Svaki put kada neka alžirska žena ustane pokušavajući braniti svoja prava, iza nje stoji njen suprug koji pita: "Što ti zapravo želiš? Zar hoćeš postati kao one Europljanke?" Naš odgovor glasi: "Želimo postati kao Kahina!" Kahina je bila alžirska vladarica u sedmom stoljeću. Ona svoju zemlju nije vodila u strah kako to čine današnji muškarci. 

Željeli bismo da su narodi sa Zapada najprije upoznali našu povijest prije nego su odlučili suditi o nama. Mi patimo od rasističkog pogleda na svijet, univerzalnost je podređena geografskim granicama i ne vrijedi svuda i jednako za sve. [...] Naravno da za žrtve islamskog fundamentalizma nije rješenje moliti Zapad da stvari regulira umjesto nas. Ali, mi u našoj borbi protiv tlačenja i tiraniziranja žena islamskih zemalja trebamo pomoć i podršku europskih zemalja. 

U Alžiru je posljednjih godina bilo stotine tisuća mrtvih; među njima su bile žene, novinari, sasvim obični ljudi, a bilo je i tisuće silovanih i mučenih žena. U posljednjih osam godina 2804 žene otele su različite fundamentalističke islamske grupe, a protiv toga nije protestirao ni jedan međunarodni gremij. Da situacija bude još gora: jedna Alžirka nema pravo na politički azil čak ni u Njemačkoj ako su joj na tragu GIA, oružane snage "Božjih ratnika", jer, zaboga, njoj ne prijeti alžirska država. U isto vrijeme, oni koji progone tu jadnu ženu dobit će azil u Njemačkoj, jer im nakon bezbrojnih ubojstava i zločina u njihovoj zemlji prijeti smrtna kazna.

I to nije sve: čak i žene kojima prijeti "Božja država" neće dobiti pravo na politički azil, jer se tu, prema objašnjenjima, ne radi o političkom progonu dotične, nego o kulturalnoj stvari. Jednog dana imala sam čak priliku u Le Mondeu pročitati da je Taslima Nasrin zaslužila svoju sudbinu jer je u jednoj zemlji u razvoju digla svoj glas protiv religije. [...]

Ja sam Alžirka, živim u Alžiru i danas sam poslanica u Nacionalnoj skupštini. Ponosna sam na to da su me izabrali moji ljudi, znajući da sam ja demokrat i da nisam religiozna. Ipak, ja mogu biti izabrana u Nacionalnu skupštinu, ali s druge strane ne posjedujem elementarna ljudska prava. Jer, po važećem zakonu - koji nisu donijeli fundamentalisti nego alžirska Republika - ja kao žena nemam prava punoljetnog građanina. Alžirski parlament je 1984. godine donio nove zakone, prema kojima ja kao poslanik u alžirskom parlamentu mogu sudjelovati u donošenju zakona, ali kod kuće u privatnoj sferi, ja sam potpuno ovisna. Poligamija je zakonom odobrena i suprug bez kažnjavanja još može zapravo zatvoriti svoju suprugu. Ako bih se željela udati, o tome ne bih smjela sama odlučivati, već bi to za mene učinio moj 74-godišnji otac. Kad njega više ne bi bilo, o mojoj udaji odlučivao bi moj brat ili stric, pa čak i moj vlastiti sin (kad bih ga imala). Isto je i s odlukom smijem li putovati u inozemstvo ili ne. 

Zahvaljujući našoj povijesti i zajedničkoj borbi muškaraca i žena protiv francuske kolonijalne moći, mi u Alžiru imamo relativno jak pokret žena. Ipak, ni jak pokret žena nije uspio spriječiti obespravljivanje žene dvadeset godina nakon oslobođenja od kolonijalista. [...]

Mi radimo protiv veoma utjecajne fundamentalističke Internacionale, koja ima jasnu strategiju. Da bismo osigurali prava žena, potrebna nam je i jaka demokratska Internacionala, inače u borbi protiv ovog zla nemamo nikakve šanse. Ne samo alžirske, već i sudanske, iranske i afganistanske žene znaju o čemu ja govorim: One jednostavno suviše dobro poznaju grozote "Božjih država". Ipak, same, bez vaše podrške, bez podrške boraca za ljudska i prava žena iz zapadnih zemalja, osuđene smo da izgubimo ovu borbu koja se vodi na život ili smrt.