|
|
|
|
Položaj žene u UN-ovim dokumentima o ljudskim pravima Kontroverzan položaj prava žena unutar ljudskih prava ogleda se i u razvoju međunarodnih sporazuma i dokumenata preko kojih su utvrđena prava žena, a svijest o povredama prava žena uz pomoć UN-a proširena je u cijeli svijet. Tekst je podijeljen u sljedeće odlomke:
Povelja o jednakopravnosti i zakletva protiv diskriminacije žena (1945-1979) Već pri osnivanju UN-a priznat je princip jednakopravnosti spolova (Preambula i Član 1.3 UN-ove povelje: Državna zajednica obavezuje se na jamčenje jednakopravnosti muškarca i žene). U Općoj povelji o ljudskim pravima iz 1948. godine spominje se zabrana diskriminacije osoba, među ostalim i na temelju njihova spola. Realnost za žene diljem svijeta, ipak, izgledala je nešto drukčije. Nažalost, na ovu činjenicu obraćalo se veoma malo pozornosti u UN-ovim institucijama za zaštitu ljudskih prava. Prava žena unutar UN-a obrađivali su posebno odvojeni gremiji (Komisije za žene), čiji su prijedlozi i sugestije rijetko usvajani; UN-ovi dokumenti nisu bitno promijenili položaj žena. Povrede ljudskih prava koje su bile karakteristične po tome što su rodno specifične, odnosno povrede ljudskih prava kod kojih je žrtva uvijek bila istog spola nisu se posebno obrađivale unutar UN-a. To općenito zanemarivanje prava žena unutar UN-ova aparata potaknulo je Komisiju za žene da 1972. godine upute zahtjev glavnom tajniku UN-a: Godina 1975. trebala bi biti proglašena međunarodnom godinom žena, a aktivnosti na polju zaštite prava žena trebale bi se pojačati. Praktična primjena prava žena (od 1975.) Internacionalna godina žena, 197., dekada žena koja je potom usljedila od 1976. do 1985. godine, tri svjetske konferencije žena koje su održane pod motom "Jednakopravnost, razvoj, mir" svakako znače prekretnicu u razvoju prava žena. Unutar UN-a pojačane su aktivnosti koje se tiču prava žena i aktivnosti za žene. Sporazum o otklanjanju svake forme diskriminacije žena
To je predstavljalo veliki napredak, s obzirom na činjenicu da povrede prava žena uglavnom i ne čine države, već se događaju u tzv. "privatnoj sferi". Ono što je bitno je da je usvojen akcijski program i plan koji države potpisnice ne obavezuje samo na pravno (de jure) nego i na stvarno (de facto) provođenje jednakopravnosti između muškarca i žene. Slabost sporazuma očitava se u njegovoj provedbi i kontroli provedbe. To je sporazum koji je bio prihvaćen s najviše zadrški, mnoge od 165 država potpisnica Ugovora nisu ga prihvatile u potpunosti. Sve države potpisnice obavezne su jedanput godišnje stručnoj komisiji UN-a predati izvješće o stanju prava žena u njihovoj zemlji. Zbog strukturalnih problema vrijeme obrade ovih izvješća traje reletivno dugo te tako mnoge države i ne ispunjavaju tu svoju obavezu. Ostale mjere ispitivanja točnosti izvješća ili sankcioniranja nisu bile predviđene. Odbor Konvencije za prava žene u odnosu na neka druga tijela UN-a raspolaže s relativno niskim budžetom. Osim toga, taj odbor nema ovlasti koristiti informacije koje bi mogao prikupiti od nevladinih organizacija u pojedinim državama. Svjetska konferencija o ljudskim pravima u Beču 1993. Stajalište država sudionica bilo je, prije svega, da se uvjeti života žena ne mogu izjednačiti s "teškim" kršenjima ljudskih prava te da ne podliježu istim mehanizmima preispitivanja. Na temelju duboko ukorijenjene kulturalne i socijalne tradicije uvjeti života žena trebali bi se dugoročno promijeniti socijalnim i ekonomskim mjerama. Nasilje nad ženama u konvenciji nije se eksplicitno osuđivalo. Kao rezultat dugogodišnje kampanje "Prava
