|
|
|
|
Nelson Mandela — kratki portret
Mandela je išao u Clarkebury Training College, a kasnije je maturu pripremao na metodski usmjerenoj Višoj školi Healdtown. Odmah nakon toga dospio je u Fort Hare College u Aliceu u istočnoj Kap provinciji, gdje se pokazao kao vođa studenata, jer je organizirao bojkot predavanja. Godine 1940. otišao je u Johannesburg, odakle je završio koledž kao izvanredni student, te počeo studirati pravo. 1944. priključio se ANC-u.. Liga mladih ANC-a pod vodstvom Antona Lembedea postala je skupljač kritika zbog formi i političkih sadržaja nacionalnog pokreta. Uz Nelsona Mandelu ostali članovi Lige bili su, među ostalima William Nkomo, Walter Sisulu, Oliver Tambo i Ashby Mda. Liga mladih postavila je sebi zadaću da ANC učini masovnim pokretom koji bi trebao zastupati radnike, seljake i namještenike. Mandela je svoje drugove zadivio svojim discipliniranim radom i predanim naporima, te je 1947. godine izabran za generalnog tajnika Lige mladih. Predanim radom, kampanjama u samoj osnovi te izrekom Inyaniso (Istina) Liga mladih mogla se nadmetati i za vodeću razinu samog ANC-a. Potaknuta pobjedom Nacionalne partije 1948. godine, do koje je došlo zbog apartheida u samoj osnovici društva, Liga mladih inspirirala je akcijsko djelovanje koje je bojkot, štrajk, neposlušnost građana i nesuradnju označilo svojim oružjem, što je prihvaćeno kao službeni program ANC-a. Program akcije razradili su David Bopape, Ashby Mda, Nelson Mandela, James Njongwe, Walter Sisulu i Oliver Tambo. Zbog primjene programa stare snage u vodstvu zamijenjene su mladima, te je Walter Sisulu preuzeo funkciju generalnog tajnika. Konzervativni dr. A.B. Xuma izgubio je svoju predsjedničku poziciju, a dobio ju je dr. J.S. Morok, koji je slovio kao izrazito militantan. Program Lige mladih ciljao je prije svega na potpuno održanje državljanstva te na recipročnu parlamentarnu zastupljenost svih građana Južnoafričke Republike. Pritom se poseban naglasak stavljao na podjelu zamlje, pravo na sindikate, kao i na obrazovanje i kulturu. Obvezna osnovno obrazovanje trebalo je biti uvedeno za svu djecu, kao i masovno usavršavanje odraslih. Potkraj 1951. godine ANC je usvojio plan akcija za kampanju nepoštovanja zakona apartheida. Službeni početak određen je za 26. lipnja 1952. godine. ANC je 6. travnja 1952. pozvao na masovni protest zbog proslave 300-godišnjice dolaska prvih europskih doseljenika u Kap. Mandela je putovao kroz cijelu zemlju da bi organizirao te proteste. Zbog svog rada u toj kampanji izveden je pred sud te osuđen na devet mjeseci zatvora i prisilnog rada. Usto je dobio i zabranu sudjelovanja na bilo kakvoj javnoj manifestaciji u trajanju od šest mjeseci nakon izdržavanja kazne, a njegova dozvola boravka ograničena je samo na Johannesburg. Upravo u to vrijeme Mandela je završavao studij te je dobio zvanje odvjetnika. Zajedno sa prijateljem Oliverom Tamboom otvorio je odvjetničku kancelariju u Johannesburgu. Zbog svojih zasluga u Defiance kampanji imenovan je predsjednikom Lige mladih i ANC-a u regiji Transvaal, a potkraj 1952. godine zamjenikom predsjednika ANC-a. O svojim iskustvima u odvjetničkoj praksi Oliver Tambo je u travnju 1993. godine, kratko prije svoje smrti, napisao: "To reach our desks each morning Nelson and I ran the gauntlet of patient queues of people overflowing from the chairs in the waiting room into the corridors (...). To be landless (in South Africa) can be a crime, and weekly we interviewed the delegations of peasants who came to tell us how many generations their families had worked a little piece of land from which they were now being ejected (...). To live in the wrong area can be a crime (...). Our buff office files carried thousands of these stories and if, when we started our law partnership, we had not been rebels against apartheid, our experiences in our offices would have remedied the deficiency. We had risen to professional status in our community, but every case in court, every visit to the prisons to interview clients, reminded us of the humiliation and suffering burning into our people." Vlada je pokušala Mandeli oduzeti odvjetničku dozvolu na temelju optužbi koje su protiv njega podignute. Ipak, Vrhovni sud je odlučio da je on časno služio svojim crnim sugrađanima te da nije učinio ništa zbog čega bi mu se oduzela odvjetnička licencija. Mandela je svoj politički rad u to vrijeme koncentrirao na razradu plana koji je trebao organizacijski učvrstiti ANC zbog zaoštravanja uslova borbe. Plan je po njemu dobio ime "M-plan". 