Charles Dickens (1812.-1870.) opisao je u svojim romanima viktorijansku Englesku 19. stoljeća, sadržaje i socijalne konflikte u zemlji imperijalističke veličine te shvaćanje i značenje svijeta. Slika Engleske kakvu ju je on predstavio još i danas utječe na to kako je doživljavaju mnogi stranci. Ipak, već početkom 20. stoljeća taj, na prvi pogled organiziran i miran svijet, bio je uzdrman. Rastućim značajem radničke klase i njihovih sindikata te njihovim istupom kao političke snage, počecima emancipacije žena (pravo glasa ženama 1918.), kao i tematiziranjem socijalne problematike i postavljenjem pitanja o stvarnom značaju britanskog svjetskog carstva u Drugom svjetskom ratu potpuno se izmijenilo shvaćanje britanske unutarnje i vanjske politike. 

Ratna nastojanja koštala su zemlju dvije trećine njenog vanjskotrgovinskog volumena i 1945. utrostručila su se državna dugovanja. Velika Britanija bila je ovisna o američkoj financiskoj pomoći, a državna moneta je stalno gubila na vrijednosti. Povratak zemlje na prijestolje svjetskog moćnika bio je i iz ekonomskih i iz političkih razloga gotovo nemoguć. Mnoge britanske kolonije zahtijevale su pravo na samoodređenje. I socijalne grupe koje su prije bile tlačene zahtijevale su svoja prava. Njihovo samopouzdanje i samosvijest porasli su, s obzirom na to da je rat kao nikada do tada mobilizirao cjelokupno stanovništvo, žene uveo u proces produkcije i jednostavno prouzročio potpuno zaposlenje svih. 

Zbog toga, na unutarnjo-političkom planu za sve poslijeratne vlade najprije je stajala skrb cjelokupnog stanovništva, a tek kasnije poboljšanje životnog standarda kao i ponovno uspostavljenje međunarodno konkurentne privrede. Iako dvije velike stranke u zemlji, Radnička stranka (Labour Party), politička ljevica, i Konzervativna (Conservatives) kao politička desnica, nisu imale politiku koja se slagala baš do u detalje, ipak se može govoriti o poslijeratnom konsenzusu u britanskoj politici.  

Temelj politike koju su zajednički pratile i provodile sve političke snage u Velikoj Britaniji bila je izgradnja samoodržive države, a svoje teoretske principe pronašla je u spisima britanske Nacionalne ekonomije Johna Maynarda Keynesa (1883.-1946.). To je konkretno značilo izgradnja državnog financijskoj sistema socijalnog osiguranja u koji će biti uključeni svi građani i preuzimanje državne odgovornosti za privredu. Država nije pokušavala izbjeći gospodarske krize samo kroz politiku konjunkture, nego se angažirala i kod kontrole i formiranja cijena i plaća.    

U vrijeme vladavine Labour Party država je preuzela ključne privredne sektore, kao elektriku, zračne linije, transport, opskrbu plinom te metalnu i željeznu industriju. Britansko privredno uređenje do sredine 80-ih godina bilo je mješovita privreda ("mixed economy"): Ono je počivalo na interakciji između poduzeća koja su bila u državnom i privatnom vlasništvu. 

Životni standard britanskog stanovništva osjetno se poboljšao do početka 70-ih godina. Ipak, nije uspjelo odlučujuće ojačanje privrede države na međunarodnoj razini. Nedostatak konkurentnosti britanskog gospodarstva smanjio je čak i manje bitne izvoze u nekadašnje zemlje britanskog kolonijalnog carstva. Velika Britanija u 70-im godinama slovila je kao "europski bolesnik", koji je bolovao od "britanske groznice". Simptomi te groznice bili su velika stopa inflacije, trajni deficit u vanjskoj trgovini, previsoke plaće (u odnosu na privrednu produktivnost), česti štrajkovi uvjetovani moćnim sindikatima, kao i generalno neprijateljsko raspoloženje prema privrednim i društvenim novinama. Labour-vlade 70-ih godina uzalud su pokušavale ograničiti broj štrajkova uvezivanjem sindikata u privredno-političke odluke te povećati eficijenciju državne politike formiranja cijena i plaća. 

