|
|
|
|
Silovanje Silovanja su prisutna praktički u svim današnjim društvima, čak i u državama za koje još ne postoje službeni podaci. Prema UN-ovim izvješćima silovanja su česta u sljedećim zemljama: Afganistan, Gvajana, Kambodža, Kolumbija, Mozambik, Namibija, Nepal, Pakistan, Peru, Filipini, Slovačka Republika, Svazi, Tajvan, Trinidad i Tobago, Uganda i Zair. U Njemačkoj, El Salvadoru, Mikroneziji, Irskoj, Jordanu, Keniji, Peruu, Sejšelima, Švedskoj, Tadžikistanu u posljednje je vrijeme primjetan znatan porast silovanja. Samo u Mauritaniji, Laosu, Gruziji i Tunisu primijećen je pad broja silovanja. Činjenično stanje silovanja sigurno nije obuhvaćeno brojevima, crne su cifre, pretpostavlja se, doista visoke. Često se u statistikama koriste podaci silovanja prijavljenih policiji. Studija koja je provedena u Kanadi, Novom Zelandu, Velikoj Britaniji, SAD-u i Južnoj Koreji pokazala je da između 8 i 15 posto žena bude silovano u mladalačkom dobu. Ako se uračunaju i pokušaji silovanja, postotak se povećava do 20-27. Strah od silovanja sastavni je dio svakodnevnice žena u većini zemalja svijeta. One ograničavaju svoje polje djelovanja i kretanja te traže zaštitu muškaraca. Ipak, predodžba koja izaziva strah kod većine žena - biti silovana u mračnoj uličici od strane nepoznate osobe - u praksi se relativno rijetko događa. Mnogo se češće silovanja i seksualna zadovoljenja nad ženama događaju u poznatoj socijalnoj okolini (vidi odlomak "Nasilje u obitelji"). Doduše, broj silovanja koja počine bande (grupna silovanja) porastao je u mnogim zemljama (Papua Nova Gvineja, Indija SAD). Ženama koje su u bijegu ili u izbjegličkim logorima posebno prijeti silovanje. Počinitelji su u takvim slučajevima uglavnom pripadnici vojske i službi, banditi, muškarci izbjeglice koji se nalaze u istom izbjegličkom logoru ili muški pripadnici sukobljenih etničkih grupa. Seksualne "protuusluge" moraju se davati u zamjenu za robu, novac, mušku zaštitu ili kao "ulazna viza" na granicama nekih zemalja. U mnogim državama svijeta ženske zatvorenice seksualno zlostavljaju policajci ili zatvorski čuvari ili im se prijeti seksualnim zlostavljanjem kako bi se iz njih izvukle informacije. Pozadina: Silovanje je forma dokazivanja moći i održanja kontrole nad silovanom osobom, a ne zadovoljenje seksualnih nagona i potreba. Ono je duboko ukorijenjeno u patrijarhalnim strukturama društva. Tako se predodžbe silovanja mogu naći još u mitovima i legendama o stvaranju zemlje i svijeta. Silovanje služi kako bi se žene obeshrabrile i uzdrmale u njihovoj psihičkoj stabilnosti. Počinitelji u većini slučajeva nisu prihički poremećeni ili nenormalni. Cilj je oduzeti žrtvi njenu osobnost time što ju se reducira samo na njen fizički spol. Zbog svega toga silovanja su za žrtve mnogo teži psihički teret nego neka druga forma agresivnog djelovanja. Posljedice:
Ono što predstavlja posebno opterećenje za žrtvu je život sa silovanjem. U većini zemalja žene ne mogu računati na podršku obitelji, poznanika ili prijatelja jer se često traži dio krivnje i kod žrtve silovanja, a počinitelja se tendencionalno opravdava. Takve pozicije nisu karakteristične samo za neposredno socijalno okruženje nego i za policijske i sudske službenike, tako da se silovanjima, ako ih žrtve uopće prijave, poklanja veoma malo pozornosti. Ako ipak dođe do suđenja, počinitelji mogu biti sigurni da neće dobiti kaznu koju zaslužuju nego mnogo blažu. Sudski proces u pravilu izaziva novu traumu kod žrtve. Ako, pak, žena još živi u društvu u kojem nevinost neudane djevojke igra veliku ulogu i posjeduje veliku vrijednost, mora računati s tim da će uz silovanja biti još i zlostavljana i na kraju vjerojatno ubijena (vidi odlomak "Ubojstva zbog časti"). Što se čini protiv silovanja? Silovanje i seksualno zlostavljanje žena kažnjivo je u praktično svim državama svijeta. Ipak, silovanje se još ne promatra kao napad na tjelesni integritet i pravo na samoodređenje žene, nego kao napad na običaje i moral. Posljedica toga je da se u mnogo većoj mjeri pažnja obraća na reputaciju žrtve, nego na stvarno krivično djelo počinitelja. U većini zemalja pod silovanjem se podrazumijeva prisilni vaginalni seksualni odnos, a druga vrsta seksualnog odnosa ili korištenje predmeta pri tome spadaju u daleko blaža krivična djela "seksualnog zadovoljenja", iako se žrtva osjeća ako ne isto, onda čak i jače povrijeđenom i obeščašćenom. Osim toga, žrtve imaju problema s dokazivnjem silovanja ako im počinitelj nije nanio teže fizičke ozljede ili ako su poznavele počinitelja. U Pakistanu žene moraju imati čak četiri muška svjedoka koji će potvrditi silovanje, inače