[Tablice prilagođene: Schmidt-Häuer, Julia: Ljudska prava - Prava muškaraca - Prava žena; LIT: Münster 2002, S. 172]

Tijekom 20. stoljeća položaj žena se postupno poboljšao promjenom ustava nacionalnih država, kao i deklaracija na međunarodnoj razini. U mnogim zemljama ukinuta su formalno-pravna ograničenja. Posljedica toga bio je bolji pristup obrazovanju, bolja zdravstvena skrb i politička participacija. Unatoč tome pokazalo se da zaštita prava žena ni u kojem slučaju nije osigurana i to je slučaj diljem svijeta, neovisno o kulturnom kontekstu pojedinačne regije. Povrede prava žena su proizvod sile i nasilja. Najvažnije i osnovno ljudsko pravo - pravo na život i tjelesnu neovisnost - uskraćuje se ženama diljem svijeta. Žene su u velikoj mjeri izložene nasilju u obitelji, u društvu i od države.  

Karakteristika ove vrste nasilja sastoji se u tome da se ono ne provodi nad jednom ženom, već nad svim ženama kao socijalnom skupinom. Nasilje nad ženama je sve ono čime se nekoj ženi, samo po temelju njezina spola, uskraćuje mogućnost da iskoristi i realizira sve svoje sposobnosti i mogućnosti razvitka. To je često vrsta nepoštivanja žene, što je nerijetko općeprihvaćeno u društvu, a što muškarci uopće ne primjećuju. Istodobno žene to isto nasilje doživljavaju kao nužno zlo njihova rodnog postojanja, ili kao biološki fundiranu formu veze i odnosa između muškarca i žene. 

Može se razlikovati strukturalno i personalno nasilje: Pod personalnim nasiljem podrazumijeva se direktni atak na tijelo žene, npr. silovanje žena ili djevojčica, tjelesno zlostavljanje ili ubojstva žena. Personalno nasilje se u većini slučajeva provodi nad tijelom žene, njezinom reproduktivnom funkcijom i seksualnošću. Strukturalno nasilje izraženo je u ideologiji manje vrijednosti, nepoštivanju žene i njezinom statusu objekta, a u mnogim je društvenim područjima povezano s pretendiranjem muškaraca prema superiornosti.