|
|
|
|
Nastajanje i razvoj apartheida u Južnoafričkom SavezuSljedeći odlomak predstavlja pokušaj skiciranja nastanka i razvoja apartheida na nekoliko stranica. Pritom se susrećemo s različitim problemima: otkad se govori o apartheidu, šta se skriva iza tog pojma, važnost faktora koji su utjecali na njegovo nastajanje te koji su to faktori utjecali na takav razvoj? Pojam apartheida nisu izmislili afrički nacionalisti nakon pobjede Nacionalne partije 1948. Većina onoga što su vlade u tom razdoblju činile na rasno-političkom planu u Južnoafričkom Savezu nastalo je već u prethodnom stoljeću, a poznato je pod imenom segregacija. Nacionalisti su sve to samo sadržajno nešto više razvili, pojačali i radikalizirali.
Prvi tragovi južnoafričkog rasizma mogu se naći u naseljenju regije rta pripadnika nizozemsko-ostindijske kompanije u drugoj polovici 17. stoljeća. Trgovinska udruga pravila je razliku između namještenika kompanije, tzv. slobodnih građana, te robova i stranaca (Bušmani i Hotentoti). Grupa bijelaca ili Europljana tad još nije postojala. Tendencija kompanije u 18. stoljeću da kao uposlenike uzima samo bijelce, pojačala je grupnu samosvjesnost bijelaca i dovela do ujedinjavanja namještenika i slobodnih građana. S vremenom se učvrstila hijerarhijska ljestvica na čijem su vrhu bili namještenici kompanije i slobodni građani, a na dnu crnci i robovi. Nesumljivo grupnom identitetu bijelaca bili su bliski i religiozni korijeni. Kao obilježja civilizacije uspostavljeni su "bijelo" kršćanstvo i osnovno obrazovanje. Shodno tome, bijelac, odnosno kršćanin, smatrao se više vrijednim od obojenog, odnosno mnogobošca. Poljuljani oslobađanjem robova, miješanjem nove britanske gospode u Kapstadt (grad na rtu) i istupima crnih bandi, oko 10.000 ljudi krenulo je između 1837. i 1846. godine u legendarnu trku prema sjeveru (Treck gen Norden), odnosno prema sjevernoj obali, te su tamo osnovali afričku Republiku Transvaal (1952.) i slobodnu državu Oranje (1954.), u kojima je "bijelo" razmišljanje doživjelo poraz kroz zakonodavstvo: Samo su bijelci smjeli birati! Ovaj šturi pregled korijena afričkog rasizma dosad se koncentrirao samo na tragove afričkog rasizma, s obzirom na to da su oni odlučujuće utjecali na oblikovanje apartheida u 20. stoljeću. Ali, radi potpunije slike, trebali bismo samo kratko obratiti pozornost na britansku oblast Natal, u kojoj je Škot Sir Theophilus Shepstone, kao državni sekretar, namjeravao u rješavanju tih prilika napraviti jednu vrlo jasnu teritorijalnu podjelu između bijelaca i crnaca, kako bi na taj način jakom "bijelom" kulturom spriječio širenje slabe "crne" kulture. Dakle, ratni sukobi između Afrikanaca i crnih plemena, kao i legislativni razvoj u Natalu, koji je bio pod utjecajem Britanaca, te razvoj u objema afričkim državama, Transvaal i u slobodnoj državi Oranje, postavili su kamen temeljac za politiku bijelaca u Južnoafričkoj Republici koja je postala osjetna početkom 20. stoljeća, politiku orijentiranu prema radikalnoj odvojenosti rasa. Potkraj 19. stoljeća u planinama područja Witwatersrand oko mjesta kasnije nazvanog Johannesburg otkrivena su prva nalazišta zlata, koja su, zajedno sa dijamantima, utjecala na enorman gospodarski proces transformacije u Južnoafričkoj Republici. Do sredine 20. stoljeća prešla je put od poljoprivredne zemlje, preko poljoprivredne zemlje bogate mineralima do industrijske zemlje. U potrazi za poslom