Koja ljudska prava
postoje?
U prethodnim osnovnim cjelinama vidjeli smo kako se
razvila ideja o ljudskim pravima i zašto je formulirana "Opća deklaracija
o
ljudskim pravima". No kako konkretno izgledaju ljudska prava o kojima
smo govorili?
Ljudska prava su urođena prava i jednaka su za sve ljude na
svijetu. Svaki čovjek ima pravo na njih na temelju samog svog
“postojanja kao čovjeka”, neovisno o njegovoj pripadnosti nekom narodu, neovisno
o tome u što vjeruje i neovisno o njegovu spolu. Dakle, ljudska
prava su neotuđiva, što znači da vrijede uvijek i ne mogu nikome biti oduzeta.
Njihova najvažnija funkcija je da štite građanina od države.
Ljudska prava
obuhvaćaju mnogo različitih područja ljudskog suživota. Zato ih se
može podijeliti u više grupa:
 Grupa 1:
Osobna prava
Grupa
2: Politička i civilna prava
Grupa
3: Socijalna i ekonomska prava
Grupa
4: Prava treće generacije
Ove četiri grupe sagledat
ćemo jednu po jednu, da bismo
stvorili sliku o tome što se sve danas
ubraja u posebnu kategoriju ljudskih prava. Kao dodatak bilo bi dobro pogledati
najvažnije dokumente
koji su sakupljeni na stranicama materijala, a posebno bi bilo dobro
pogledati "Opću
deklaraciju o ljudskim pravima".
Temi "Prava djeteta" posvetili smo
poseban odlomak. Ako želite doznati što su prava djeteta, čemu služe i kako
se ostvaruju pogledajte proširenu
temu "Prava djeteta". Odmah nakon pojašnjenja gore navedenih
grupa ljudskih
prava pozabavit ćemo se dvama zanimljivim pitanjima:
Grupa
1: Osobna prava
Prvu grupu
čine tzv. osobna prava.
Njoj pripadaju prava čovjeka na zaštitu od napada svake vrste
i na to da njegovo ljudsko dostojanstvo ostane
netaknuto. Primjer za to je pravo na život, što je osnova za sva ostala prava, i
pravo na slobodan razvoj osobe. Što znači imati osobno pravo na život, možemo vidjeti i po tome da je i u ovom
stoljeću, čak i u demokratskim
zemljama, bilo dopušteno nekoga tjelesno kazniti zbog prekršaja. Prije samo nekoliko
desetljeća bilo je čak sasvim normalno da učitelj svoje učenike
kažnjava
udarcima zbog lošeg ponašanja! Osobna prava su jezgra ljudskih prava, njih
nalazimo u svim dokumentima i katalozima o ljudskim pravima.
[Početak stranice]
Grupa 2: Politička i civilna prava
Drugu grupu čine
politička i civilna, odnosno građanska prava. Ona bi svakom čovjeku trebala
jamčiti neometano
sudjelovanje u političkom životu u sklopu njegove zajednice, bez
straha da će zbog toga biti neopravdano kaznjen. Za ova prava sloboda mišljenja i
sloboda tiska imaju važnu ulogu jer se u njima ogledaju stavovi ljudi
prema njihovoj vlasti i njihovo zadovoljstvo s njom. Međutim, ako se ti stavovi
više ne mogu izreći bez cenzure, onda vlada gubi pravo da zastupa interese
svojih građana.
[Početak stranice]
Grupa 3:
Socijalna i ekonomska prava
Socijalna i ekonomska prava, koja
čine
ovu grupu, u prvom redu osiguravaju da svaki čovjek bude opskrbljen
barem osnovnim stvarima, da bi u najmanju ruku mogao preživjeti. Međutim,
ovim pravima pripada i pravo svakog čovjeka na obrazovanje. Ako polazimo od toga
da životu dostojnom čovjeka pripada nešto više od samo „ne biti gladan“,
onda je neophodno za svakoga stvoriti polaznu osnovu, nakon koje bi nešto mogao
postići.
[Početak stranice]
Grupa 4:
Prava treće generacije
Takozvana prava
treće generacije tek se
odnedavno ubrajaju u ljudska prava. S jedne strane, ta prava ukazuju na to da ljudska prava nisu samo puka
institucija nego da se ona
razvijaju i mijenjaju, a s druge strane, kroz njih se prepoznaju novi
problemi koji ugrožavaju pravo na život svih ljudi te stoga trebaju naći svoje
mjesto u katalogu ljudskih prava.
