|
|
|
| Material za Osnovnu cjelinu 5 (Povrede ljudskih prava)Do materijala o Guatemali, zemlji u kojoj se teško krše ljudska prava, možete doći putem linkova na lijevoj strani. Materijali su i na engleskom jeziku, tako da se mogu koristiti u nastavi stranog jezika. Sljedeći tekst prikazuje Rigobertu Menchu, Indijanku iz Guatemale koja je 1992. dobila Nobelovu nagradu za mir. Nakon toga naići ćete na kratki tekst o uličnoj djeci u toj zemlji kao i jednu novinsku bilješku o masovnim grobnicama.
 "Ja
sam Indijanka i žena, i ponosna sam na to"
Indijanka Rigoberta Menchu dobila je Nobelovu nagradu za mir za svoju borbu za ljudska prava u Guatemali, u kojoj je vojska do danas ubila 120.000 Indijanaca. Teško je u životnoj priči Rigoberte Menchu izdvojiti događaj koji je od siromašne nepismene žene iz naroda Quiché Indijanaca napravio nositeljicu Nobelove nagrade za mir. Ali napad vojske na španjolsku ambasadu u Guatemala Cityju početkom 1980. te ubojstvo njezina oca i 36 drugih muškaraca pripadaju odlučujućim trenucima u njezinu životu koji je ispunjen okrutnim iskustvima. Rigoberta Menchu imala je otprilike 21 godinu (točan datum rođenja nije joj poznat) kad su njen otac Vicente i njegovi indijanski saborci 31. siječnja ujutro mirno zauzeli zgradu ambasade. Oni su htjeli skrenuti pozornost svijeta na protjerivanje i proganjanje Indijanaca gorštaka koje je provodila vojna vlada (...) Vojska je okružila zgradu i španjolski ambasador Maximo Cajal zahtijevao je od trupa da se povuku. Lucas Garcia, tadašnji diktator Guatemale, naredio je neposredno povlačenje, no kratko nakon toga dvanaest vojnika je sjekirama i automatskim puškama razvalilo prozore i vrata. Počele su letjeti zapaljive bombe(...) Trideset sedam muškaraca, među njima Vicente Menchu, dva posjetitelja i dva pripadnika ambasade, poginuli su od pucnjeva ili u plamenovima. Jedan Indijanac koji je uspio pobjeći od kaosa otet je sutradan iz jedne klinike. Vojnici su njegov unakaženi leš bacili na trg ispred fakulteta. Kad je Vicente Menchu poginuo, njegova kći Rigoberta postala je aktivistica Komiteta za jedinstvo seljaka. Ona je organizirala skupove i nije imala iluzija o opasnostima svog djelovanja jer je znala na što je sve spremna vlada njene zemlje. Dnevno je, samo u njenoj regiji na sjeveru Guatemale, bez traga nestajalo 10-15 ljudi, navodno zbog toga što su bili gerila ili su surađivali s gerilom. U stvarnosti su se Indijanci ujedinili da bi se oduprli protjerivanju sa zemlje koju su napravili obradivom. (...) Početkom osamdesetih godina vladine trupe ubile su otprilike 60.000 Indijanaca, a 40.000 ljudi nestalo je bez traga. (...) "Kad su nas uhapsili, htjeli smo odmah umrijeti. Bojali smo se najviše onoga što će nam učiniti prije nego što nas ubiju." Petrocinio Menchu, najmlađi Rigobertin brat, imao je 16 godina kada su ga vojnici odveli u jedno vojno uporište. Mučili su ga dva tjedna. Vadili su mu nokte, palili dijelove tijela i skidali kožu s glave (...) Nakon dva tjedna vojska je podijelila letke i najavila kažnjavanje navodnih terorista - među njima i Petrocinija. Zaprijetili su da će svako tko ne dođe na pogubljenja biti smatran revolucionarom. (...) Ni tada Rigoberta Menchu ne napušta zemlju. Dok su se njezine dvije sestre priključile gerili u visinskim područjima, ona je našla sklonište kod istomišljenika i organizirala je nenasilno opiranje u selima i gradovima. Tek kada je vojska uhapsila i mučila njenu majku, nakon što je poslije višednevnih mučenja i silovanja umrla, i nakon što su njeno tijelo pojele životinje, Rigoberta je počela pripremati svoj bijeg u egzil. Do danas živi u Mexico Cityju. (...) Gotovo prkosno, 1,50 m visoka žena ostaje postojno pri svom urođenom - biti, kao da joj ne ostaje nikakav drugi izbor, upravo zbog toga što riječ "Indios" spada u najuvredljivije riječi Srednje Amerike (...) Zbog toga je standardni ponosni povik njenih govora: "Ja sam Indijanka i žena". To je istodobno i njen program jer otkad je otišla u egzil, u Mexico City, Rigoberta Menchu radi na povratku milijuna svojih sunarodnjaka, koji su našli utočište od oružnika vojne diktature u visinskim dijelovima Guatemale ili u susjednim zemljama poput Meksika, u njihova sela . (...) Iako vojni masakri nad stanovnicima cijelih naselja pripadaju prošlosti, generali još čvrsto kontroliraju civilne vlasti koje se stalno smjenjuju i blokiraju svaku demokratsku promjenu države. Na mjesto vojnika koji ubijaju čitava sela došli su, prema izvještajima Amnesty Internationala, civilni smrtonosni eskadroni koji pojedinačno ciljano ubijaju. Prema podacima američkog Centra za ljudska prava (Centers for Human Rights) prošle je godine ubijeno ili odvedeno najmanje 858 ljudi. Samo u prva četiri mjeseca ove godine dogodilo se 175 izvansudskih egzekucija i 80 pokušaja ubojstva. Rigoberta Menchu je središnja figura otpora protiv ovakvih povreda ljudskih prava. Ona kaže: "Danas me u UN-u slušaju, dok sam prije osam, devet godina morala koristiti stražnja vrata da bih nešto postigla kod UN-a. I svoju nagradu želim iskoristiti da se više učini za ljude u Guatemali i Indijance Amerike". [Hans-Hermann Klare, u: "Sternu" od 10.12. 1992.]
|
|
|