[Početak stranice]

"Tačerizam"

U svom prvom izbornom mandatu skrenula je pozornost s politike novca i njezinih rezultata na narodnu privredu (monetarizam), a poslije joj je osnovni zadatak bila borba protiv inflacije radi osiguranja optimalnijih rezultata procesa tržišne privrede. Ona se time okrenula međunarodnoj promjeni u privredno-političkim procesima koja je počivala na osnovnoj ideji američkog ekonomista Miltona Friedmana.

Margaret Thatcher oštro se suprotstavila prevelikoj moći sindikata te ih je novim zakonodavnim mjerama dosta ograničila. Gušenje štrajka rudara 1984./85. godine bilo je istodobno vrhunac i kraj politički motiviranih protesta sindikata nasuprot konzervativnoj vladi. Sindikati rudara smatrani su oštricom koplja sindikata uopće te se stoga ovaj poraz smatra simboličnim krajem političke moći sindikata (...). "Mixed economy" u godinama vladavine Margaret Thatcher prešla je obimnom politikom privatizacije u isključivo privatno-ekonomski organiziranu tržišnu privredu. Mjera u socijalnoj politici nije više bila vezana za doprinos, nego za isplativost. Nezaposlenost se više nije shvatala kao društveni problem, već kao individualna sudbina. Odgovornost za traženje posla imali su isključivo oni koji su bili nezaposleni. Socijalno organizirana mreža koja je jednako tretirala one koji ne žele raditi i one koji nemaju posla nije se više mogla održati. 

Gdje god se vladi činilo da je to moguće, povukla je državu iz društvenog sektora i napravila mjesta vlastitoj inicijativi, odnosno privatnom biznisu. Disciplina tržišta trebala je modernizirati društvo i gospodarstvo. Cilj te politike bio je: osloboditi britansku privredu od struktura koje nisu bile konkurentne, poticati inicijativu osnivanja vlastite egzistencije te izvući pojedinačno Britance iz sveopće pasivnosti promatelja socijalne pomoći. 

Popratne pojave takve politike bile su veliko siromaštvo, beskućnici, rastuća nejednakost u raspodjeli društvenog bogatstva te nezadovoljstvo u onim dijelovima Velike Britanije, koje u kasnim 80-im godinama nije zahvatio "privredni bum", što se, naravno, pripisivalo konzervativnoj vladi. Krizu u području socijalnog zapravo nisu trebali osjetiti oni koji su zaista imali potrebu za socijalnom pomoći, već oni koji su nepravedno profitirali od države. Socijalni problemi opet su bivali viđeni više kao društveni, a manje kao državni problemi. Politika štednje koju je uvela vlada Thatcherove objašnjavana je potrebom da se državni budžet dovede u red i da se na taj način bori protiv inflacije, koja je po mišljenju Konzervativne stranke bila u izravnoj vezi s dugovanjima države.  

Privredno-politički ciljevi konzervativne vlade do sredine 80-ih godina već su velikim dijelom bili ostvareni. Istina, broj nezaposlenih je 1987. godine bio još uvijek deset posto, ali je stopa inflacije, s oko četiri posto, bila niža no ikad od 60-ih godine. Isto tako, zahvaljujući vladi Thatcherove cvjetao je privatni sektor, prihodi države su bili povećani zahvaljujući oporezivanju, a britanski budžet krajem 80-ih godine nije bio samo izjednačen nego su se mogli zabilježiti i prebačaji, zahvaljujući unapređenju trgovine naftom na Sjevernom moru. Te prebačaje budžeta vlada je iskoristila za izjednačavanje visokih državnih dugovanja. Porezna reforma iz 1988. godine pojednostavila je sistem i smanjila stopu poreza na razinu koja je do tada bila postignuta samo u SAD-u. To je povećalo atraktivnost zemlje za izravne strane investicije koje su u doba vlade Thatcherove doživjele svoj vrhunac (...).  