im prijeti kazna zbog prevare u braku. Reforme bi trebale pridonijeti tome da je ženama lakše prijaviti slučaj silovanja. U nekim zemljama uspostavljene su posebne policijske postaje ili odjeli policijskih postaja u kojima radi samo žensko osoblje. U Kanadi, Australiji, Maleziji te u mnogim saveznim državama SAD-a uvođenje seksualne prošlosti žrtve u sudski dokazni proces dopušteno je samo u iznimnim slučajevima. U Indiji se kod grupnih silovanja ili silovanja uopće postavlja izvrnuti sudski postupak: počinje se od pretpostavke da je došlo do nasilnog seksualnog odnosa, a počinitelj mora predočiti dokaze da to nije tako. U Velikoj se Britaniji tendencija da se izriču niske kazne pokušava pobiti zakonskim procesima po kojima počinitelj ne smije dobiti kaznu manju od pet godina. Silovanje u ratu Već su stoljećima ratovi povezeni s masovnim silovanjima. Njemački vojnici su za vrijeme Drugog svjetskog rata silovali sovjetske žene, sovjetski vojnici njemačke žene. Japanski vojnici su za vrijeme kolonijalizma i Pacifičkog rata prisiljavali korejanske, kineske i tajvanske žene na prostituciju (tzv žene za utjehu, comfort women). Za vrijeme devetomjesečnog bengalsko-pakistanskog rata 1971. godine pakistanski vojnici su prema nekim procjenama silovali između 200.000 i 400.000 bengalskih žena. Silovanja i seksualna mučenja odigravala su se, i to u velikoj mjeri, za vrijeme Vijatnamskog rata i rata u bivšoj Jugoslaviji. Sigurno je da u svakom trenutku konfliktna područja s oružanim sukobima podrazumijevaju i silovanja (Istočni Timor, Kašmir, Haiti, Džibuti itd.). Veoma je teško ocijeniti mjeru silovanja za vrijeme oružanih sukoba, s jedne strane zato što se jako teško dolazi do informacija iz konfliktnih područja, a sa druge strane jer žene zbog traume ili straha da će u društvu ili obitelji biti osuđivane i obilježene, uglavnom šute. Ako su i prisutni konkretni brojevi, treba sumnjati u njihovu ispravnost jer se uglavnom koriste kao propaganda, na ovoj ili onoj strani. Pozadina: Danas je već dokazano da se silovanja u ratu ne događaju zbog nedostatka redovite seksualne aktivnosti: silovanja se provode čak i kada počiniteljima na raspolaganju stoje žene koje su voljne upražnjavati seksualnu aktivnost ili prostitutke. Silovanje u ratu je prije svega u službi socijalnih potreba silovatelja, samodokazivanja moći i muškosti. Budući da su vojnici u ratu izloženi stalnom osjećaju straha od gubitka života, silovanja služe kako bi se vratilo samopouzdanje i odagnao osjećaj straha. U vojskama širom svijeta njeguje se arhaistični ideal muškarca koji je povezan s nasiljem i dominantnošću, dok se ženstvenost i "ženske" osobine kao strah i empatija preziru. Vojnici se trebaju identificirati s ovim idealom muškarca; na taj način i silovanje dokazuje "muškost" vojnika. Silovanja u ratu se ne mogu objasniti bez latentno nepoštivanja žene koje je prisutna u svakom društvu. Pravila, koja u stanju mira sprečavaju ispade ovakvih osjećaja, stavljaju se izvan snage u ratno doba. Masovna silovanja služe i kao faktor demoraliziranja protivnika, kojem se signalizira da nije u stanju zaštititi svoju obitelj, što je opet direktni udar na njegov (muški) identitet. Zbog toga se, sasvim svjesno, silovanje uvriježilo kao dio ratne strategije, silovanje se ohrabruje, a počinitelji ne bivaju kažnjeni. Posljedice silovanja u ratu Psihičke i socijalne posljedice slične su onima koje sa sobom nosi silovanje počinjeno u mirno doba. Doduše, ovdje je trauma samo jedan dio psihičkog tereta koji žrtva mora nositi sa sobom zbog drugih posljedica rata. S veoma teškim posljedicama žene se suočavaju onda ako je nakon silovanja došlo do neželjene trudnoće. Udane žene često napuštaju njihovi muževi, neke počine samoubojstvo ili pobjegnu u inozemstvo odakle se nikada ne vrate. Time je koncept silovanja ne samo dio demoraliziranja protivnika nego i njegovo socijalno uništenje. Što se čini protiv masovnih silovanja u ratu? Od 1949. godine silovanje u ratu se tretira kao zločin protiv čovječnosti. "Žene su zaštićene od napada na njihovu čast, točnije od silovanja, seksualnog zlostavljanja i svake nedostojne radnje" (4. ženevska konferencija). Ovaj pasus dodan u tekst Ženevske konferencije do sada ništa nije promijenio u praksi. Tek nakon izrečene osude počiniteljima (u Den Haagu na Međunarodnom sudu za ratne zločine) silovanje se promatra kao ratni zločin sa svim posljedicama. Tek će se u budućnosti vidjeti hoće li sudski postupci i kazne koje se izriču u Haagu djelovati kao mjera zastrašivanja na strane u budućim oružanim sukobima. [Autorica: Dorette Wesemann, Redakcija: Ragnar Müller] |
|
|
