|
|
|
|
Sastavni dijelovi apartheid režima (III): Socijalno ugrožavanjeSocijalno ugrožavanje obojenog stanovništva odnosilo se prije svega na sljedeća područja:
Već 1927. godine parlament je s Immorality Actom usvojio i zakon koji je upadom u privatnu sferu ciljao na rigorozno odvajanje južnoafričkih rasa. Spolni odnos između pripadnika crne i bijele rase bio je kažnjiv. Godine 1950. godine uslijedila je nadopuna tog zakona prema kojoj je zabranjena svaka seksualna veza između pripadnika bijele i neke nebijele rase. Godine 1957. s Immorality Actom određena je i jasna kazna za taj "prekršaj": najveća je bila sedam godina zatvora, a čak je i sam pokušaj kršenja tog zakona bio kažnjiv. Između 1950. i 1960. godine oko 4000 osoba bilo je po Immorality Actu osuđeno na kaznu zatvora. Usko povezan s tim bio je Prohibition of Mixed Marriages Act iz 1949. godine, koji je zabranjivao sklapanje braka između bijelaca i nebijelaca. O pripadnosti ovoj ili onoj rasi odlučivao je matičar, a brakovi sklopljeni izvan Južnoafričke Republike nisu se priznavali. Tijekom liberalizacije zakona apartheida 80-ih godina ti su zakoni ukinuti, među ostalim i zato što su zemlju činili smiješnom i neozbiljnom na internacionalnoj razini. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Jednako zastrašujući su i izvještaji iz područja zdravstva. Dok je medicinska skrb za bijele građane Južnoafričke Republike spadala među najbolje na svijetu, za nebijelce je ona bila katastrofalna. U Johannesburgu je na raspolaganju bilo dvanaest kreveta na 1000 bijelih stanovnika, dok je u Sowetou, Townshipu Johannesburga, dijelu grada u kojem su živjeli radnici nadničari iz različitih homelands, bilo manje od dva kreveta na 1000 nebijelih stanovnika. U prosjeku se jedan liječnik brinuo o 330 bijelaca, dok se s druge strane jedan liječnik brinuo za 91.000 crnaca! Još strašnija situacija je bila u samim homelands. U mnogo slučajeva tamo ili uopće nije bilo liječnika i bolnica ili se do njih moralo putovati danima. Prosječno je svakog sata (!) od gladi umiralo po troje djece, i to se, dakle, u zemlji koja je proizvodila više hrane nego je bilo potrebno za optimalnu prehranu svih stanovnika! [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Jedan od najperfidnijih zakona apertheida, koji i do dana današnjeg ima posljedice i imat će ih još nekoliko godina, je Bantu zakon o odgoju iz 1953. godine. Taj zakon oduzeo je provincijama nadležnost nad odgojem crnačke djece i prenio je centralnom Ministarstvu za odgoj pod vodstvom H. F. Verwoerda. Uz taj zakon bila je vezana i odredba da se na područjima na kojima su stanovali domicilni stanovnici trebalo u školama predavati na jeziku Bantua. U sklopu tog zakona postavljene su groteskno nejednake mjere izdataka za obrazovanje crnaca i bijelaca (vidi dolje: Tablica izdataka za obrazovanje). Argumenti tadašnjeg ministra Verwoerda bili su: odgoj i obrazovanje ne bi trebali kod domicilnog stanovništva probuditi očekivanja i nade koje se ne mogu ispuniti nego ih upravo trebaju pripremiti za funkciju koju će oni imati unutar društva.
Tek kada je vlada malo odstupila od koncepta "Bantu odgoja", jer iz redova bijelaca više nije mogao biti regrutiran dovoljan broj kvalificiranih profesora, opet nešto povećan budžet za odgoj mladih i djece crnaca. Ipak, desetljeća nejednakih šansi ne mogu se izbrisati tek tako, kao ni stopa nataliteta crnog stanovništva, koja je više nego dvostruko veća u odnosu na druge grupe stanovništva. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Odnos učenik - profesor (1988.)
[Izvor: South Africa Yearbook 1989/90] Završena škola (1988.)
