Materijal uz Osnovnu cjelinu 5 (Povrede ljudskih prava)
Rat je uvijek povreda ljudskih prava. Posebno su
pogođena djeca. "Svaki
rat je rat protiv djece" - glasi naziv izložbe organizacije za pomoć
djeci u nevolji. Iz materijala te organizacije preuzet je i sljedeći izvještaj jedne
djevojčice iz Ruande. Više informacija na temu
"djeca u ratu" naći ćete u sklopu proširene
teme "Prava djeteta" na ovom obrazovnom serveru.
Marie-Grace
— preostala
Zovem se Marie-Grace i rođena sam 10. kolovoza 1984. u
Cyangugu/Rwanda. Bila sam najmlađa u obitelji. Bilo nas je desetero
djece, od kojih je još osmero bilo živo kad je izbio rat u Ruandi i kada se
dogodio ovaj strašni masakar. Ja sam jedina išla u osnovnu školu i zbog toga sam
živjela kod svojih roditelja.
Tri brata i jedna sestra bili su kod nas za uskrsne
praznike. Dana 7. travnja Radio Ruanda je javio da se srušio predsjednikov avion. Odmah
zatim je počeo teror i masakar.
11. travnja čuli smo pucnjeve kod jednog trgovca iz susjedstva
koji je pripadao opozicijskom plemenu Hutu. Naši roditelji odmah su rekli da
moramo bježati. Već smo čuli za masakre izvršene nad Tutsi obiteljima
u Kigaliju, tako da smo tražili skrovište kod Hutu obitelji. Ali oni
nas nisu htjeli zaštititi jer su se plašili. Došlo je do toga da su se četiri
Tutsi obitelji sakrile u jednoj maloj kući nedaleko od naše. Na nesreću,
to je područje promatrala Hutu policija, ali mi to nismo znali.
Kada su vojnici došli, nije im bilo teško pronaći nas.
11. travnja u 14.00 došli su vojnici s policijom i naredili
nam da legnemo vani ispred vrata. Zatim su počeli pucati. Ležala sam
pokraj svoje majke i samo pukim slučajem nisam bila pogođena. Ali je moja majka
odmah umrla, a i moja sestra je također bila pogođena. Molila sam je da ostane
mirna da nas vojnici ne bi primijetili. Onda je i ona umrla. Jedan od moje braće je
ustao i pokušao pobjeći. Nekoliko metara dalje su ga ubili. Mali broj preživjelih
među nama odveli su prijateljski ljudi. Policija je htjela sve preživjele ubiti
mačetom i pljačkali su sve kuće koje pripadaju Tutsi obiteljima. Nismo imali
ništa za jelo tako da smo živjeli praktično od same vode. U rijetkim slučajevima
dobivali smo nešto da
pojedemo, ali nikad nije bilo dovoljno za sve. Nekoliko dana kasnije policija je
uhvatila nekoliko odraslih iz naše grupe i okrutno ih ubila. Dana 15. travnja
doznala sam kako su moj otac i moj brat u jednoj kapeli mučeni i ubijeni. Bila sam tako
tužna da više nisam htjela živjeti. Htjela sam umrijeti jer više nikoga iz moje obitelji nije bilo. Ujaci i tetke, svi prijatelji, svi su
bili ubijeni.
Neki pripadnici Hutu obitelji pomogli su nama djeci
da pobjegnemo od policije. Jedan susjed mojih roditelja sakrio me kod sebe.
Onda su me poslali drugoj obitelji. Krenuti na put kao pripadnik Tutsija bilo je
kao hodati između života i smrti. Na mom putu vojnici me na jednoj barikadi
nisu htjeli propustiti. Jedan od njih zamalo me ubio; na sreču, to mu je
zabranio jedan drugi, prijateljski čovjek.
Mjesec dana kasnije FPR je stigao u Kigali. Radio Ruanda je
objavio da mi moramo napustiti zemlju. I tako me moja nova obitelj
odvela sa sobom u Bukavu.
Tamo sam doznala da me traže moja sestra i njen
muž koji žive
u Njemačkoj.
[iz: Marie-Grace 1994., Preostala, u: Hildegard Schüringsu
(Izdavač), Jedan narod napušta svoju zemlju — Rat i genocid u Ruandi, Köln,
S.56 ff]
[Početak stranice]