Uz pravo na
razvoj, koje bi
trebalo pomoći smanjenju jaza koji vlada između bijede i bogatstva
diljem svijeta, u
prava treće generacije ubraja se prije svega pravo na zaštitu okoliša. To
pravo predstavljaju jamstvo da prirodni čovjekovi životni prostori
neće biti previše oštećeni, ili čak potpuno uništeni.
Nakon Konferencije na vrhu o zaštiti okoliša, održane u Riju 1992.,
prava poput ljudskog prava na zdrav okoliš sve više dobivaju na važnosti
– posebno kod dolazećih generacija. Dakle,
vidimo da ljudska prava nisu utvrđena jednom za sva vremena nego da su
upravo dovoljno fleksibilna da reagiraju na nove izazove.
[Početak stranice]
Prava iz dviju
zadnjih grupa - često nazivana i "solidarna prava"- nisu neosporna.
Ona
se kvalitativno razlikuju od prava iz prvih dviju grupa, koja se mogu uvijek i
svuda održati, na što ukazuje i sljedeći tekst:
 "Od
sloma komunističkih režima i diskreditacije ideja uređenja koje su nosili
smanjile su se i ideološki preoštre kontroverze ljudskih prava. U prvi plan u
svjetskom kontekstu došle su kontroverze: Jedna dodiruje
pitanje novih, kolektivnih kategorija ljudskih prava, a druga problematiku
univerzalne obavezanosti na ideju o ljudskim pravima s obzirom na raznolikost svjetskih kultura. U
oblasti prve diskusije predstavnici južne hemisfere, ali i
"progresivni" pobornici ljudskih prava sa sjevera, pokušavaju preuzeti
tzv. solidarna prava u pojam ljudskih prava. Tu prije svega pripadaju pravo na
mir, pravo na razvoj i pravo na čist okoliš. Premda se tu radi o časnim i
važnim političkim ciljevima, ostalo je sporno da li se kod ovih kolektivnih
ciljeva može raditi o jednoj jednako vrijednoj kategoriji pravnih zahtjeva kao i
kod individualnih političkih prava. Postulativna solidarna prava su bez
izuzetaka odraz kolektivnih stanja i uvjetuju političko djelovanje, pri
čemu se mora uračunati i neuspjeh. Ali za filozofiju ideje o ljudskim pravima bilo
je stalno na centralnom mjestu to da ljudska prava moraju biti moralna i stalno
pravno održiva prava svakog pojedinca koja se u svakoj državi moraju ispuniti,
odnosno održati."
[Ludger Kühnhardt, Ljudska prava,
zaštita
manjina i nacionalna država u KSZE procesu: Iz politike i novije povjesti
47/1994, 13f.]
[Početak stranice]
Utvrdili smo da se ljudska prava mijenjaju i
prilagođavaju.
Znanstveni istraživač preduvjeta rata i mira Johan Galtung našao je jednu lijepu
metaforu
za taj proces:
"Možda
je ovdje jedna metafora od pomoći. 10. prosinca 1948. 'Opća deklaracija o
ljudskim pravima', rođena od strane pune Skupštine Ujedinjenih naroda, ugledala
je svjetlost dana. Rezultat odražava židovsko-kršćansku kulturu, uključujući
tendenciju te kulture da samu sebe promatra kao univerzalnu. Uzmimo ovo kao
jednu postaju kod jedne duge, a moguće i beskonačne vožnje autobusom. Postoje
još i druge takve postaje. Novi putnici ulaze. U autobusu dolazi do dijaloga.
Možda neki putnici i izađu. Postoji još više takvih stanica i novih povelja (deklaracija), pri
čemu one svaki put odražavaju dublji i širi dijalog
civilizacija. Svaka kultura daje nešto. Svaka kultura je zahvalna zato što su
druge nešto pridonijele. Svaka kultura osjeća: "Ako nešto preuzmeš od mene,
i ja ću se odgovarajuće ponašati." I kako se putovanje nastavlja, svi mi
postižemo
uspjeh sastavljen od iskrene univerzalnosti. Od jedne univerzalnosti kao jednog
procesa koji nikad neće stati, a koji obuhvaća sve kulture."
[Johan Galtung, Ljudska prava -
drugačije gledana - ,
Frankfurt/Main 1994., 230f]
[Početak stranice]
 Koja
je razlika između ljudskih i osnovnih prava?
