|
|
|
|
"Prvi pokret žena" (1848.-1914.): Uporna borba za politička i građanska prava Kada se u 19. stoljeću formirao pokret žena, prve feministkinje su se najprije borile za poboljšanje položaja u području civilnog prava te za otklanjanje svoje pravne nezrelosti (pravo na razvod, pravo na starateljstvo o djeci, ukidanje starateljstva njihova supruga nad njima samima itd.). U njihovim zahtjevima pravo glasa je imalo podređenu ulogu. Doduše, vrlo brzo su imale i to gorko iskustvo. Bez prava glasa u javnom i političkom životu sve se svodilo samo na postavljanje molbi, koje su ovisile o dobroj volji njihovih muževa (punopravnih građana s pravom glasa). Saveznici pokreta žena, etablirane stranke i organizacije podržavale su žene samo onoliko dugo dok je to bilo u njihovom vlastitom interesu. Kada bi ti saveznici, stranke i organizacije ostvarili svoje ciljeve, žene bi ostajale same. Stoga se prvi pokret žena sve više koncentrirao na dobivanje prava glasa. Žene koje su se borile za svoja prava organizirale su se sve više u autonomnim organizacijama. One koje su u ime organizacija nastupale javno, ugrubo se mogu podijeliti u tri grupe: "Umjerene": Heterogene grupe saveza žena, čije su pripadnice zahtijevale promjene manjih razmjera, dakle korak po korak u sklopu postojećih građanskih društava. Naglašavano je da je žena drukčija i da ima druge zadatke u društvu, za razliku od muškarca. U tu grupu pripadala su npr. kršćanska udruženja žena koja su se brinula o najsiromašnijim ženama, liberalna udružena žena, kao i konzervativna. Zahtjev za pravom glasa nisu postavljala sva udruženja žena koja su pripadala u ovu grupu, odnosno taj je zahtjev, ako bi i bio postavljan, povlačen uz objašnjenje da žene još nisu dovoljno zrele da bi dobile pravo glasa ili da se trenutno vladajuće osobe ne žele skinuti s trona, odnosno zahtijavalo se pravo klasa koje bi uključivalo i žene. Pravo glasa ne bi trebalo biti dodijeljeno svima, već samo dobrostojećim građankama. Ali nakon militarizacije i nacionaliziranja uoči samog početka Prvog svjetskog rata sve žene koje su pripadale u ovu grupu složile su se i podržale svoje pristaše u "obrani" domovine. "Radikalne": Relativno mala grupa građanki koje su se zauzimale za radikalnu promjenu društva. One su bile pokretačka snaga borbe za pravo glasa. One su naglašavale jednakost muškarca i žene, iz čega je proizilazilo da i muškarac i žena moraju imati jednaka prava. Radikalni pokret žena bio je mali pokret koji se nije osjećao dijelom niti jedne stranke. Neke od njih su ipak tražile kontakt sa socijalistički nastrojenim ženama. Neke od kampanja, npr. kampanja za pravo glasa, provedene su u suradnji sa ženama socijalističkog pokreta. Pripadnice radikalnog pokreta žena zauzimale su se i za prava socijalno oštećenih žena, za prava radnica i prostitutki. Pripadnice ove grupe za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovale su "Internacionalnu ligu žena za mir i slobodu", kojoj su pripadale žene svih zaraćenih nacija. "Socijalističke": Relativno autonomno
organizirane grupe žena unutar socijalističkih,
a kasnije i komunističkih pokreta. Osnova zahtjeva socijalističkog
pokreta žena jednaka je zahtjevima socijalitičkog pokreta, a to je
ukidanje klasa i ukidanje privatnog vlasništva u području produkcijskih
sredstava. Jedna od istaknutih ličnosti socjalističkog pokreta žena
bila je Clara
Zetkin koja se, kao i pripadnice njenog pokreta, zauzimala za ekonomsku
neovisnost žene kao temeljnu pretpostavku jednakopravnosti te za ukidanje
hijerarhije među spolovima analogno ukidanju klasa. U sradištu zahtjeva
socijalističkog pokreta žena stajalo je izjednačavanje plaća radnica
s plaćama radnika (ista plaća za isti rad i isti posao, otvaranje sindikata
za žene itd.), a kasnije je uz to došao i zahtjev za pravom glasa.
