad formiranjem političke volje ili ako, uopće, postoji samo jedna stranka, onda nedostaje svaki konkurentni odnos. Tako da je jednostranački sistem zapravo kontradikcija sam po sebi. Obično znanost pravi razliku između dvostranačkog i višestranačkog sistema. Dvostranački sistem ne znači da u njemu postoje samo dvije stranke, pod tim pojmom se misli da ostale stranke (osim dvije najvažnije) imaju jako malu ili nemaju gotovo nikakvu ulogu pri formiranju vlade i unutar oporbe. Hoće li se u jednoj državi formirati dvostranački ili višestranački sistem ovisi o tradicionalnim, sociokulturnim, institucionalnim, socioekonomskim i konfesionalnim prilikama u dotičnoj zemlji. Tako, na primjer, socijalna struktura koja je jako malo homogena i pravo izbora proporcionalne reprezentacije pospješuju stvaranje višestranačkog sistema. Dvostranački sistem može se promatrati kao "konkurentni sistem", a višestranački kao "harmoničan sistem". U "konkurentnom sistemu" (kao npr. Velika Britanjia) dominira "pravilo većine", a u "harmoničnom sistemu" (kao npr. Švicarska) pri donošenju odluke obraća se pozornost na mnoštvo interesa, tako da se postojeću manjine ne nadglasa. [Uwe Backes/Eckhard Jesse; iz: Informacije o političkom obrazovanju 207, Stranačka demokracija, BpB 1996.]
Sljedeći dijagram prikazuje faktore koji su bitni za formiranje stranačkog sistema:
Budući da ne možemo genaralno analizirati stranačke sisteme, moramo se bliže pozabaviti stranačkim sistemima pojedinih država. Za ovu priliku odabrali smo dva stranačka sistema u kojim bi se trebao ogledati široki spektar različitih sistema. Baveći se Velikom Britanijom i Sjedinjenim Državama, zapravo se bavimo parlamentarnim i predsjedničkim sistemom: [Više informacija o različitim tipovima demokracije te o parlamentarnoj i predsjedničkoj demokraciji naći ćete u tematskom kompleksu Demokracija - kliknite jednostavno na link Demokracija koji je na dnu ove stranice]
|
|
|