50-ih godina odigrao je veliku ulogu u borbi protiv Bantu - odgoja i u popularizaciji Freedom Charter. U drugoj polovici 50-ih godina okrenuo se borbi protiv iskorištavanja rada, Zakona o pasošima i segregacije "otvorenih" sveučilišta. Već rano je otkrio kako je Bantustan-politika zapravo gospodarski apsurd. Njemu je bilo sasvim jasno da će vrlo brzo doći vrijeme masovnih ograničenja, političkih progona i policijskog terora. Pedesetih godina Mandela je bio žrtva različitih formi pritiska i tlačenja. Bio je hapšen i zatvaran. Nakon Sharpeville masakra 1960. godine ANC je zabranjen, a Mandela pod optužbom da je počinio veleizdaju zatvoren. On i još 150 sudionika demonstracija bili su okrivljeni da su u ime internacionalnog komunizma planirali puč i svrgavanje vlasti Južnoafričke Unije. Tome je odgovarala smrtna kazna. Sudski proces zbog veleizdaje završen je 1961. godine, kada je Južna Afrika bila na putu da postane republika i svi optuženi pušteni su uz kauciju. Budući da je ANC sada bio ilegalna organizacija, moralo se raditi u tajnosti. U ožujku 1961. godine 1400 delegata sastalo se na All-In African Conferenceu pod vodstvom ANC-a. U svom govoru Mandela je pozvao apartheid-režim da sazove skupštinu koja će predstavljati sve građane Južne Afrike, te da razradi ustav koji će se temeljiti na demokratskim principima. Ako ne dođe do ispunjenja tog zahtjeva, upozorio je, većina stanovništva (dakle crnci) svečanost proglašenja republike dočekat će masovnim štrajkom. Mandela je odmah nakon toga počeo u tajnosti organizirati borbu. Iako je uspio mobilizirati manje ljudi nego je očekivao, ipak je naišao na značajnu podršku diljem zemlje. Vlada je odgovorila s najvećom vojnom mobilizacijom od rata naovamo, a Južnoafrička Republika rođena je u atmosferi straha i strepnje. Mandela je morao živjeti odvojeno od svoje obitelji te je stalno mijenjao mjesto boravka da ga vladini špijuni i sveprisutni informanti ne bi otkrili. Nekad je bio odjeven kao radnik, nekad kao šofer. U to je doba s ostalim vođstvom ANC-a osnovao jedan drugi militantni ogranak ANC-a Umkhonto we Sizwe, koji se pripremao za nasilno rješavanje problema. U procesu koji se odigrao nešto kasnije Mandela objašnjava:
Godine 1961.formiran je Umkhonto we Sizwe, a Mandela je postao glavnim zapovjednikom. Unatoč zabrani 1962. napustio je zemlju i putovao nekoliko mjeseci. U Etiopiji se obratio Pan African Freedom Movement of East and Central Africa, a u drugim zemljama su ga također srdačno prihvatili. Već sluteći da će doći do oružanih razračunavanja, tijekom tog putovanja organizirao je Guerilla-Training za članove Umkhonto we Sizwe. Kratko nakon povratka u domovinu, Mandela je uhapšen. Optužba je glasila: Poziv na ilegalni štrajk i izlazak iz zemlje bez važećeg pasoša. U procesa je u prvom redu htio dokazati da se u stvari sudi afričkom narodu. Od samog početka Mandela je osporavao legitimitet suda da donese presudu; nije se osjećao ni pravno niti moralno obveznim da poštuje zakone parlamenta, u kojima on nije bio zastupljen. Tijekom jednog političkog procesa došlo je do sukobljavanja različitih interesa grupa stanovništva, te samim tim sudovi nisu mogli biti nepristrani i fer. U uvodu je Mandela rekao: "I detest racialism, because I regard it as a barbaric thing, whether it comes from a black man or a white man." Mandela je osuđen na pet godina zatvora. Dok je odsluživao kaznu, pozvan je pred sud i u Rivonia-procesa optužen je za sabotažu. Njegove izjave s tog procesa ušle su u povijest otpora protiv apartheida i bile su inspiracija za sve one koji su se borili protiv apartheida. Cijeli govor naći ćete na stranicama s dokumentima. Njegove zaključne riječi bile su: "I have fought against white domination, and I have fought against black domination. I have cherished the ideal of a democratic and free society in which all persons live together in harmony and with equal opportunities. It is an ideal which I hope to live for and to achieve. But if needs be, it is an ideal for which I am prepared to die." Mandela je osuđen na doživotnu robiju i prvi dio svoje kazne odslužio je u zloglasnom Robben Island zatvoru, koji se nalazio sedam kilometara od obale Kapstadta i imao je najviše mjere sigurnosti. U travnju 1984. godine prebačen je u zatvor Pollsmoor u samom Kapstadtu, a u prosincu 1988. godine u zatvor Victor Verster u blizini Paarla, odakle je napokon i pušten na slobodu. Još u zatvoru odbijao je pomilovanje i ukidanje izrečene kazne. Kao protuusluga od njega se tražilo da prizna Bantu-politiku, time što bi priznao Transkei, te obećanje da bi se on tamo (u Transkei) i preselio. Kod druge ponude opet se od njega zahtjevalo da kao protuuslugu objavi odricanje od oružja. Njegov odgovor je bio da zatvorenici ne mogu sklapati nikakve ugovore i da samo slobodni ljudi mogu pregovarati. Oslobođen je 11. veljače 1990. godine. Odmah je počeo s radom da bi postigao ciljeve koje je sebi zacrtao prije četiri desetljeća. Na prvoj Godišnjoj konferenciji ANC-a 1991. Mandela je imenovan predsjednikom. Nelson Mandela nikad nije kalkulirao po pitanju demokracije i jednakosti. Unatoč provokacijama, na rasizam nikad nije odgovorio rasizmom. Njegov životni put inspiracija je za sve u Južnoafričkoj Republici i u cijelom svijetu, za sve koji žive potlačeni ili kao građani drugog reda, za sve koji žele pobijediti. Nelson Mandela dobio je Nobelovu nagradu za mir 1993.godine, a 1994., nakon prvih općih izbora u Južnoafričkoj Republici postao je predsjednikom države. Iz političkog života povukao se 1999. godine i trenutačno živi u svom rodnom mjestu Transakei. [Dodatni materijali: Dokumenti, među ostalim Rivonia-Govor Mandele, Organizacije otpora, Prevladavanje apartheida, Južnoafrička Republika danas]
|
|
|
