|
|
|
|
Sjedeći tekst ukazuje na neke gravirajuće probleme koji postoje diljem svijeta unatoč usvojenoj "Konvenciji o pravima djeteta". Riječ je o skraćenoj verziji predavanja Heiko Kauffmanna, glasnogovornika njemačke organizacije za zaštitu ljudskih prava ProAsyl. Predavanje prije svega ukazuje na to koliko se djeca u svijetu i dalje iskorištavaju i skicira pretpovjest i motive usvajanja UN-ove "Konvencije o pravima djeteta". U drugom dijelu posebno se posvećuje problematičnom slučaju djeteta izbjeglice koji ukazuje na situaciju u Njemačkoj. Odnos prema Pitu, izbjeglici maloljetniku, odslikava probleme postupka dobivanja azila u Njemačkoj - čak i ako je riječ o djeci koja su zatražila azil.
PregledIskorištavanje djece diljem svijeta — djeca-vojnici i rad djece
"Čovječanstvo je dužno dati djeci najbolje što ima"jaz
između zahtjeva i stvarnosti
|
 |
tisuće djece u mnogim državama svijeta žrtve su mučenja, državnih upada i povreda ljudskih prava; |
|
desetine tisuća djece bezobzirno se hapsi; |
|
masovni nestanci djece u mnogim državama svijeta stalna su pojava; |
|
djecu se zatvara i ubija u zatvorima; |
|
djeca roditelja koji pripadaju opoziciji ili su na bilo koji način politički aktivni posebno su ugrožena: njih se zlostavlja da bi se došlo do informacija; |
|
djecu se prisiljava da gledaju mučenje svojih roditelja; roditeljima se, pak, prijeti da će im djeca biti izložena mučenju ako oni ne progovore i ne priznaju (...). |
Procjenjuje se da gotovo polovicu svih izbjeglica u svijetu čine djeca, maloljetnici i mladi. Te tri grupe su u svom bijegu posebno oštećene: njihove obitelji su razorene, ta djeca odrastaju pod velikim fizičkim i psihičkim pritiscima, u mnogim izbjegličkim kampovima uvjeti za život su katastrofalni; mnogi od tih izbjegličkih kampova postaju stalno mjesto boravka i time vode do "trajnog gubitka domovine" i nedostatka bilo kakvog odnosa prema njoj. Ti katastrofalni uvjeti uzrokuju gubitak identiteta kod djece, sprječavaju integriranje i umanjuju životne šanse mnogih. Broj djece koja su prepuštena sama sebi, bez bilo kakve pratnje nakon gubitka roditelja ili druge rodbine u bijegu, procjenjuje se na 6 do 10 milijuna.
S obzirom na ova velika oštećivanja životnih šansi i povrede prava djeteta rečenica - Čovječanstvo je dužno dati djeci najbolje što ima - iz preambule "Povelje o djetetu" donesene 1959. godine, zvuči kao prezir prema životnoj stvarnosti većine djece svijeta.
Da bi se smanjio ovaj jaz između spoznaja i djelovanja, između priča i djela, između zahtjeva i stvarnosti, te da bi se Konvenciji priznalo "više prava", 20. studenoga 1989. godine Ujedinjeni narodi donijeli su "Konvenciju o pravima djeteta". Do sada je 187 država ratificiralo Konvenciju ili joj je pristupilo. (Stanje: studeni 1996.).
Savezna Republika Njemačka pristupila je u travnju 1992. Doduše, s ograničenjima, i to u centralnom području, u kojem je riječ o pomoći i jamstvu utočišta za izbjegličku djecu, koja se sa svojim roditeljima ili bez ikakve pratnje žele skloniti pred ratovima, povredama ljudskih prava, progonima, prisilnom regrutacijom, nasiljem i osobnim jadom.
Njemačka se "pristupanjem s ograničenjima", među ostalim, htjela ograditi od obveza koje se navode u "Konvenciji o pravima djeteta", a tiču se prava stranaca i azilanata. To znači da je jednostavno zanemarila prilagodavanje i reformu iznimno restriktivnih i odbijajućih zakona u ovom području, i to tako što svoju nemilosrdnu praksu s azilantima interpretira kao "pravnovaljanu" i u skladu s intencijama "Konvencije o pravima djeteta".
