|
|
|
| Što čini narodnu stranku? Sljedeći tekst pokušava u kratkoj formi dati definiciju narodne stranke? U tekstu koji slijedi predstavljeni su bitni argumenti znanstvene kontroverze koja se veže za narodnu stranku.
Narodne stranke današnjice su stranke sa širokim socijalnim spektrom (birača i članova), koji u tom smislu ukazuju na različita težišta (...), stranke s pluralističko-organizacijskom strukturom, što posebno dolazi do izražaja postojanjem stranačkih "krila" i primjetno velikim brojem zaposlenih. Narodnim strankama svojstveno je određeno promatranje svijeta, ikao ponekad veoma različito, čak i kontroverzno, razvijaju opširnu programatiku i slijede svoj osnovni strategijski cilj - osvojiti što je moguće više glasova, ne bi li, ako je moguće, same formirale vladu. (...) Narodne stranke su one stranke koje može birati svatko tko se ne osjeća obveznim cilju razbijenja sistema, odnosno ne koristi takva sredstva. One zastupaju politiku orijentiranu prema općem blagostanju, koja se trudi pronaći kompromis između interesa različitih društvenih grupa i slojeva. [...] Narodne stranke su odraz pluralističko-demokratskog, "otvorenog" društva u kojem se istodobno odigralo jako izjednačavanje i diferenciranje životnih uvjeta i uvjeta rada, tako da je promocija u širim krugovima stanovništva moguća tek kad više ne postoje nepremostive ideološke barijere i različiti interesni stavovi. [iz: Peter Haungs, Stranačka demokracija u Saveznoj Republici Njamačkoj, Berlin 1980.; citat iz: Informacije o političkom obrazovanju 207, Bonn BpB 1997.]
Kritičari tipa narodne stranke (...) ukazuju na to da je narodna stranka zapravo paravan za stvaranje odnosa moćnika: Činjenica je da i sada, kao što je to bio slučaj i prije - po viđenju kritičara - postoje principijelni konflikti političkog uređenja, koje počiva na privatnoj svojini produkcijskih sredstava. Pojam narodna stranka je u osnovi sam po sebi kontroverzan, s obzirom na to da jedna stranka ne može predstavljati cijeli narod. Ideologija narodne stranke - prema kritičarima - ne mobilizira realne klasne interese širokih slojeva stanovništva, već se mnogo više zadovoljava nekritičkom promocijom i personaliziranjem riječi. Pragmatičnost bez teorije vodi do gubitka principa i ispraznih floskula. Onaj tko propagira narodne stranke, zapravo se pomirio sa statusom quo i ne želi principijelno mijenjati društvo. Zagovornici narodnih stranaka (...) pozdravljaju postojanje narodnih stranaka kao posljedicu socijalno nepolariziranog društva: Odnos stranaka u jednoj demokraciji (...) ne smije biti neprijateljski. Ako jedna stranka želi osvojiti veliki broj glasova, onda njen program mora biti toliko obuhvatan da (dotadašnje) pristaše drugih stranaka osjete da se narodna stranka obraća i njima, te da ih ona svojim programom osvjedoči i privuče sebi. Naravno da je problematično kad se konkurencija među strankama za vrijeme izbora svede samo na personalni plebiscit (...). Onaj tko želi jasne alternative, previđa pri tome činjenicu da birači jednoj od tih alternativa moraju dati odgovor "ne", a toliko masivan i u posljednje vrijeme gotovo trajan neuspjeh stranaka koje ne žele sebe vidjeti kao narodnu stranku, sigurno potkrepljuje tu činjenicu. [Uwe Backes/Eckhard Jesse, iz: Informacije o političkom obrazovanju 207, Stranačka demokratija, Bonn BpB 1997.]
|
|
|