žena su ljudska prava" međunarodnom pokretu žena uspjelo je da na Drugoj
svjetskoj konferenciji UN-a tema Nasilje nad ženama postane tema o
kojoj diskutiraju vlade država članica UN-a. Tako zaključci Bečke
konferencije prvi put u povijesti UN-a sadrže jasnu osudu nasilja nad ženama
te takvo nasilje karakteriziraju kao povredu ljudskih prava. Ovdje je
sasvim jasno rečeno da su "ljudska prava djevojčica i žena neotuđivi,
integralni i nedjeljvi dio ljudskih prava". Nakon te Konferencije UN je u
prosincu 1993. godine usvojio Povelju o otklanjaju nasilja nad ženama. Nakon Bečke
povelje i akcijskog plana, prava žene su postala nedjeljivi dio ljudskih prava,
čije se kršenje ne smije relativirati pod izgovorom kulturnih i
tradicionalnih običaja. UN-ova Povelja o otklanjanju nasilja nad ženama iz 1993. U prosincu 1993. godine Opća skupština UN-a precizirala je vlastite formulacije zaključaka Bečke konferencije, tzv. Povelju o otklanjanju nasilja nad ženema. Tom poveljom sljedeće forme nasilja nad ženama u javnoj i privatnoj sferi predstavljaju kršenje ljudskih prava:
Od ožujka 1994. godine Odbor za ljudska prava ima stalnu namještenicu čiji je zadatak sastavljanje izvješća o kršenju prava žene diljem svijeta, a njen mandat je cjelokupna Povelja o otklanjanju nasilja nad ženama. Četvrta svjetska UN-ova Konferencija žena: "Djelovati u smislu jednakopravnosti, razvijati mir" U rujnu 1995. godine održana je 4. svjetska konferencija žena na kojoj je sudjelovalo oko 47.000 delegiranih žena iz cijeloga svijeta, što je čini do sada najvećom UN-ovom konferencijom. U "Povelji o otklanjanju nasilja nad ženama" prava žena su upisana kao integralni dio ljudskih prava. Ipak, to je izazvalo bujicu diskusija o različitim kulturnim definicijama diljem svijeta. Katalog akcijske platforme, koja sadrži 150 stranica teksta, potpisalo je 189 država što, prije svega, treba zahvaliti brojnim nevladinim organizacijama koje su bile prisutne na Konferenciji. Ratificiranjem tog kataloga prihvaćene su sljedeće obaveze:
Mogućnosti sankcioniranja kršenja prava žena na međunarodnoj razini 1) Fakultativni protokol uz "Povelju o odstranjivanju nasilja nad ženama" Unatoč ciljevima i principijelnim debatama, po uzoru na slične tekstove, četiri godine nakon usvajanja Povelje usvojen je i tzv. Fakultativni protokol koji omogućuje pojedincima ili organizacijama za zaštitu prava žena da se obrate Odboru ako se osjećaju diskriminirane po bilo kojem pitanju koje se spominje u Povelji. Ipak, uvjeti za podnošenje ovakve tužbe su veoma visoko postavljeni:
Ako u nekoj državi potpisnici dođe do izuzimanja prava iz Sporazuma na štetu pojedinca ili grupe, Odbor za prava žena može zahtijevati poduzimanje posebnih mjera za osiguranje prava žena. Osim toga, ako pronađe dokaze o "teškom kršenju ili sistematskom povređivanju prava žena", Odbor može početi vlastitu istragu po tom pitanju. 2) Međunarodni sud Ujedinjenih naroda U tzv. Slučaju Foča prvi su put u povijesti pojedinci osuđeni zbog seksulanog nasilja u vezi s ratnim djelovanjem. U tom slučaju seksualno nasilje je navedeno kao teška povreda ljudskih prava i Ženevske konvencije (kao "mučenje" i "ropstvo"), za koje je nadležan Sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. [Autorica: Dorette Wesemann; Redakcija: Ragnar Müller] |
|
|