u područje oko Johannesburga pojurili su bijelci koji nisu imali zemlje, uglavnom Afrikanci i radna snaga - crnci. Za razvoj politike segregacije od presudne su važnosti južnoafrički procesi razvijanja velikih gradova i industrijalizacija. Naime, u "rubnim" područjima s natprosječnom gustoćom stanovništva i mnoštvom industrije mladi je Afrikanac, kojega je karakterizirao njegov ruralni mentalitet te rasističko razmišljanje, bio odjednom prisiljen svoj rad prodati vrlo jeftino u neumoljivoj konkurenciji s masama crnih radnika. U južnoafričkom gospodarskom životu nikad se nisu klasno ujedinili bijeli i crni radnici u industrijskim zonama. Afrikanci su čak nevoljko pristajali svoj rad ponuditi za istu visinu plaće kao crnci. Umjesto da se zajedno bore za povećanje plaće, bijelci su pokušavali od sindikata i parlamenata dobivati jamstva prednosti za bijelce. Osnivanjem Južnoafričke Unije 1910. godine samo su muškarci bijelci dobili pravo glasa. To se doba u južnoafričkoj povijesti može označiti kao razdoblje u kojem su razjašnjene osnove politike podjele rasa i kad je južnoafrički parlament počeo i zakonski kodificirati podjelu rasa. Bujicu zakona i propisa u otprilike osam desetljeća apartheida okvirno se može podijeliti u četiri kategorije:
[Nešto više i detaljnijih informacije o zakonima apartheida sadrži dio Sastavni dijelovi apartheida] Kratki pregled politike apartheida od stupanja Nacionalne partije na vlast 1948. godine predstavljen je u sjedećem tekstu: Pod vodstvom premijera Malana (1948.-1954.) i Strijdoma (1954.-1958.) vlada Južnoafričke Republike stremila je prema "Wit bačaji" i konvencije ranije politike segregacije sada su postali zakoni apartheida. To razdoblje može se označiti kao vrhunac "petty" apartheida - malog apartheida, koji je jasno stavljao do znanja diskriminaciju nebijelaca. U vremenu od 1958. do 1966. rasna politika bila je prioritet. Ranija područja s kojih su potjecali domicilni stanovnici trebala su biti pretvorena u neovisne države, tzv. homelands, čime bi se stvorila mala, bogata, bijela Južna Afrika. Ipak, računica H. F. Verwoerda nije funkcionirala. Račun su pomutili milijuni crnaca u gradovima te činjenica da homelands nisu bile internacionalno priznate države. Na internacionalnom planu, za vrijeme vladavine Verwoerda rasla je kritika, koja međutim nije imala nikakvih posljedica. Cijela situacija se malo našminkala, pa više nije bilo riječi o apartheidu, nego o "odvojenom razvoju". Odjel za rješavanje pitanja domicilnog stanovništva preimenovan je u Odjel za suradnju i razvoj. U doba vladavine Vorstera (1966.-1978.) Južnoafrička Republika dospjela je u još jaču izolaciju. Godine 1976. došlo je do ustanka crnaca u gradu Soweto, u Townshipu Johannesburga, a i tada udružene kolonije Angola i Mosambique pridružile su se "državama fronta" i objavile rat Južnoafričkoj Republici. Da bi se probila izolacija, uvedeni su prvi razgovori s nebijelcima, a većina zakona "petty" apartheida je stavljena izvan snage.
Time je došao kraj politici apartheida. U budućnosti je trebalo koncipirati novi ustav za zajedničku i demokratsku Južnoafričku Republiku. U travnju 1994. godine Nelson Mandela je iz prvih općih izbora u Južnoj Africi izašao kao predsjednik. [Više informacija o kraju politike apartheida nudi odjeljak Kako je prevladan apartheid?; ostali odjeljci govore o Pokretu otpora i o situaciji u Južnoafričkoj Republici danas]
|
|
|
