|
|
|
|
Južna Afrika nakon apartheidaKada su 10. svibnja 1994. godine predsjednik Nelson Mandela i njegova dva zamjenika Thabo Mbeki i F.W. de Klerk položili zakletvu pred zgradom vlade, Mandela je rekao:
Ipak, taj put je mukotrpan, a počeo je 1990. godine: Mandela je pušten iz zatvora, a de Klerk je obećao razgovore o pregovorima.
Tijekom “razgovora o razgovorima” između ANC-a i Nacionalne partije u svibnju i kolovozo 1990. godine, prvi put su jedni s drugima pregovarali i jedni preko puta drugih sjedili predstavnici vlade i oslobodilačkog pokreta. Dogovorili su se da se politički zatvorenici oslobode, da se svi vrate iz egzila, da se ukinu klasični zakoni apartheida, a zauzvrat je ANC morao obustaviti nasilje. Ti dogovori otvorili su put prema multilateralnim pregovorima, kojima su se zatim osim ANC-a i Nacionalne partije, priključili Inkatha, Demokratska partija (DP) te deset predstavnika homelands. Ti razgovori poslije su postali poznati pod imenom CODESA I i II (Convention for a Democratic South Africa). U prosincu 1991. godine složili su se s klasičnim principom raspodjele vlasti, dakle, podjela na legislativnu, judikativnu i egzekutivnu vlast. U svibnju 1992. godine CODESA je donijela zaključke o pitanjima pokrajinske, provincijske i lokalne administracije. Složili su se da to bude jedna vrsta federativnog modela sa devet provincija, a ANC je je odustao od inzistiranja da industrija bude na državnoj razini. Krajem 1993. godine na snagu je stupio prijelazni ustav koji je bio na snazi do kraja razrade novog ustava. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Ono što se naslijedilo iz doba apartheida i što se dugo nije moglo izbrisati bila je spremnost da se reagira nasilno. Sve su više bile prisutne demonstracije i protudemonstracije, upotreba sile i odgovor opet upotrebom sile, crnci protiv bijelaca, ali i crnci protiv crnaca. U travnju 1993. godine Chrisa Hanija, generalnog tajnika Komunističke partije i nakon Mandele najomiljenijeg političar u Južnoafričkoj Republici, ubili su desničarski ekstremisti pred njegovom kućom. Istodobno, raslo je razočaranje crnog stanovništva zbog neprovođenja političkih i socijalnih reformi. Da bi se malo ublažila već jako zaoštrena situacija, odlučeno je da se izbori održe što je prije moguće: 27. travnja 1994. godine. Osnovala su se dva nova politička tijela: Transitional Executive Council (TEC), u kojem se bez ANC-a ništa nije moglo odlučiti, i Independent Electoral Commission (IEC), koji je dobio zadatak da u samo četiri mjeseca organizira kompletan izborni proces: od nadgledanja registracije partija, preko provedbe izbora, do prebrojavanja glasova i odluke jesu li izbori imali legalan i fer tijek ili nisu. Izbori su prošli bolje nego su se neki nadali. Nije bilo većih incidenata i, kako su svi i očekivali, ANC je iz izbora izašao kao pobjednik sa 62,7 posto glasova. Nakon ANC-a bila je Nacionalna partija s gotovo 20 posto glasova i Inkatha s 10 posto. Nelson Mandela položio je zakletvu 10. svibnja 1994. kao prvi predsjednik crnac i kao prvi predsjednik Južnoafričke Republike nakon općih izbora. Konačan ustav morao se razraditi u sljedeće dvije godine. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Novi ustav (http://www.polity.org.za/govdocs/constitution/saconst.html) Južnoafrička Republika dobila je parlament sa 350 poslanika, koji su bili izabrani na temelju odnosa izbornog prava. Dotadašnji senat zamijenjen je Nacionalnim vijećem provincija, koje je izgrađeno po uzoru na njemački Savezni parlament. Partija koja osvoji većinu glasova postavlja vladu i iz njezinih redova bira se predsjednik. Provincijama su u korist centralne države oduzete neke nadležnosti. Provincije nisu imale izričitu financijsku nadležnost nego su bile ovisne o Pretoriji. Neslaganja je bilo do samog kraja i to u tri točke:
Mandela je pod vedrim nebom u Sharpevilleu potpisao novi stav na Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca 1996. godine. U istom tom mjestu 36 godina ranije brutalno su ugušeni protesti zbog Zakona o pasošima i oslobodilačka borba je time stupila u odlučujući fazu. Novi ustav stupio je na snagu 4. veljače 1997. godine. Milijuni primjeraka novog ustava bili su podijeljeni po cijeloj zemlji. Neki primjerci bili su u obliku stripova, da bi na taj način informacija došla i do onih koji su bili nepismeni. Preambula ustava stoji vam na raspolaganju kao dokument. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Južnoafrička Republika ima poseban odnos prema prošlosti. ANC i crkve nisu htjeli generalnu amnestiju kako je to bio slučaj s Cileom, ali nisu htjeli ni Nürnberške procese kao što je to bio slučaj sa poslijeratnom Njemačkom. Umjesto toga osnovana je Komisija za istinu i pomirenje pod vodstvom glavnog biskupa Desmonda Tutua (Intervju s Tutuom naći ćete na stranicama dokumenata). Pod parolom "Oprostiti, ali ne i zaboraviti" zadatak Komisije je bio da u roku od dvije godine (1996. - 1998.) sasluša žrtve i počinitelje grubog kršenja ljudskih prava, te da iz tih iskaza stvori što je moguće opširniju i vjerodostojniju sliku godina od 1960. do 1994. Izvještaj je trebalo govoriti o uzrocima nasilja, mjeri nasilja i okolnostima koje su dovele do toga. One počinitelje koji priznaju svoja nedjela i pokaju se zbog toga trebalo je pomilovati, žrtve poslati na rehabilitaciju. Trebalo je napraviti prijedloge za sprječavanje takvog kršenja ljudskih prava te prijedloge njihove bolje zaštite. Dan za danom u te dvije godine na dnevnom redu bila su saslušanja počinitelja i žrtava. Na tim saslušanjima nisu se pojavljivali samo "mali ljudi" nego i neke prominentne osobe kao na primjer bivša supruga Nelsona Mandele, Madikizela Mandela, ili de Klerk. Doznavalo se o najgroznijim zločinima, o davanju oružja vlade Inkathaima, o "black-on-black-violence", što bi značilo nasilju koje su crnci provodili nad crncima da bi jednostavno još više razjarili te već stalno prisutne napade nasilja. Mnoga pitanja ostala su bez odgovora. Komisija za istinu nije postala stalna institucija države. Njen smisao je bio napraviti novi početak, a pomirenje nije mogao donijeti biskup Desmond Tutu nego se ono moralo dogoditi između svakog pojedinca i njegove okoline. [Neke Internet stranice te komisije možete pronaći na našoj listi linkova. Intervju s biskupom Desmodom Tutuom naći ćete na stranicama dokumenata.] [Početak stranice] [Natrag na pregled] "Uzeo sam si trenutak odmora, da bih jednostavno uživao u prelijepom izgledu, da bih pogledao unatrag na stazu kojom sam prošao. Ali mogu se odmarati samo kratko, jer sloboda sa sobom nosi odgovornost. Ne usuđujem se dokoličariti jer moj dugi put još nije završio." Tim riječima završava autobiografija Nelsona Mandele. Pet godina nakon te izjave on je zaista "uzeo odmor". A dugim putem kojim je on išao, moraju krenuti njegovi nasljednici.
Preuzeo je Južnoafričku Republiku kojoj se još mnogo toga mora učiniti. Nema dovoljno kuća, mnoge kuće nemaju vodu i struju, stopa nezaposlenosti prelazi 50 posto, a kriminal bilježi zabrinjavajuću stopu rasta. Ekonomski razvoj mogao bi biti od velike pomoći. Za to su opet potrebni investitori. Turizam se čini kao gospodarska grana koja bi se u sljedećem razdoblju mogla razvijati. [Mbekijev govor nalazi se na stranicama dokumenata]
|
|
|