[Izvor: Jörg Fisch, Historija/Povjest Južne Afrike, München 1990, 345] [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Posjeta Srednjoj školi Mzimhlope u KwaNDebele Dobra asfaltna ulica s dvije trake vodi kroz zimsku pustoš sivosmeđeg, oblacima prašine prekrivenog mjesta u Homeland KwaNDebele. Mnoge pravokutne, bijelim limom prekrivene kolibice, koje su kilometrima grupirane oko nekoliko bijelih zgrada, stisnute jedna uz drugu, pokazuju da smo se približili glavnom gradu KwaMlanga. Malo kuća ima svijetloplavu fasadu i zanimljive tradicionalne geometrijske crteže Ndebelea. Djeluju kao da su na brzinu zasađene u Hochveldu u blizini "novog glavnog grada". Skrenuli smo u smeđu uličicu, vjetar nam u susret baca oblake prašine i plastične otpatke, dok se između pravokutnih kolibica, koje su prilično udaljene jedna od druge, približavamo visokom ogradom ograđenom dijelu zemljišta, koji predstavlja Srednju školu Mzimhlope. Pred nama leže poredane gotove bijele barake škole. Sve se čini urednim, pravilnim, čak i betonski putovi koji vode do baraka. Leden vjetar, koji od prošle srpanjske noći traži utočište u Hochveldu, jedva nam dopušta da se krećemo pod njegovim hladnim dahom i prašinom koju podiže. Jasno, tamnoplavo nebo i sunce ostavili su nas zaboravljene, jer ovdje na južnoj polutki Zemljine kugle vlada zima, i povremeni "ispadi" hladnoće moraju doći. Vrijeme je odmora, učenici u crnim uniformama naslonjeni su na zidove školske barake i pokušavaju se ugrijati na slabim zrakama sunca. Kao i svuda u južnoj Africi, ljudi nisu naviknuti na hladnoću. U školi nema grijanja, samo u kućama bijelaca ili onih dobrostojećih postoje električne peći, gutači energije, koja se osim toga i tako već rasipno upotrebljava. Toplotnu izolaciju i štednju energije ovdje ne poznaju. [Početak stranice] [Natrag na pregled]Ulazimo u prvu zgradu. U siromašno uređenoj, maloj profesorskoj sobi (stolice, jedan stol, mali ormar), pozdravljamo tri profesorice koje tu u hladnoći čekaju kraj odmora. Siromašno je uređen i direktorov ured: jedan radni stol, tri stolice, mali stolić za posjetitelje. Nema telefona jer škola nema ni telefonsku liniju. Vode nas dalje kroz školu, predstavljaju nas profesoricama i profesorima, koji jednako kao i učenici naslonjeni na zidove traže zaklon od vjetra i prašine. Izmjenjujemo nekoliko uljudnih riječi, a onda nas direktor, pod upitnim pogledima učenika, vodi do jedne velike gotovo prazne prostorije, koja očigledno ima više namjena i koja ispunjava cijelu baraku: jedna ploča, nekoliko stolova i stolica, tri štednjaka (škola kuhanja?). U jednom praznom kutu sjede tri profesora oko malene željezne peći, griju ruke i jedu pomfrit iz papirnih vrećica. Jedna od profesorica ustaje i očito dobro pripremljena, obraća nam se objašnjavajući kako je loša školska oprema i mala financijska sredstva za školske potrebe. Ona predaje ekonomiju i želi uputiti svoje učenike u svijet industrije tamo izvan Homeland, gdje se oni nadaju pronaći radna mjesta. Osim jednodnevne vožnje autobusom, nemaju druge mogućnosti upoznavanja, nemaju nastavnih materijala, postera, knjiga, filmova. Bismo li mi možda mogli pomoći da se pribavi video, nekoliko filmova i televizor? Mi, posjetitelji, koji smo došli u informativni posjet, puni zanimanja ali praznih ruku, osjećamo se bespomoćnima i krivima. Kako joj možemo objasniti da se, obraćajući se nama, obraća na pogrešnu adresu? Ali, molbu ćemo u svakom slučaju proslijediti dalje. [Početak stranice] [Natrag na pregled]Napokon, možemo prisustvovati nastavi, što smo i željeli, i to u razredu standard 9, što je pretposljednji razred prije mature. Mladi profesor povijesti, svečano odjeven - crno odijelo, bijela košulja, crvena kravata, crne cipele - uvodi nas u razred u kojem u dva reda sjedi između 25 do 30 šesnaestogodišnjaka. Zbog hladnoće (u učionici je oko 12 - Celzijevih stupnjeva) preko školskih uniformi nose mantile, kapute i jakne, a neki od njih su oko sebe omotali prekrivače ili ručnike. Dvije djevojčice koje sjede jedna pokraj druge, na kojima su samo do koljena duge suknje na faltne a na golim nogama kratke sokne i cipele, dršćući stišću se jedna uz drugu dijeleći frotirni ručnik. Kad smo ušli, djeca su ustala. Na profesorov pozdrav: "Good morning, students"- odgovaraju s "Good morning, Sir". Sjedaju i promatraju nas bojažljivo, povučeno, te u znak pozdrava više puta njišu širom otvorenu ruku s raširenim prstima kad nas je direktor i službeno predstavio.
