Povezanosti

Hijerahijski nepodijeljena organizacija...	Za razliku od većine europskih stranaka, američkima nedostaje hijerahijski podijeljena organizacijska struktura, uz pomoć koje bi predsjednik stranke mogao na okupu držati senatore i poslanike koji se ne slažu jedni s drugima, te ih ponovo disciplinirati kad glasuju protiv zakonodavnog programa stranke. Kako je primijetio politolog Hugh Bone, američke stranke imaju organizaciju prema kojoj svaka razina autonomno odlučuje. Budući da kandidati za pojedine službe sami grade svoju izbornu kampanju, sami se koncentriraju na određene poslove za vrijeme izborne kampanje, sami određuju svoju izbornu strategiju, vođama na raspolaganju ostaje jako malo sredstava (podrška ili uskraćivanje podrške) za provedbu stranačke discipline. Rezultat toga je da su stranke u Americi u svojoj provincijalnoj perspektivi jer su senatori i kongresmeni obvezni zapravo samo prema lokalnoj razini i lokalnim organizacijama, čija je politička orijentacija dosta ograničena.
Provincijalnost i fragmentiranje stranaka...	Uz provincijalnos koja je potpomognuta federalizmom, i izborni sistem svojim različitim sastavom birača predsjednika, senatora i poslanika pridonosi podjeli stranaka u Americi. Sistem izbornog kolegija pri izboru predsjednika još jedanput unutar birača naglašava značenje politički nesigurnih država s velikom gustoćom naseljenosti stanovništva. Budući da kandidat za predsjednika nakon glasanja izbornika, ako osvoji većinu glasova izbornika u jednoj državi, dobiva sve glasove koji pripadaju toj državi (princip "Winner-take-all"), predsjednički kandidati su ohrabreni da se koncentriraju na petnaestak država s najviše stanovnika, a samim tim i najviše izbornika, te da na taj način pokušaju sebi osigurati apsolutnu većinu. Od 1932. godine tu pripadaju uglavnom velike države s jakom industrijom u kojima živi veliki broj radnika te rasne i etničke manjine. Kad se postigne da te grupe glasuju u blokovima, njihovi glasovi mogu biti odlučujući za izbor predsjednika. One podržavaju liberalnu i privrednu socijalnu politiku za koju se uspješno zauzimaju na skupštinama stranke.
Izbornici i princip "Winner-take-all"	Na ovaj način sistem kolegija izbornika i princip "Winner-take-all" osigurali su poseban utjecaj na politiku predsjednika. Prema procjenama obaju političkih promatrača, Irvinga Kristola i Paula Weavera, diskutabilno je bi li bez sistema kolegija izbornika i principa "Winner-take-all" uopće nastalo predsjedavanje, te bi li postojalo od 1932. do 1968. godine.
Poslanici su više obvezni prema svojoj izbornoj jedinici, nego prema stranci ili prema predsjedniku...	Za razliku od birača predsjednika, poslanici u kongresu i u parlamentima saveznih država su mnogo više heterogeni. Oni dijelom žive u gotovo nenaseljenim poljoprivrednim područjima u malim i srednjim gradovima, ali i u gradskim okruzima gdje je gustina stanovništva veoma velika, kao na primjer u Megalopolisu, koji se prostire od Los Angelesa u Kaliforniji do San Diega. Različit sastav birača prouzročuje da se predsjednik, Senat i Predstavnički dom moraju baviti sasvim različitim privrednim, političkim i socijalnim interesima. Dalje, šestogodišnji mandat u Senatu i vremenski raspoređeni izbori (svake dvije godine bira se po jedna trećina poslanika za Senat), te dvogodišnji mandat poslanika u Predstavničkom domu pridonose tome da predsjednik kao vođa stranke ima veoma mali utjecaj u Kongresu. Pri tome kongresmeni mnogo manje pažnje obraćaju na vodeću ulogu predsjednika za vrijeme općih izbora za Kongres, nego za vrijeme predsjedničkih izbora. Bez predsjednika na vrhu kandidacijske liste stranke, njegove stranačke kolege su mnogo spremnije da se u Kongresu zauzimaju za interese općina, saveznih država i pojedinačnih regija, nego za preference i prioritete predsjednika.