Uspostavljanje međunarodnog Dana žena, 8. ožujka, povezuje se sa socijalističkim
pokretom žena: [Rezolucija Druge međunarodne konferencije socijalističkog pokreta žena u Kopenhagenu 1910.] Razvoj pokreta žena u nekoliko odabranih zemalja SAD: Pokret žena razvio se iz pokreta za borbu protiv ropstva (abolicionizam), unutar kojeg je bilo mnogo organiziranih žena. One su svoje zahtjeve morale usmjeriti protiv Crkve, ali i protiv bogatih muških abolicionista. Ono što je tipično za pokret žena u Americi je sestrinstvo bijelih i obojenih žena. Do konflikta s abolicionistima došlo je prvi put kada je pravo glasa Ustavom bilo zajamčeno i crncima. U ustavne amandmane jednostrano je uvedena riječ "male" (muškarac), tako da je isključivanje žena iz ovih promjena bilo sasvim jasno. Pokret žena je prije toga postojao dosta autonomno u pojedinačnim saveznim državama. Te pokrete su s početka podržavali muškarci Republikanske stranke, s kojima su se žene borile za prava crnaca. Nakon toga pokret za dodjeljivanje prava glasa ženama osnovao je vlastite organizacije "National Woman Suffrage Association" (NWSA) i "American Woman Suffrage Association" (AWSA), koje su se kasnije stopile u jednu. Godine 1920. u Americi su žene dobile potpuno pravo glasa - okruglo 50 godina nakon njihova obespravljivanja Ustavom. Engleska: Pokret žena u Engleskoj počeo je s prvom reformom o pravu glasa 1832. godine. Ta je reforma trebala demokratizirati engleski parlamentarizam, ali je isključila žene iz odredbe o pravu glasa na općinskoj i parlamentarnoj razini, dodavanjem pridjeva "male" uz riječ "persons". Organizirana i sveobuhvatna politička borba počela je 60-ih godina 19. stoljeća. Nastajali su utjecajni pokreti za dobivanje prava glasa, koji su pokušali dobiti pravo glasa za žene javnim radom i peticijama. Važan saveznik tog pokreta bio je engleski filozof i poslanik u Donjem domu Parlamenta John Stuart Mill. Žene su najprije dobile pasivno i aktivno pravo glasa na nižim razinama u općinama i na nižim upravnim razinama (od 1869.). "Moralni pokret" na čelu sa Josephine Butler okrenuo se protiv reguliranja prostitucije od strane policije. Prvi su se put građanke zauzele za prava prostitutki. Nedugo nakon toga ta regulacija bila je ukinuta. Proleterke su se organizirale u "Women’s Trade Union Provident League". Kasnije su se i one uključile u borbu za dobivanje prava glasa. Tako je pokret žena postao jedan od najvećih pokreta u Engleskoj prije Prvog svjetskog rata. Budući da vlada nije reagirala na njihove molbe, žene se nisu suzdržavale od spektakularnih akcija i demoliranja. Njihova popularnost rasla je nakon hapšenja i zlostavljanja pripadnica pokreta, što bi uslijedilo nakon ovakvih akcija. Prvi svjetski rat predstavljao je zastoj pokreta žena. Njemačka: Pokret za prava žena najprije je stajao u uskoj vezi s revolucijom 1848. godine. U vremenu restauracije koje je uslijedilo nakon revolucije ženama su oduzeta osnovna prava, npr. pravo na članstvo u nekom udruženju ili pravo na redakcijski rad u nekom časopisu, kao i pravo na bilo koju vrstu političke djelatnosti. Time je pokret žena dospio gotovo do gašenja. Politička liberalizacija u 60-im godinama 19. stoljeća dovela je do osnivanja prvog udruženja žena (ADF) pod vodstvom Louise Otto-Peters 1865. godine. Ranije veoma jaka socijaldemokracija išla je ruku pod ruku s pokretom žena, čija je organizatorica bila Clara Zetkin. Pod utjecajem tog pokreta žena socijaldemokrati su u svoj program preuzeli pravo glasa žena. Nakon izgubljenog rata, u Njemačkoj su pravo glasa za žene uveli 1918. godine socijaldemokrati.
Rezultati: najvažniji zahtjev pokreta žena - dobivanje prava glasa - konačno je usvojen. Ipak, nakon Drugog svjetskog rata društveni fokus se opet pomjerio prema materinstvu i obitelji - deziluzionirani povratnici iz rata morali su imati nekoga da se brine o njima, pad nataliteta morao se nadoknaditi. Oko 60 godina nakon toga ideje njihovih baka ponovno su prisutne u svakodnevnici današnjih žena. [Autorica: Dorette Wesemann, Redakcija: Ragnar Müller]
|
|
|