Nakon desetak minuta doznali smo da se Engleska nakon završetka "splendid isolation" – a šta je to bilo nismo doznali – opet htjela umiješati u europsku politiku. To je bilo to, bez konteksta, bez uzročne veze, bez ikakvog, bar donekle prepoznatljivog odnosa sa sadašnjošću, s doživljajnim horizontom učenika u razredu. [Početak stranice] [Natrag na pregled]Učenicima su ponuđene neke riječi, asocijacije, dijelovi rečenica, suhoparne, nepoznate riječi, koje su oni ponavljali. Činilo se da i sam profesor o sadržaju tih riječi zna upravo onoliko koliko je mogao ponuditi za njihovo razumijevanje. On je svoje rečenice izgovarao jasno i korektno na engleskom jeziku, odnosno na stranom ili možda drugom stranom jeziku ovih učenika. Učenici su ih jasno i korektno ponavljali i pokazali da nemaju razumijevanja za njih i da ne mogu vladati njihovim sadržajem, jednako kao ni profesor. On je, čini se, bio zadovoljan ponuđenim i svojim radom. Sada su učenici imali šansu posjetiteljima iz Europe postavljati pitanja. Velika tišina, stid. Napokon, profesor prekida šutnju prozivajući jednog učenika da postavi pitanje. Mladi Ndebele ustaje, oklijeva i postavlja pitanje o ulozi Otta von Bismarka u današnjoj Njemačkoj. Može se primijetiti golemo čuđenje učenika pred činjenicom da se kod nas Bismark ne poštuje samo kao veliki državnik nego da se na njegovo djelovanje gleda s različitih pozicija, nekada čak i kritički. (Tek kasnije, kad je i drugim posjetiteljima postavljeno pitanje o Ottu von Bismarku, postala su nam jasna neizgovorena očekivanja učenika i učenica, šta to hoće da čuju o državniku koji je jednom narodu donio ujedinjenje, vanjskopolitičke uspjehe i moć). Upravo kad su se učenici oslobodili i počeli postavljati prva pitanja o situaciji u Njemačkoj, o životu u socijalizmu, što nas je, i uza svu naivnost, podsjećalo na trenutačnu situaciju u Južnoafričkoj Republici, zvono je oglasilo kraj sata. Mladi profesor povijesti, kojem je laknulo nakon zvona ali koji je bio i vrlo samozadovoljan, odveo nas je do direktorove sobe, raspitujući se za mogućnosti razmjene profesora i moleći nas da mu pritom pomognemo. Na putu natrag od direktora, koji se, usput rečeno, uz svoj posao direktora dodatno obrazuje na četvrtoj godini jednog univerziteta za crnce, doznajemo da većina učenika kao maternji jezik govori jezik ndebele, ali da zbog prisilnih preseljanja u školi ima i onih koji kao maternji govore afrikaans, zulu ili sotho. Međutim, budući da ndebele još ne poznaje pisani jezik, u tu se svrhu koristi zulu, i kao jezik na kojem se na samom početku predaje u školi. Od trećeg razreda svi učenici moraju učiti engleski, koji onda služi kao jezik na kojem se odvija nastava. U protestima učenika 1976. godine i u kasnijim protestima sudjelovali su i učenici iz škole u KwaNDebele: i ovdje su oni spaljivali svoje škole i progonili profesore. Mnogi od profesora morali su bježati da bi spasili živu glavu... [preuzeto iz: Ingetraud Rüsen, Južna Afrika: Apartheid i ljudska prava u povijesti i sadašnjosti,, Pfaffenweiler 1991, 172-174] [Početak stranice] [Natrag na pregled]
[Ostali sastavni dijelovi apartheid režima: Homelands, Klasificiranje, Gospodarstvo, Politika]
|
|
|