Politika Margaret Thatcher jako je obilježila 80-te godine, tako da je "tačerizam" postao sinonim za politiku koja se rigorozno zauzima za tržišnu privredu što je moguće slobodniju od utjecaja države. Međutim, kako pokazuju ankete provedene u doba vlade Margaret Thatcher i njenog nasljednika, također šefa Konzervativne stranke Johna Majora, centralnim političkim inicijativama 80-ih godina, kao što su privatizacija, reforma zdravstva ili reforma komunalnih poreza, nedostajala je podrška stanovništva. Iako je među građanima bilo sve više onih koji su se osvjedočili da je pravilno da države ne igra vodeću ulogu i da svaki građanin mora imati više samoinicijative i samoodgovornosti, ta nova društvena orijentacija nikada nije bila baš popularna. Prije svega, velika većina britanskog stanovništva nije bila spremna prihvatiti negativne posljedice "tačerizma" u socijalnom sektoru. Izborni uspjesi Margaret Thatcher sigurno se ne mogu pripisati njenoj socijalnoj politici, već drugim faktorima (npr. njenom trijumfu u Foklandskom ratu 1982.),  izuzetnoj vodećoj snazi, porezkoj i financijskoj politici te slabostima oporbe. 

[Početak stranice]

Laburistička stranka zadobila je povjerenje birača u izbornoj kampanji 1997. godine. Nastupila je s argumentacijom da ne želi povratak u 70-te, ali da ne može dopustiti da dijelovi društva, odnosno regije Ujedinjenog Kraljevstva koje su izvan jugoistočnog rasta, ostaju isključene iz privrednih uspjeha zemlje. Premijer Tony Blair, koji pripada Laburističkoj stranci, želi iskoristiti eficijencu privatnog biznisa. Međutim, to treba u svakom slučaju povezati sa ciljem ostvarivanja socijalne pravednosti i "pomirenjem" društvenih suprotnosti.

"Treći put" Tonyja Blaira koncipiran je kao pragmatična strategija, srednji put između ekstremno predstavljenog hladnokrvnog kapitalizma, s jedne, i politike države blagostanja koja previše zalazi u sektor društvenog, s druge strane. Cilj strategije je eficijentnim obrazovnim sistemom u društvu dati svakom pojedincu jednake početne šanse neovisno o njegovu podrijetlu, te svakog, tko to želi, uključiti putem rada u društveni uspjeh. Za razliku od ideje države blagostanja, "treći put" ne jamči socijalnu sigurnost bez osobnog doprinosa i preuzimanja samoodgovornosti. Za razliku od konzervativne vlade laburistička vlada nije htjela nikoga isključiti ili ograničiti samo zato što potječe iz "pogrešne" roditeljske kuće ili zato što je rođen i odrastao u "pogrešnom" dijelu zemlje. Socijalne probleme ne trebaju prihvatati nego rješavati. Namjera nije bila da se rješavanje tih problema prepusti samo državi. 

Cilj državne inicijative je mnogo više dovesti društvo, dakle, u prvom redu osobe, obitelji, socijalne grupe, komune ili interesne grupe kojima je potrebna pomoć, u poziciju da sami sebi pomognu. Ono što država konkretno može učiniti da pomogne društvu u ostvarenju privredne konkurentne sposobnosti ne može se naći u privrednim ili filozofskim udžbenicima. Država ima zadatak  permanentno tražiti one strategije koje pojedinačnom građaninu daju dovoljno prostora za samoinicijativu, a samim tim i najbolje finkcioniraju. Prema mišljenju Blairove vlade, tom otvaranju pripada modernizacija Ustava i političkih institucija zemlje, naprimjer jačanjem osnovnih građanskih prava i novi demokratski odabir parlamenata, prije svega u Škotskoj i Velsu. To je preduvjet za bolje uključivanje građana u političke procese, a samim tim, u krajnjoj liniji, i za postizanje "konkurentnosti" modela britanske demokracije. 

[Početak stranice]