|
|
|
|
Uz uvodni tekst na ovoj stranici na raspolaganju su Vam sljedeći materijali o stranačkom sistemu SAD-a:
Europljanima su stranke i izbori u SAD-u izuzetno nejasni. U Europi, u Saveznoj Republici Njemačkoj na primjer, opisani su u Ustavu. Stranke imaju dobro organizirane i u cijeloj zemlju zastupljene organizacije s čvrstim članstvom. Imaju dobro razrađene i često ideološke programe. Imaju i hijerarhiju funkcionara, na čijem čelu stoji izabrani vođa, koji kod stranke koja osvoji većinu glasova, u pravilu, postaje šef vlade, a kod stranke koja se mora zadovoljiti manjinom glasova, vodi opoziciju. U SAD-u nije tako. Ustav stranke ne spominje ni jednom jedinom riječju. One su nastale oko Ustava i tijekom 200 godina više su puta mijenjale ime. Ne raspolažu organiziranim stranačkim aparatom. Uglavnom se sastoje od bezbrojnih lokalnih komiteta, koji u pojedinačnim državama vode prilično autonoman život, i samo se pred izbore stapaju u vrlo labave interesne koalicije. Shodno tome nema hijerarhije među funkcionarima i stranačkim vođama. Ne postoji ni program koji je odobrio stranački Kongres i koji sadrži ideološke perspektive za budućnost. Na izborima se diskutira o aktualnim problemima i pragmatičnim mogućnostima njihova rješavanja. Nakon izbora stranke se ponovno "raspadaju" u svoje lokalne fragmente. Izbori se već 200 godina održavaju po principu većinskog izbornog prava. To znači da je izabran kandidat koji u izbornoj jedinici osvoji najviše glasova. Na taj način šansu imaju samo kandidati velikih stranaka, a to opet ima za posljedicu da od samog početka samo dvije najveće određuju politički život. Time se može objasniti zadivljujuća stabilnost od samog osnivanja SAD-a. Ono što je zajedničko objema strankama je priznavanje i poštivanje postojećeg ustavnog poretka, te zauzimanje za vrijednosti građansko-liberalne demokracije. Njihovo držanje je uglavnom konzervativno, tako da je teško očekivati da će od njih krenuti inicijativa za revolucionarne društvene promjene. Kandidat koji se kandidira na izborima mora, s obzirom na vrlo nizak postotak građana s pravom glasa koji sudjeluju na izborima (oko 50 posto), pokušati djelovati i izvan lokalnih stranačkih organizacija te za sebe pridobiti interesne grupe, udruženja, saveze svih vrsta, pa čak i etničke saveze te neinformirane pojedinačne birače. Često su pri tome u igri namještaljke i manipulacija. Sve to ima za posljedicu da se izabrani kandidat osjeća više obveznim prema svojim biračima s lokalne razine nego prema svojoj stranci, a to mu sasvim lako pada budući da parlament ne poznaje ni stranačku disciplinu ni frakcijsku prisilu. S obzirom na to, nije čudno da se predsjednik mora u Kongresu boriti jednako za glas poslanika svoje stranke kao i za glas poslanika oporbene da bi njegov prijedlog zakona dobio potrebnu većinu. S druge strane, predsjednik ne može računati s glasovima svih poslanika svoje stranke koji sjede u Kongresu ako se radi o usvajanju nekog nepopularnog zakona. Europljanima nije lako raspoznati razlike između republikanaca i demokrata. S rezervom bi se moglo reći da je Demokratska stranka prije stranka siromašnijih, manjine i da se stoga često zauzima za socijalna pitanja. Njihovi birači se mogu naći u siromašnijem sloju stanovništva, u južnjačkim državama, u velikim gradovima, i to u radničkim četvrtima i među crncima. Republikanska stranka više zastupa privredne interese, ona se zauzima za slobodni omjer snaga, a manje za izgradnju države blagostanja. Republikansku stranku biraju pripadnici srednjeg staleža, bijelci te protestanti u predgrađima velikih gradova. S gledišta jednog Europljanina slabost stranka je neprepoznatljiva: decentralizirana organizacija sa samo malim brojem članova, interes koji se uglavnom orijentira na lokalnu razinu, ovisnost o interesnim grupama, nedostatak osjećaja odgovornosti prema donošenju neophodnih ali istodobno nepopularnih federalnih zakona samo jačaju predrasude Amerikanaca da je politika zlo i da se političarima ne može vjerovati. Činjenica da je sudjelovanje građana s pravom glasa na izborima između 40 i 60 posto potvrđuje ovakvo gledište. Kad bi postojao samo labav stranački program, osnovno pitanje stranačke politike ne bi bilo "Tko zapravo vlada Amerikom?". To pitanje postavlje se sve češće i sa sve više zabrinutosti, sa sumnjom da postoje moćni intreresni savezi koji usmjeravaju, odnosno kontroliraju političare, pa čak i predsjednika. Već poslanik u jednom od domova mora se za vrijeme izbora mnogo oslanjati na podršku interesnih saveza, a samo po sebi je razumljivo da ta veza ne nestaje nakon izbora. Institucija lobija preuzela je svoje zadatke (ime je dobila po izlazno-ulaznom holu ispred parlamenta u kojem se posjetitelji mogu obratiti poslanicima te razgovarati s njima). Samo u Washingtonu službeno postoje vezni ljudi 3000 interesnih saveza, koji stalno traže kontakt s političarima i pokušavaju utjecati na njih onako kako je to u njihovu interesu. To se još može nazvati legalnim dok god oni sa svojim stručnim znanjem savjetuju službenike ministarstava i političare pri razradi zakona. Diskutabilno postaje onda kad se oni počnu baviti namještaljkama, korumpiraju političare ili ih kao "pressure groups" stavljaju pod pritisak da bi proveli svoje interse na račun općeg dobra. Uz "big business" pri ovome se misli i na moćne privredne saveze, npr. vojna industrija i industrija naoružanja, ili "big labour", sindikati, nacionalni savezi farmera, savezi veterana rata, liječnika i nastavnika, te mnogi drugi, ukupno više tisuća njih. Broj njihovih zastupnika mnogostruko je veći od broja poslanika. [iz: Ernst Rudolf Voigts: Sjedinjene Američke Države, Informacije o političkom obrazovanju 156, Bonn BpB 1979.]
|
|
|