Slabljenje stranačkih veza...	Od sredine 60-ih godina različiti trendovi ponašanja američkih birača pojačali su centrifugalne tendencije u stranačkom sistemu. Najprije je došlo do stalnog porasta neovisnih birača, koji se nisu identificirali ni s demokratima ni s republikancima. Cijeli niz traumatičnih događaja, kao ustanci crne rase, nemiri na fakultetima, rat u Vijetnamu te neuspjeh obiju stranaka da riješe privredne probleme kao nezaposlenost, siromaštvo i inflaciju, poljuljali su povjerenje birača u stranački sistem. Konzekventno tome birači su više pažnje obraćali na imidž i osobnost predsjedničkih kandidata te na aktualne teme koje se obrađuju u predsjedničkoj izbornoj kampanji - npr. Vijetnam 1968., Watergate 1976., inflacija i "previše države" 1980. godine.
Razdvajanje glasova...	Drugi važan trend je povećanje razdvajanja glasova od 1960. godine. Postotak birača koji predsjedničkom kandidatu jedne stranke daju svoj glas, a pri tome biraju svog predstavnika za Kongres iz druge stranke sa 40 posto 1960. godine porastao je na 60 posto 1980. godine. Na posljednjim saveznim izborima čak 70 posto neovisnih birača podijelili su svoje glasove između kandidata dvije različite stranaka. Ovo razdvajanje glasova dovelo je do toga da su od kraja Drugog svjetskog rata, tijekom 14 godina legislativu i egzekutivu kontrolirale dvije različite stranke.
Problem blokade...	U slučajevima većinskog razdvajanja glasova između republikanskog predsjedničkog kandidata s jedne i demokratskih članova Kongresa s druge strane, republikanski kandidati Eisenhower, Nixon, Ford i Reagan bili su suočeni s Kongresom u kojem su u jednom ili čak u oba doma demokrati imale većinu. Ovdje moramo spomenuti i dvije iznimke: Franklin D. Roosevelt i Lyndon B. Johnson, pri čijem izboru su demokratski predsjednički kanditati dobili manje glasova nego članovi Kongresa iz njihove stranke. Stoga su republikanski predsjednici morali raditi s Kongresom koji kontrolira oporbu, odnosno s Kongresom koji nije baš prijateljski raspoložen prema predsjedničkim prijedlozima. Demokratskim predsjednicima bilo je teško dobiti podršku Kongresa jer su njihove stranačke kolege, shodno odnosu, imune na predsjednička obećanja i prijetnje. Razdvajanje glasova je jedan od faktora koji je ograničio ulogu predsjednika kao vođe stranke, minirao njegove šanse za provedbu programa stranke te prouzročio zastoj i oklijevanje u vladinim poslovima.
Uloga medija...	Dok je stranački sistem fragmentiran federalizmom, raspodjelom vlasti i najnovijim razvojima u ponašanju birača, masovni mediji su predsjedničke izbore stavili u žarište zanimanja cijele nacije te umanjili ulogu stranačke organizacije u odnosu na politiku predsjednika. Počev od "Razgovora pred kaminom" i radijskih konferencija za novinare Franklina D. Roosevelta u kasnim tridesetim godinama, obje su stranke u predsjedničkim kampanjama središnje mjesto dale medijima. Od kraja Drugog svjetskog rata radikalno su se promijenili televizija, stil i sredstva za izbornu kampanju. Uz rastuće troškove izborne kampanje, uvođenje medija u nju zahtijeva cijeli korpus specijalista za rad s javnošću, istraživača javnog mnijenja, stručnjaka koji pišu govore, savjetnika za odnose s javnošću, prikupljivača novca za izbornu kampanju i sl. Neke izborne kampanje čak su planirane reklamne agencije, koje su angažirale timove specijalista koji predsjedničkog kandidata i teme "upakiraju i reklamiraju" na isti način kao što to neke druge tvrtke rade sa sapunom. Ti stručnjaci su jednostavno "izgurali" tradicionalne šefove stranaka i postali umjesto njih savjetnici u Bijeloj kući. Od 1960. godine eksperti za medije i rad s javnošću, koji najviše razmišljaju o političkim odlukama predsjednika i njihovu ishodu kod birača te procjenjuju šanse za ponovni izbor, ubrajaju se u krug najužih suradnika i savjetnika predsjednika.