Ljudska prava

Prava žena

4 problema:

Kontroverzna je tvrdnja da međunarodne odredbe o ljudskim pravima isključuju žene. Upravo suprotno: od samog početka dio UN-ove Deklaracije bila je i odredba da ni jedan čovjek ne smije biti oštećen po osnovi svoje rodne pripadnosti. Međutim, jednako kontroverzna je i činjenica da se još i danas diljem svijeta upravo žene, i to zbog svog spola, ograničavaju u svojim ljudskim pravima, i to čak u jednom od najvažnijih i osnovnih prava - pravu na život i tjelesnu neovisnost. Feministkinje kritiziraju koncept ljudskih prava. Prema njihovu mišljenju, koncept ljudskih prava je suviše oslonjen na zapadnjačko građansko društvo i orijentiran prema problemima muških članova obitelji. 

1) Nasilja nad žanama je u sferi "privatnog"?

Prvi gravirajući problem je podjela na dvije sfere, koja postoji u gotovo svim današnjim društvima: "javno" i "privatno". Ženama se tradicionalno dodjeljuje sfera "privatnog", a muškarcima sfera "javnog". Zaštita privatne sfere je konstituirana kao jedno od veoma bitnih ljudskih prava. Ipak, koliko god je ta zaštita privatne sfere bitna, kako bi se spriječilo uplitanje države u nju, ona istoj toj državi omogućuje da kršenje prava žena ne promatra kao kršenje ljudskih prava, nego da to markira kao privatni problem u koji se država ne može i ne želi miješati. Nasilje nad ženama velikim dijelom se događa upravo u "privatnoj" sferi.  

2) Nasilje nad ženama od fizičkih osoba...

Drugi problem tiče se glavnog smjera ljudskih prava kao zaštite pojedinca od direktnog upada državne moći. Zaštita pojedinca od fizičkih osoba ili nedržavnih organizacija najprije uopće nije bila predviđena. Međutim, ono što je specifično za povrede ljudskih prava nad ženama je da njih ne izvršava država, niti pravne osobe, nego u velikom broju slučajeva upravo fizičke osobe, koje opet ostaju zaštićene od bilo kakve kazne jer im to jamče njihova ljudska prava - zaštita pojedinca od državne moći. Upravo na takve povrede ljudskih prava žena država ostaje gluha.  

3) Specifične povrede ljudskih prava žena...

Treći problem leži u činjenici da je dosadašnji koncept ljudskih prava slabo primjenjiv na povrede ljudskih prava žena. Postoje prije svega povrede ljudskih prava žena koje su iste kao i povrede ljudskih prava muškaraca, a to su kada žene zbog svoje rasne ili religijske pripadnosti ili čak zbog svojih političkih stavova bivaju progonjene od države. Takvim povredama ljudskih prava žena bave se nacionalne i internacionalne organizacije. Međutim, postoje i povrede ljudskih prava koje su specifične za žene, na primjer, kada se položaj žena pogoršava samo na temelju njihove rodne pripadnosti. Primjeri za to su silovanja, seksualna mučenja u zatvorima i izbjegličkim kampovima. A osim toga postoje i povrede ljudskih prava koja se provode samo nad ženama, kao na primjer pobačaji ženskih fetusa ili nasilje nad ženama u braku.   

4) Problem kulturne tradicije...

Četvrti problem postoji u stoljećima staroj i duboko ukorijenjenoj tradiciji povreda ljudskih prava žena u mnogim zemljama. Međunarodno poštivanje takve tradicije često je izazivalo revolt i pobune kod stanovništva. Protiv takve tradicije može se boriti jedino intenzivnim i dugoročnim mjerama koje se tiču svih sfera ljudskog života. Mnoge nezapadnjačke vlade neprestalno ukazuju na to je da koncept ljudskih prava jako obojen zapadnjačkom kulturom i da se ne može primijeniti na njihove kulture i u njihovim sredinama. Prema njima se tako "jednakost" između žene i muškarca nikako ne može prenijeti u njihove kulture. Oni propagiraju tzv. jednaku vrijednost muškarca i žene, pri čemu je bitno zadržati razlike među spolovima. Tu jednostranu argumentaciju često prihvaćaju zapadnjačke vlade pod motom tolerancije. Međutim, bitno je naglasiti da takva argumentacija često vodi do opravdavanja teških povreda ljudskih prava žene, što opet ne predstavlja nikakvo kulturno naslijeđe, nego izvor represivnih vladajućih sistema (npr. Alžir ili Afganistan). Često se umjetno konstruiraju takvi obrambeni sistemi zasnovani na tobožnjem kulturnom identitetu i tradiciji da bi se odvratila pozornost od stvarne socijalno-ekonomske nejednakosti i asimetričnih vladajućih odnosa.  