Nakon što smo vidjeli
što se sve ubraja
u ljudska prava, postavlja se, naravno, pitanje što razlikuje ljudska od osnovnih prava.
Taj aspekt, koji se često dovodi u pitanje, pojavio se i
u Osnovnoj cjelini
2, kad je bilo riječi o razvoju ljudskih
prava. Tamo smo vidjeli da su ljudska
prava, koja su potekla iz filozofije u 17. stoljeću, našla svoje mjesto u
državnim
ustavima kao temeljna prava. Ona su u određenoj mjeri pretočena u
čvrstu formu i zajamčena građanima kao konkretna osnovna prava. Apstraktni
čovjek, kao filozofski pojam, postao je konkretnim građaninom
ustavotvoraca. Osnovna prava imala su funkciju zaštite građana od države i bila su
središnji dio vladajuće mislilačke škole
liberalizma.
Dakle, možemo
reći da se osnovna i
ljudska prava ne razlikuju sadržajno,
nego da je mnogo veća razlika u formalnom
području. Osnovna prava su prava koja svaka država jamči svojim
građanima i
prava koja su sadržana u ustavima pojedinih država. Na temelju njih građanin se
može obratiti sudu. Ljudska prava su u izvjesnoj mjeri osnovna ideja koja
leži
iza osnovnih prava. Do sredine 20. stoljeća njima se izražavao moralni zahtjev na prava definirana
državnim redom. Dakle, ljudska prava su prirodna
prava. "Općom poveljom o ljudskim
pravima“ Ujedinjenih naroda filozofska ideja se pokušava konkretizirati, a prava se
pokušavaju smjestiti pod svjetska mjerila,
kao što je to učinjeno s osnovnim pravima na nacionalnoj razini.
Tri stupnja razvoja ljudskih prava, od
filozofske ideje preko ostvarenja u osnovnim pravima na nacionalnoj razini do
pokušaja globalnog ostvarenja preko Ujedinjenih naroda, prikazana su u Dijagramu
1. Dijagram
3 pojašnjava razliku između ljudskih i osnovnih
prava.
[Početak stranice]
Jesu li ljudska
prava i demokracija povezani?
Vidjeli smo da se ljudska prava u modernim
demokratskim ustavima prihvaćaju kao elementarna osnovna prava. Na to se nadovezuje
pitanje jesu li demokratske strukture neophodni preduvjeti za provedbu i realizaciju
ljudskih prava i dostojanstva čovjeka. Ili obrnuto: je li uopće
moguća demokratska država bez ostvarenja ljudskih prava
i dostojanstva čovjeka? Sljedeći odlomak naglašava usku i
neraskidivu vezu između demokracije i ljudskih prava:
Ljudska
prava, raspodjela vlasti i demokracija
"Kvintesencija političkog prosvjetljenja novog vremena
je jedinstvo ljudskih prava, raspodjele vlasti i demokracije. Realna učinkovitost ljudskih prava pretpostavlja
njihovu pravnu valjanost, a ono
pretpostavlja raspodjelu vlasti. Jer, jedino onda kad je državni moćnik
obvezan
pravu, može biti obvezan i ljudskim pravima. Ali u sustavu raspodjele vlasti on
je obvezan pravu samo ako izvršna vlast ne raspolaže pravom niti ga može kršiti, samo ako je
tu izvršnu vlast propisao ustavotvorac i zakonodavac i samo ako neovisni suci nadgledaju
održanje
prava.
(...) Ali, razvoj ljudskih prava pretpostavlja demokraciju,
odnosno slobodu naroda na samoodređenje svojih zakona i na javnu
kontrolu svih triju oblika vlasti. Tako se zatvara krug. Raspodjela vlasti i
demokracija proizilaze iz ideje ljudskih prava i završavaju u njoj.
Trojstvo ljudskih prava, raspodjele vlasti i demokracije čini pravno-institucionalno jedinstvo.
Političko ostvarenje tog jedinstva uvijet je humanosti i pravednosti te slobode i dostojanstva svakog
čovjeka. Ako jedan od
elemenata iskoči iz tog kruga, prestaju postojati i ostala
dva."
[Martin Kriele, Oslobođenje i
političko prosvjetljenje.
Pledoaje za dostojanstvo čovjeka, Freiburg 1980., 42]
[Početak stranice]
| 
