ANC je tradicionalna i najvažnija platforma na razini koje se organizira većina crnaca. Godine 1912.  kao reakcija na isključenje crnaca iz političkih procesa u Južnoj Africi osnovan je South African Native National Congress (SANNC), koji je 1923. godine nazvan ANC. Sve do 1940. godine ANC je bio relativno slaba organizacija, zbog nedostatka odlučnijeg vodstva, regulirane uprave i jasnog političkog programa, što je rezultiralo malim brojem članova. 

Pobjedom Nacionalne partije na izborima 1948. godine te uspostavom diskriminiranja, podjela i represija, odmah nakon izbora, promijenila se i politika crnaca: oni više nisu bili spremni moliti za svoja prava nego su zahtijevali jednako učešće u vlasti i ukidanje zakona koji su ih na bilo koji način stavljali u drugi plan. Vrhunac svega bilo je objavljivanje Freedom Charter (Povelje o slobodi 1956. godine), koje je za sobom povuklo podjelu radikalnog krila ANC-a, naime Pan Africanist Congress of Azania (PAC).

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

ANC i PAC  pozvali su 1960. građane na neposluh u formi nenaoružanih demonstranata zbog Zakona o pasošima. Tužna posljedica svega bio je Sharpeville-Masakar, kad je policija ubila 69 a ranila 178 demonstranata. Zbog nemira u cijeloj zemlji koji su uslijedili nakon tog događaja, vlada je 8. travnja 1960. godine zabranila i ANC i PAC. Vrijeme mirnog otpora je time završeno, obje organizacije natjerane su da rade u tajnosti, gdje su osnovale svoje naoružane ogranke Umkhonto we Sizw (ANC: Koplje nacije), und Poqo (PAC: Samo mi). 

Na silu se odgovorilo silom. Uredi vlade i trafostanice dizane su u zrak. Mandela je uhapšen 1964., a kasnije i ostatak vodstva, te su osuđeni na doživotnu robiju. Time je "crni" politički otpor bio prekinut. Tek 70-ih godina, kad je južnoafričko gospodarstvo dospjela u strukturalnu krizu, Angola i Mosambik dobili samostalnost, i osnovao se pokret Black Consciousness Movement, tek tada je opet došlo do nemira, u prvom redu među studentima i učenicima koji su demonstrirali protiv uvođenja jezika afrikaans kao nastavnog jezika u škole i na fakultete. Revolti učenika počeli su u Soweto i brzo su se proširili na cijelu zemlju. Radikaliziranje ostalih crnačkih pokreta otpora dala je ANC-u izvjesnu prednost, tako da su se čak i bijelci učlanjivali u redove ANC-a.  

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

U sljedećem razdoblju u Južnoj Africi se pojavila jedna kultura nasilja koja se samo teško mogla kontrolirati: u tržnim centrima eksplodirale su autobombe, u restorane su ulijetale ručne bombe, iako je ANC iz Glavnog štaba u egzilu, u Lusaki (Sambia) naredio da se napadi smiju izvoditi samo na necivilne ciljeve.  

Vlada je 1986. reagirala proglašenjem izvanrednog stanja u državi. I umjesto, kako se očekivalo, nastavka konfrontacija, okrenulo se pragmatizmu. Obje strane držale su u rukama spremna pera. Došlo je do prvih razgovora, do razmjene mišljenja i predodžbi o budućnosti. Mandela je iako iz zatvora vodio razgovore s tadašnjim predsjednikom Botha, grupama zainteresiranih bila je omogućena posjeta Glavnom štabu ANC-a u Sambiji.

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

UDF je osnovan 1983. godine kao legalna grana ANC-a. Povod je bio stav, koji je usvojila bijela vlada 1984. godine, a koji je crnačku većinu isključivao iz svakog vida participacije. Inicijator je bio Allan Boesak, predsjednik Svjetskog saveza reformiranih crkvi. 