Zapostavljanje prava žena...

Svi spomenuti problemi usko su povezani jedan s drugim i doveli su do toga da do početka 90-ih godina povrede ljudskih prava žena uopće nisu promatrane kao takve. Primjerice, takve "povrede ljudskih prava žena" u Ujedinjenim narodima raspravljane su unutar odvojenih gremija, koji su strukturalno bili izolirani od ostatka Ujedinjenih naroda i nisu imali zadovoljavajući budžet, ili su ti problemi, pak, promatrani kao dio socijalno-ekonomskog odjela UN-a. Čak i najutjecajnije organizacije za zaštitu ljudskih prava, kao Amnesty International ili Human Rights Watch, nisu poklanjali povredama ljudskih prava žena dovoljno pozornosti po osnovi njihove orijentacije prema zaštiti građanskih i političkih ljudskih prava. Tako se, na primjer, seksualni napadi u oružanim konfliktima ili ratovima nisu smatrali povredom ljudskih prava. Njima je pripisivan pridjev "privatne sfere" ili "izuzetno nepovoljnih okolnosti" - dakle, počinitelji nisu djelovali u službenoj funkciji, nego kao fizičke osobe, čime je to postajao slučaj za nacionalne sudove. 

Kritika koncepta ljudskih prava s gledišta žena...

Borci za ljudska prava i prava žena od kraja 80-ih godina kritiziraju koncept ljudskih prava i inzistiraju na njihovom preobličavanju i daljnjem razvoju u smislu poklanjanja više pozornosti zaštiti prava žena. Najprije je potrebno dodati nove odredbe koje se tiču diskriminacije žena u međudržavne pravne ugovore. Putem tih odredbi ženama bi trebala biti dodijeljena ista pozicija kao i muškarcima - s jednakim pravima i mogućnostima. Jer, dok se god prava žena ne budu posebno obrađivala u internacionalnim konvencijama, ni pojedinačne nacionalne države neće se osjećati pozvanima da kažnjavaju prekršaje u ovoj sferi prava.  

Mnoge feministkinje pokušavaju učiniti postojeće međunarodne strandarde zaštite ljudskih prava korisnima i za žene, i to proširujući konkretne odredbe i na povrede ljudskih prava žena. Tako, na primjer, prisilna prostitucija može potpadati i pod "ropstvo", nasilje u kući i silovanje pod "mučenje". Drugi pokušavaju razriješiti "ograničenja pravne odgovornosti". Dok god muški počinitelji kaznenih djela nad ženama mogu računati na blagonaklonost državnih tijela, država je u svojoj funkciji prisilne moći obvezna stvoriti djelotvorne zakone za zaštitu svih svojih građana, uključujući i zaštitu od spolnog nasilja. Osim toga, mnoge feministkinje kritiziraju prednost građanskih i političkih prava nad socijanim i ekonomskim pravima i zauzimaju se za izjednačavanje važnosti ovih prava. Uzimajući u obzir duboko ukorijenjenu društvenu podređenost žena muškarcima, upravo su socijalna i ekonomska prava bitna za postizanje zaštite ljudskih prava žena. 
Većina feministkinja u osnovi priznaje paradigmu ljudskih prava. One postuliraju dostojanstvo i integritet pojedinca, njenu autonomiju i pravo na samoodređenje. Samo osiguravanje te ideje odgovarajućim zakonima može jamčiti da se o tijelu i životu žene ne može odlučivati bez njene suglasnosti. Zbog toga je bitno stalno braniti univerzalni karakter prava žena kao ljudskih prava nasuprot relativističke argumentacije, primjerice nekih islamskih država.