|
|
|
|
Preambula Mi, majke, kćerke, sestre, zastupnice nacije zahtijevamo da budemo primljene u Nacionalnu skupštinu. Imajući u vidu neznanje, zaboravljanje ili nepoštivanje prava žena koji su jedini razlozi javne bijede i korumpiranosti vlade, odlučile smo da u svečanoj Povelji definiramo i objavimo prirodna, neotuđiva i sveta prava žene, kako bi ova Povelja svim članovim društva stalno bila pred očima i podsjećala ih na njihova prava i obaveze: kako bi svako obnašanje vlasti od strane žena, kao i ono koje čine muškarci, bilo mjereno svrhom političkih ustanova te time bilo i više poštivano; kako bi se obratila pažnja i kako bi se podržale građanke koje se žale na poteškoće u ostvarivanju osnovnih principa koji služe za održanje Ustava, dobrih običaja i dobrobiti svih u zajednici. Spol kojem pripada ljepota hrabrosti iznošenja materinstva ovim priznaje i objavljuje, pod okriljem Svevišnjeg, sljedeća prave žene i građanke. Član I Žena je rođena slobodna i ostaje jednaka muškarcu u svim pravima. Socijalne razlike mogu se opravdati samo blagostanjem zajednice. Član II Cilj i svrha svakog političkog zaključka je zaštita prirodnih i neotuđivih prava žene i muškarca. Ta prava su: sloboda, sigurnost, pravo na imovinu, a posebno pravo na otpor tlačenju. Član III Princip svake vladavine počiva u biti u naciji, a naciju čine zajedno muškarci i žene. Ni jedno tijelo, niti jedna osoba koja ne proizilazi iz naroda i nacije ne može biti na vlasti. Član IV Sloboda i pravednost sastoje se od toga da se drugima uzvrati ono što im pripada. Tako žena u ostvarivanju svojih prirodnih prava biva spriječena trajnom tiranijom koju provodi muškarac. Ta ograničenja moraju se ukinuti samim prirodnim zakonima i zdravim razumom. Član V Zakoni prirode i razuma zabranjuju svako djelovanje društva koje ih može ugroziti. Sve što nije zabranjeno ovim mudrim i Božjim zakonima, ne smije biti spriječeno ni ljudskim zakonima i ni jedan čovjek ne smije biti prisiljen učiniti nešto što prirodni zakoni ne propisuju. Član VI Zakon treba biti odraz opće volje. Svi građani i sve građanke trebaju osobno ili putem svojih zastupnika sudjelovati u formiranju zakona. Zakon mora biti isti za sve. Svi građani i građanke, koji su pred zakonom jednaki, moraju imati jednake mogućnosti da razvijaju svoje talente, sposobnosti, vrline te im mora biti omogućen jednak pristup svim službama i mjestima javnog života. Član VII Za žene ne postoje nikakva posebna prava, one bivaju optužene, uhapšene i osuđene pred sudom u slučajevima koje zakon nalaže. Žene, kao i muškarci, podliježu istim kaznenim zakonima. Član VIII Zakonom treba propisati samo kazne koje su nezaobilazne i javne, a nitko ne smije biti kažnjen ako to nije po pravnoj snazi važećeg zakona koji je prije počinjenog djela bio na snazi i koji se legalno provodi i nad ženama. Član IX Protiv svake žene koju se proglasi krivom zakon se mora upotrijebiti, i to ona zakonska kazna koja je propisana za počinjeno djelo. Član X Nikoga se ne smije proganjati zbog njegova mišljenja i stavova, čak iako se oni principijelno razlikuju od općeprihvaćenih. Žena ima pravo obnašati vladajuće funkcije. Ona mora imati jednako pravo kao i muškarac držati javni govor, pod pretpostavkom da su njene izjave i radnje u skladu sa zakonom i da ne ometaju javni red i mir. Član XI Slobodno izražavanje mišljenja jedno je od dragocjenih prava žene, jer ovo pravo garantira očinstvo ocu njene djece. Svaka građanka, prateći svoje slobode, može sasvim slobodno reći: "Ja sam majka tvog djeteta.", a da time ne priziva barbarsku osudu i ne skriva istinu. Međutim, zakonom bi joj trebalo zabraniti iskorištavanje ove slobode u slučajevima neistine i nanošenja klevete. Član XII Viša korist zahtijeva garantiranje prava žene i građanke. Ta garancija treba služiti kao prednost svima, a ne kao osobna prednost onima koji su upoznati s ovim pravima. Član XIII Porezi za održanje policije i upravni troškovi jednaki su za muškarca i ženu. Ako žena sudjeluje u izmirivanju svih obaveza i troškova, onda mora sudjelovati i u podjeli položaja u upravnim tijelima, u podjeli rada i u podjeli obrta. Član XIV Građani i građanke imaju pravo samostalno ili putem svojih zastupnika odlučivati o potrebi uvođenja javnih dadžbina. Građanke se mogu obavezati principu plaćanja poreza iz vlastitog imetka samo onda kad imaju učešća u javnoj upravi te kad i na njih otpada dio trošenja poreza, odnosno kad su i one sudjelovale u odlučivanju o visni poreza, njegovoj upotrebi i trajanju. Član XV Žensko stanovništvo koje plaća dadžbine državi jednako kao i muški dio stanovništva ima pravo u svako doba od bilo koje državne javne institucije zatražiti izvješće o poslovanju. Član XVI Društvo u kojem nije zagarantirano ostvarivanje prava i u kojem ne postoji raspodjela vlasti, nema ni važeći Ustav. Ustav nije punovažan ako većina pojedinaca koje predstavljaju naciju nije sudjelovala u njegovu stvaranju. Član XVII Imovina pripada i muškom i ženskom spolu, zajednički ili pojedinačno. Svaka osoba ima sveto i nepovredivo pravo na imovinu. Imovina ne smije biti nikome oduzeta u smislu nacionalizacije, ako to nije javna prijeka potreba, koja mora biti predviđena zakonom ili naprasno proglašena (stanje elementarnih nepogoda), ali i onda pod uvjetom pravedno donesene odluke. |
|
|
