|
|
|
| Kako su se razvila ljudska prava?Ideja o ljudskim pravima ima svoje korijene u grčkoj filozofiji antike i u religiji: Svi ljudi su pred Bogom jednaki. Razvoj ove ideje može se podijeliti u tri koraka:
Filozofija prirodnog prava odigrala je važnu ulogu u razvoju ljudskih prava. Njoj je posvećena proširena tema "Prirodno pravo".
Ostali materijali i proširene teme uz povijesni dio:
Već u staroj grčkoj filozofiji, dakle prije više od 2000 godina, razvila se ideja o jednakosti svih ljudi, ideja o prirodnom pravu koje pripada svakom čovjeku. Ta tradicija prirodnog prava doživjela je svoj daljnji razvoj u ranom kršćanstvu i drugim religijama: Sve ljude Bog je stvorio jednakima i po uzoru na samog sebe. Te dvije niti čine korijen ideje o ljudskim pravima. Ali ipak, one tada nisu imale mnogo zajedničkog s političkom realnošću. Radilo se o filozofskim promatranjima koja su zahtijevala univerzalno pravo, ali koja su u svijet politike i prava bila prenesena postupno tek početkom novog doba.
Za Johna Lockea nepromjenjiva urođena prava čovjeka su život, sloboda i privatno vlasništvo. Svrha svake države je da štiti ta prirodna ljudska prava. Dakle, on svojom političkom filozofijom obvezuje državu na zastitu ljudskih prava i time povlači odlučujući korak od apstraktne ideje o ljudskim pravima do njezina konkretnog ostvarenja u sklopu države. Te zamisli prihvatili su ustavotvorci u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama te ih ugradili u svoje ustave.
Vodeću ulogu u takvom razvoju imala je Engleska. Već su 1215., s “Magna Charta Libertatum”, od kralja iznuđena određena prava, dokumentom “Petition of Rights” iz 1628. zajamčena je nepovredivost građanina, a “Habeas-Corpus-Akte” iz 1679. bio je odlučujući preokret za usidrenje ideje o ljudskim pravima u konkretnom državnom pravu. Tim aktom građanin je bio zaštićen od bezrazložnog hapšenja: Uhapšenik se morao u roku od dvadeset dana izvesti pred suca. Ta prava vrijedila su i u engleskim kolonijama, dakle i u Sjedinjenim Američkim Državama. U jeku borbe za nezavisnost tamo je prvi put u povijesti formuliran "Katalog ljudskih prava", i to pozivajući se izravno na zamisli Johna Lockea. Naime, "Virginia Bill of Rights" iz 1776., dokument je koji se, uz "Američko proglašenje nezavisnosti" iz iste godine, ubraja u najvažnije dokumente u povijesti ljudskih prava. Oba dokumenta stoje na raspolaganju kao materijali i zaista se isplati zaviriti u njih. Dokumentom "Virginia Bill of Rights" sljedeća prava proglašena su neotuđivim ljudskim pravima i otada sačinjavaju jezgru ljudskih prava:
Ustavno-pravno ostvarenje ideje o ljudskim pravima krenulo je velikim zaletom iz Francuske u kontinentalnu Europu. Francuska revolucija iz 1789. sa svojom parolom “liberté, égalité, fraternité” izvršila je izniman utjecaj. Dana 26. kolovoza 1789. prihvaćena je „Povelja o ljudskim i građanskim pravima" koja se također može pronaći na stranicama s ostalim materijalima. Ona sadržava uzvišeni pokušaj naglašavanja univerzalne važnosti ljudskih prava. Ali ponajprije je riječ o tome da se u pojedinim nacionalnim ustavima ljudskim pravima osigura značenje osnovnih prava, što se tijekom 19. stoljeća i dogodilo u gotovo svim europskim državama. Političko i pravno ostvarenje filozofske ideje o ljudskim pravima u dobroj je mjeri uspjelo do sredine 20. stoljeća. No sada dolazi do novog problema. Ljudska prava iziskuju univerzalnu važnost, a obvezujuće jamstvo za njih kao za osnovna prava bilo je ograničeno na uski okvir nacionalnih država. Ta proturječnost uzeta je u razmatranje u trećem koraku, i to pokušajem univerzalnog političkog i pravnog ostvarenja ljudskih prava.
Strašni zločini tijekom Drugog svjetskog rata potaknuli su ljude na razmišljanje kako bi se moglo osigurati važenje ljudskih prava diljem svijeta. Ono što se dogodilo nije se smjelo više ponoviti. Trebalo je osigurati da svi ljudi na svijetu imaju osnovna prava i slobode. To je bio jedan od najvažnijih motiva za osnivanje Ujedinjenih naroda. Sporazumom svih država ljudska prava više nisu bila stvar pojedinih država nego su postala pitanja zajednice država. To je sadržano u ključnom ugovoru između država, u "Povelji Ujedinjenih naroda", koja je usvojena 26. lipnja 1945. U njoj se ističe da se sve države članice obvezuju da će i zajedno i svaka posebno surađivati s Organizacijom u smislu provedbe ciljeva Organizacije (član 56), a u te ciljeve ubraja se zaštita ljudskih prava. Tim članom svaka država članica Ujedinjenih naroda, a to su danas gotovo sve zemlje svijeta, obvezuje se na poštivanje ljudskih prava. Da bi bilo precizno utvrđeno što su ljudska prava sastavljena je "Opća deklaracija o ljudskim pravima", koja je usvojena 10. prosinca 1948. Ona predstavlja listu ljudskih prava, koja se mogu podijeliti u više grupa, o čemu će biti više riječi u Osnovnoj cjelini 3. "Opća deklaracija o ljudskim pravima" kao dokument stoji u cijelosti na raspolaganju na stranicama s ostalim materijalima. Ona označava početak pokušaja univerzalne političke i pravne provedbe ljudskih prava. Njome se žele ukinuti proturječnost između univerzalnog zahtjeva i nacionalnog značenja ljudskih prava. Koliko dug put do toga još predstoji vidjet ćemo u Osnovnoj cjelini 4, a tko nadgleda ljudska prava u Osnovnoj cjelini 5, kad sagledamo primjere kršenja ljudskih prava. U proširenoj temi "Svjetski ethos" riječ je o pokušaju da se u dijalogu religija i kultura utvrde zajedničke vrijednosti svih ljudi - jedan svjetski ethos - da bi se, kako kažu kritičari, otklonile sumnje o univerzalnosti ljudskih prava koja su nastala u Europi i koja su uobličena prema kršćanstvu.
|
|
|
1.
korak: Filozofski korijeni (univerzalno pravo) 
