|
|
|
|
Obrezivanje žena (osakaćivanje genitalija, FGM) FGM (= Female Genital Mutilation) prije svega je veoma raširena u Africi kod mnogih plemena. U Egiptu, Etiopiji, Sudanu i Džibutiju gotovo 100% žena doživljava takvu sudbinu. U ostalim državama su obrezane samo pripadnice pojedinih plemena, npr. u Nigeriji, na Maliju, u Senegalu, Burkini Faso ili u Keniji. FGM se pojavljuje i na arapskom poluotoku (Ujedinjeni Arapski Emirati, Južni Jemen) i u dijelovima Azije. Procjenjuje se da na svijetu živi između 100 i 157 milijuna žena i djevojčica koje su podvrgnute obrezivanju. Svake godine taj broj se poveća za oko dva milijuna. To znači da se svaki dan obreže oko 6000 djevojčica. Obrezivanje djevojčica ne može se usporediti s obrezivanjem dječaka, budući da se kod obrezivanja djevojčica odstranjuje jedan dio seksualnog organa, što kasnije u velikom broju slučajeva ima dugoročne posljedice na zdravlje. Stoga oni koji nisu pripadnici plemena koja vrše obrezivanje taj običaj ne nazivaju obrezivanjem već osakaćivanjem genitalija. Postoje različite forme obrezivanja:
Za cjelokupan poduhvat koriste se najrazličitiji instrumenti kao što su žileti, noževi, škare, komadi stakla. Sve se, uglavnom, vrši bez anestezije i dezinfekcionih sredstava, ponekad se upotrebljavaju prirodni melemi. Osakaćivanje vrše babice ili starije žene, a rjeđe svećenici muškarci ili berberi. Starost djevojčica nad kojima se provodi taj pothvat u pravilu je između 4 i 8 godina. Pozadina: FGM je stari običaj koji datira još iz vremena prije pojave monoteističkih religija. Proširen je kod muslimana, jednako kao kod kršćana i animista (pripadnici vjere u prirodu i postojanje dobrih i zlih duhova). Razlozi koji se navode za provođenje osakaćivanja genitalija su uglavnom različiti:
Stvarni motiv za osakaćivanje genitalija ipak treba potražiti u partijarhalnim društvenim strukturama. Osakaćivanje služi kao sredstvo kontrole ženske seksualnosti i zaštita od gubitka nevinosti. Zdravstvene posljedice su veoma teške:
Što se čini protiv osakaćivanja genitalija? U mnogim zemljama doneseni su zakoni protiv osakaćivanja genitalija. U Egiptu je ministar zdravlja preporučio da djelomično odstranjivanje klitorisa vrše liječnici umjesto da se vrši ekstremnim pothvatima. U Sudanu i u Keniji također postoji zakonska zabrana. FGM ipak predstavlja integralni dio tamošnjeg društva. Doneseni zakoni su najprije prouzročili porast osakaćivanja genitalija u ilegali. Nerijetko se događalo da djevojčica iskrvari nakon zahvata jer se počinitelji zbog zabrane nisu smjeli obratiti liječniku. Kad su zakone o zabrani osakaćivanja genitalija donosile strane kolonijalne vlasti u nekoj zemlji, formirali bi se jaki protestni pokreti. Osakaćivanje genitalija ženama ne može se ni u kom slučaju pripisati samo primitivnim plemenima i povezati s pojavom "u izumiranju". Upravo suprotno, čak i srednji stalež u gradovima prakticira obrezivenje žena, što se u Africi sve više širi. Tendencija je da se sve češće provode drastične procedure umjesto blagih; operacije (koje su se prije provodile u godinama kada djevojčica dolazi u dob odrasle žene) provode se na sve mlađim djevojčicama, čak i na ženskoj dojenčadi, budući da dojenčad ne pruža jak otpor pri ovakvom pothvatu. Osakaćivanje genitalija je tek odnedavno tema međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava i zdravlja. Sada doseljenici i izbjeglica FGM prakticiraju čak i u zapadnjačkim zemljama. U Francuskoj čak nisu donesene ni mjere koje bi se poduzele u ovakvim slučajevima. FGM se često bagatelizira. Polazi se od liberalističke pozicije da se u druge kulture i tradicije zbog tolerancije ne bi trebalo miješati. Za one koji ne pripadaju toj kulturi i tradiciji teško je razumljivo da baš žene, nad kojima je provedena jednako štetna procedura, isto to provode nad svojim kćerkama kako bi im povećale životne šanse i šanse za udaju. Danas u mnogim zemljama svijeta postoje mali lokalni projekti i inicijative žena koje na svim razinama pokušavaju djelovati protiv osakaćivanja genitalija žena i posljedica toga: prosvjetiteljskim radom, medicinskom opskrbom, kućama za zaštitu djevojčica, obrazovanjem i kvalificiranjem, kao i otvaranjem alternativnih radnih mjesta za babice. Tim inicijativama žene pokušavaju dati svoj doprinos u suzbijanju osakaćivanja genitalija. Osim toga, podržavaju se stara slavlja i drugi stari običaji kako bi se odgovorilo na strah od gubitka kulturnog identiteta.
[Autorica: Dorette Wesemann, Redakcija: Ragnar Müller]
|
|
|