Konvencija jasno formulira (član 3) da "dobrobit djeteta ima prednost" nad svim zakonodavnim, pravnim i upravnim odlukama. Njemačka se svojim "ograničenim pristupom" suprotstavlja Konvenciji: za izbjegličku djecu i migrante ne vrijedi u prvom redu "dobrobit djeteta", ne vrijedi "the best interests of the child" (kako je to formulirano na engleskom), nego pravni postupak za azilante, odnosno, zakon o strancima. Dobrobit izbjegličke djece podređuje se njemačkom pravu na azil. I ovdje se jasno osjećaju posljedice nejasne, okrutne i licemjerne debate o azilu: Ljude koji traže utočište u svom bijegu - pa čak i djecu - instrumentalizira se kao "prijeteći potencijal" umjesto da im se pomogne i tako odgovori humanitarnom zahtjevu Osnovnog zakona. (sarkastično bi se moglo dodati: Zbog toga bi taj zakon trebalo promijeniti!) (...).
Mnogi koji su u Njemačkoj zatražili utočište nisu mogli pronaći izgubljenu sigurnost i dostojanstvo jer su se suočili s novim nesigurnostima, preprekama i strahovima. Čak i izbjeglice iz građanskog rata morale su napustiti Njemačku ili računati na izgon.
Ovaj konflikt vidljiv je svaki dan u ophođenju njemačkog ministra unutarnjih poslova s bosanskim ratnim izbjeglicama, među kojima su mnogi djeca i mladi koji u Njemačkoj još idu u školu ili planiraju daljnje obrazovanje. Iako većina od njih ispunja kriterije prema kojima im je po Ženevskoj konvenciji o izbjeglicama potrebna zaštita, njemački političari vrše sve veći pritisak na njih, dozvole boravka im se ne produljuju i ne respektiraju se njihove životne perspektive. "Dobrobit djeteta" - učiniti ono što je sa svake točke gledišta najbolje za interes djeteta - u Njemačkoj ne igra nikakvu ili igra potpuno podređenu ulogu.
S ovakvom vrstom "privremene zaštite" Njemačka je na putu potpunog minimaliziranja zaštite izbjeglica i ignoriranja, odnosno omalovažavanja ljudskih prava općenito.
Početkom veljače 1995. maloljetni P. - u daljnjem tekstu zvat ćemo ga Pit - doputovao je u Hamburg, u Saveznu Republiku Njemačku. Njegovo podrijetlo i sudbina su nepoznati. Organi nadležni za strance napravili su tzv. fiktivno određivanje starosne dobi, što znači da je "otprilike" određeno koliko bi godina Pit mogao imati. Procijenjeno je da ima više od 16 godina, što je po zakonu o azilantima značilo da ima pravo na azil. Saslušan je 7. veljače, a njegov zahtjev za azil već je 10. veljače odbijen kao "očito neosnovan". Početkom ožujka - sudski određeno - dečko je uhapšen i bio je pred izgonom. Tek je u svibnju njegovu odvjetniku uspjelo osloboditi ga. Da bi se točno odredila njegova dob, dan nakon Pitova otpuštanja iz pritvora određeno je da se napravi rengenski pregled zglobova njegove ruke, što je i učinjeno. "Iznenadujuća" posljedica toga: nekoliko dana kasnije Pit je poslan u dom za mlade, dobio je dozvolu boravka i staratelja.
Za vrijeme dvomjesećnog pritvora Pit se mogao izražavati samo pisanjem. Primjedbe iz zapisnika sa sudskog postupka jasno odražavaju njegovo psihičko stanje: "sjedenje u kutu sobe", "držanje ruku na licu".
Očito je da je Pit bio teško traumatiziran, nije mogao govoriti, ali je pokušavao komunicirati pisanjem kad je imao olovku i papira. Nadležni organi i sud njegovu su nepristupačnost ocijenili kao tvrdokorno držanje. Nakon oslobađanja njegovo se stanje vidno promijenilo. Kad je nakon svoje želje, izražene u pisanoj formi, dobio dopuštenje da posjeti Božju službu, počeo je i govoriti. Sve rjeđe je morao koristiti olovku za komunikaciju. Polako su postajali jasni sudbonosni dijelovi njegove životne priče. Utvrđeno je da ima opekline na nogama i koljenima koje nisu zarasle. Od njegova dolaska u Njemačku nitko se o tome nije brinuo. Očito je da je Pit jedva izbjegao smrt u Ruandi.
Što je zadesilo Pitovu obitelj, što njega samog? Trebat će još neko vrijeme da uzmogne ispričati svoju priču u cjelosti. Što bi se dogodilo s njim da angažirani ljudi nisu nijemog dječaka shvatili ozbiljno i počeli se za njega zalagati (...)?
[Početak stranice] [Početna stranica-Ljudska prava] [Pregledni dijagram]
|
|
