|
|
|
|
Prevladavanje apartheida u Južnoafričkoj RepubliciPočetkom 60-ih godina Južnoafrička Republika gotovo je potpuno uništila otpor crnaca. Ipak, umjesto da pronađe kompromise, da bi potpuno odstranila uzroke i plodno tlo otpora, Južnoafrička Republika je krenula u potpunu realizaciju programa apartheida. Privredna kriza, utjecaj Black Consciousness pokreta, izgledi za budućnost, uvjeti života u gradovima stalno su se pogoršavali. Sve je to dovelo do toga da situacija sredinom 70-ih ponovno eksplodira. Povod za protest učenika u Sowetou, koji je ugušen nasilnom akcijom policije, bilo je uvođenje jezika afrikaans, jezika Bura, kao nastavnog jezika. Protesti su se vrlo brzo proširili na cijelu zemlju. Kako je to već bilo uobičajeno 60-ih godina, policija i tajne službe imale su situaciju pod kontrolom. Ipak, nešto se promijenilo. Umjesto da do kraja provede politiku apartheida, vlada je poduzela neke promjene. Samosigurnost i izvjesnost pobjede vlade bili su uzdrmani. Otpor crnaca nije više bio otpor malih grupa koje se s lakoćom moglo eliminirati nego je postao velikim rastućim pokretom, koji se moglo u određenoj mjeri kontrolirati samo kompromisima i dogovorom. Tracy Chapman je u svojoj pjesmi "Talking ´bout Revolution", koja je krajem 80-tih godina postala popularana, jako lijepo opisala duh revolta:
Uslijedilo je "smekšavanje" zakona koji su se ticali osnivanja sindikata crnaca, povećani su izdaci za obrazovanje nebijelaca, te je poboljšano zdravstvo. Što se tiče vanjskog dojma, najvidnije je bilo ukidanje "petty apartheida", malog apartheida, iz 70-ih i 80-ih godina. Ipak, o centralnim pitanjima nisu se mogle zabilježiti bitnije promjene. Ukidanje pojedinih zakona je, međutim, značajno zbog raspadanja ideološke osnove apartheida. S promjenama se najviše odugovlačilo u području politike. Godine 1984. na snagu je stupio novi ustav, koji je bio pokušaj predsjednika Bothae da sklopi neku vrstu saveza s drugim rasama. Dotadašnji parlamentarni sustav bio je zamijenjen sustavom s jakom predsjedničkom funkcijom, a grupe bijelaca, mješanaca i Inda dobile su svaka za sebe po jednu parlamentarnu komoru i svoje ministarsko vijeće. O nekim prilikama komore su mogle samostalno odlučivati, a o zajedničkim prilikama zajedno se odlučivalo. No ostalo je očito potpuno isključivanje crnaca, i dalje se čvrsto držalo ideologije koju su zastupali Homelands, po kojoj su crnci imali svoja određena područja u kojima su se mogli politički angažirati. Ali, tu je ipak bila riječ o jednoj modificiranoj perspektivi. Naime, kod mješanaca i Inda radilo se o manjinama, a pravi razlog odvajanja većine (crnaca) bilo je očuvanje prava bijele manjine. Indi i mješanci nisu nasjeli na takve promjene: na izbore nije izašlo 80 posto osoba s pravom glasa. Umjesto da umire situaciju, "reforme" su samo izazvale nove proteste. Rodila se jedna vrsta redovite kulture nasilja. Crne gradske vijećnike, kao marionete sistema, su ubijali, njihove urede palili, kolaboracioniste su proganjali, mučili i žive spaljivali uz pomoć auto-guma koje su im zapaljene stavljali na vrat. U tržnim centrima eksplodirale su autobombe, ručne bombe ulijetale su u restorane. Godine 1986. proglašeno je izvanredno stanje. Aktivisti su bili progonjeni čak do Pariza i Londona, zatvarani u Južnoj Africi. U roku od tri mjeseca zatvoreno je 20.000 aktivista. Suprotno svim očekivanjima, predsjednik Botha nije proširio reforme, nije radio ništa. To je prouzročilo razočaranje ne samo u državi nego i izvan nje. Oštre sankcije i odlučujuće diplomatske mjere najvažnijih diplomatskih partnera Južne Afrike osjetno su tjerale cijelu zemlju u privrednu krizu i vanjskopolitičku izolaciju. Južna Afrika je - činilo se - bila pred raspadom. Apartheid je zemlju konačno odveo u propast. Elinor Herrmann, članica Black Sash, liberalne ženske organizacije bijelaca, pročitala je u listopadu 1984. godine, za 80. rođendan udovice ubijenog vođe ANC-a, Luthulija, sljedeću pjesmu, koja dobro opisuje situaciju:
Mandela je kasnije napisao u svojoj autobiografiji: "Trenuci koji zaista izgledaju beznadadno ponekad su upravo pravi trenuci da se počne neku inicijativu." Tako je došlo do prvih razgora s radnim grupama, zainteresiranima, i s Bothaom samim. Nešto se više doznalo o strahu bijelaca pred promjenama, pred preuzimanjem moći goleme, nepoznate crnačke većine, koje su se toliko bojali. Takvo je bilo stanje kad je nakon moždanog udara koji je zadesio Bothau, 1989. na vlast došao Frederik Wilhelm de Klerk. De Klerk ni jednog trenutka nije dvojio oko provedbe bitne reforme. U govoru, koji je kasnije postao poznat, na otvaranju zasjedanja parlamenta 2. veljače 1990. godine, konstatirao je propast politike apartheida te najavio sljedeće mjere:
Tim aktom Južna Afrika je stajala pred najodlučnijim reformama u svojoj povijesti. Zakoni apartheida bili su jedan za drugim ukidani, apartheid je bio prevladan. Sada je bilo važno da se pronađu održiva rješenja za demokratsku Južnoafričku Republiku. [Dodatni materijali: Portret Nelsona Mandele, Južna Afrika danas, Otpor; odličan uvid u povijest tlačenja i otpora pruža Mandelin obrambeni govor u Rivonia procesu. Taj govor ubraja se u najvažnije dokumente apartheida]
|
|
|