Oko 600 organizacija bile su članovi UDF-a - crkvene grupe, stručne udruge, sportski savezi, sindikati, studentski klubovi, udruge žena i omladine svih rasa. Oko milijun članova pokrivalo je veoma širok spektar: aktivisti mirnog otpora iz 50-ih godina, borci Soweto-generacije, sindikalisti, crkveni ljudi, intelektualci.   

Strategija UDF-a bila je organizacija mirnog otpora u gradskim zonama, na primjer masovne demonstracija na 10. godišnjicu ustanka u  Sowetu, što je vladi dalo povoda da diljem zemlje objavi izvanredno stanje.

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Partija se 1959. godine odvojila od ANC-a jer su joj se multirasistički koncept i Freedom Charter učinili kao izdaja crnog naroda. Nadmoć crnaca postala je najvažnijom tačkom političkog programa PAC-a, svaka forma grupnih prava bila je odbijena. Socijalističke ideje su u PAC-u bile izraženije nego u ANC-u. 

PAC je zajedno s ANC-om zabranjen 1960. godine te je počeo raditi u tajnosti, gdje je osnovana vojna formacija  Poqo (Samo mi), koja je opet 1963. godine bila uništena. Godine 1990. opet je dopušten rad partije. Parole kao što su "Ubijte seljake, ubijte Bure!" ili "One settler, one bullet!" doveli su politiku PAC-a u sukob sa bijelim grupacijama. Tzv. APLA (Azanian People´s Liberation Army), militaristički ogranak PAC-a, 1992. objavio je rat bijelcima i pokušajima ubojstava nastojao izazvati rat među rasama. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

BCM je osnovan krajem 60-ih godina kao organizacija nasljednica zabranjenog PAC-a.Pod vodstvom Stevea Bikoa i južnoafričke studentske organizacije (SASO) formulirale su se parole o samosvijesti crnaca (Black Consciousness). Crnci su se morali osloboditi negativnog shvaćanja samih sebe, što im je donijela stoljetna kolonijalna vlast. Samosigurnost i samopovjerenje morali su ustupiti mjesto shvaćanju da su oni zaslužili svoju sudbinu i da njihovo blagostanje ovisi o bijelcima, a to je istodobno bio i preduvijet za nestanak psihičkog i fizičkog tlačenja. Samim tim je vidljivo da je suradnja bijelaca u toj organizaciji bila nepoželjna. 

1977. godine zabranjena je organizacija Black Consciousness. Tisuće njenih mladih aktivista bilo je u zatvorima, 14.000 je napustilo zemlju da bi se priključili pokretu za oslobođenje, još više ih se priključilo vojsci - Steve Birko bio je mrtav. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

NF je osnovan 1983. godine i unija je različitih grupa među kojima je Azanian People´s Organisation (Azapo) bila najutjecajnija. Riječ je o isključivo crnačkoj organizaciji u tradiciji  BCM-a, koja borbu za slobodu vidi kao klasnu borbu, u kojoj crnci predstavljaju radničku klasu, a bijelci kapitaliste. Organizirane su akcije bojkotiranja zbog škola, povećanja cijena stanarine i prevoza i slično. Među pristašama Azapoa i UDF-a često je dolazilo do krvavih sukoba.  

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

IFP je osnovao krajem 60-ih godina dr. Mangosuthu G. Buthelezia. Partija je bila otvorena za sve etničke grupe, ali su je, prije svega, podržavali Zulu, te je u Kwazulu/Natal naišla na široku podršku. Oko milijun crnaca, bilo ruralnog ili urbanog stanovništva, organizirani su u ovoj partiji. 

Cilj IFP-a je demokratska Južnoafrička Republika s učešćem bijelaca u vladi i s održanjem kapitalističkog gospodarskog sustava u zemlji, zbog čega ih mnogi crnci smatraju pomoćnicima pomoćnika apartheid-režima. 

Između IFP-a i ANC-a postojao je nepomirljiv jaz koji se očitavao u mnogobrojnim sukobima njihovih pristaša, od kojih su mnogi često završavali i upotrebom sile. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

[Materijali uz ovu temu: Portret Nelsona Mandele, Prevladavanje apartheida, Dokumenti]

[Početak stranice]