Prirodno pravo zastupa ideju prava koje ne proizlazi iz autoriteta čovjeka nego je više predložak (pozitivnog) prava koji je zakonski uredio čovjek, kojeg i legitimira. Ono je neosporna dužnost svake državne instance i svakog čovjeka. Pogledajmo najprije dvije tipične leksikonske definicije: 

Prirodno pravo (I) (latinski jus naturale), u pravnoj filozofiji naddržavno, nadpozitivno pravo, koje ne počiva na pravu koje određuju ljudi, niti na ljudskim pravnim formama, pravo kojem državno pravo ne može proturječiti ni pod kakvim okolnostima (pravo pravo, prirodno pravo).
(...) Prirodno pravo prepoznajemo kao pravo razuma (...) već u antičkoj filozofiji, a potom u novom dobu (renesansa, barok i prosvjetiteljstvo). Prirodno pravo postalo je poseban akademski predmet sa zatjevom da postane filozofija prava, temelj velikih pravnih sustava (Grotius, Pufendorf), temelj teorije državnih i društvenih ugovora, a samim tim i konstitutivne države, temelj humaniziranja kaznenog prava (ukidanje procesa protiv vještica i mučenja), kao i temelj pozitiviranja ljudskih prava, a tako i liberalne države. 
(...) Zloupotreba pozitivnog državnog prava u 20. stoljeću, nakon 1945. godine dovela je ponovnog oživljavanja filozofske antropologije i do "povratka prirodnog prava".  

[preuzeto iz Bertelsmann Discovery Lexikon]

Prirodno pravo (II): Cjelokupnost prava koja su potvrđena u biću svakog čovjeka, u njegovoj prirodi, čovjeku urođena prava. Svaki čovjek u istoj mjeri posjeduje jednaka prirodna prava (npr. pravo na život i tjelesnu nepovredivost ili na osobnu slobodu), neovisno o njegovu spolu, starosti,  položaju u društvu, neovisno o vremenu, mjestu ili državnom uređenju u kojem živi. Prirodna prava su naddržavna i zbog tog neotuđiva, "vječna" prava; ta prava se razlikuju od zakona i od drugih državno-pravnih nametnutih normi koje se s vremenom mijenjaju, dakle ona se razlikuju od pozitivnog prava i zahtijevaju veću pravnu kvalitetu nego pozitivno pravo. 
Korijeni ideje prirodnog prava sežu do grčke antike; prirodno pravo je u određenoj mjeri sadržano i u filozofiji nekih sofista (5.i 4. stoljeće prije Krista), u filozofiji Platona (427.-347. prije Krista) i Aristotela (384.-322. prije Krista), posebno ih je oblikovao filozof Stoa (od 3. stoljeća prije Krista) i njegovi grčkih i rimskih pristaše, te dalje razvijao od Ciceron (106. - 43. prije Krista), Seneka ( 4. godina prije Krista/ - 65 poslije Krista) i Epiktet (ca. 50.-138.).
U kršćanskoj filozofiji i teologiji srednjeg vijeka, te posebno u filozofiji Tomasa Akvina  (1225.-74.) i drugih školastičara prirodna prava vrijede kao ušće božanskih prava koja djeluju u čovjeku.
Političko značenje prirodna prava dobila su tek s prosvjetiteljstvom (17./18. stoljeće). Teorija prirodnog prava, koju su razvili J. Althusius (1557. - 1638.) i H. Grotius (1583. - 1645.), te dalje prerađivali i razvijali S. Pufendorf (1632. - 1694.), Chr. Thomasius (1655. -1728.), Chr. Wolff (1679. -1754.), J. J. Rousseau (1712. -1778.), I. Kant (1724. -1804.) i drugi, po kojoj su prirodna  prava potvrđena u razumnoj prirodi čovjeka (razumna prava) koristila je kao filozofska osnova Francuske revolucije (1789.) i drugih "građanskih" revolucija 18. i 19. stoljeća te je postala sredstvo građanstva u njegovoj borbi protiv feudalističkog državnog sistema (feudalizma) i apsolutističke države (apsolutizma), a za pravnu državu. U ljudskim i građanskim osnovnim pravima na kojima počiva pravna država novog vremena, prirodna prava dobivaju konkretno obličje.  

[iz: Beck, Reinhard: Stručni rječnik politike, Izdavačka kuća Kröner, Stuttgart 1986. godine, S. 637]

Jasno je da ljudska prava potječu iz te tradicije. Racionalistički i prosvjetiteljski nauk o prirodnom pravu doživio je svoj vrhunac u 17. i 18. stoljeću. U 19. stoljeću dominirao je suprotan pokret, pokret protiv nauka o prirodnom pravu - pravni pozitivizam, koji polazi od toga da je pozitivno (zakonsko) pravo jedino važeće, neovisno o tome što ono kaže. Oba ta pravca imaju dobrih strana, ali se jednako u oba kriju i opasnosti. Obje pozicije dale bi se ovako usporediti:

[Grafički prikaz ove usporedbe naći ćete u dijagramu uz proširenu temu Prirodno pravo]

Pravni pozitivizam 19. stoljeća ekstremni slučaj da se ustanovi "perverzno" pravo smatrao je samo hipotetičkim slučajem. Ali upravo to se dogodilo u totalitarnim i fašističkim diktaturama 20. stoljeća. Zbog toga je nakon Drugog svjetskog rata došlo do zaokreta, do povratka prirodnom pravu. Sad se u sklopu Ujedinjenih naroda prirodno pravo pokušava pozitivirati u formi ljudskih prava. To znači, ostaje se pri ideji da postoji nadređeno pravo, ali se to nadređeno pravo pokušava propisati obvezujućim za sve ljude.  

Riječ se, dakle, o kompromisu između dvije, gore opisane, ekstremne pozicije: Naravno da u prvom redu vrijede propisani zakoni, ali se mora spriječiti djelovanje po slovu zakona po svaku cijenu. Ako zakoni povređuju pravednost, onda čovjek ima obvezu da ih ne slijedi. A šta se podrazumijeva pod "pravednošću" može se vidjeti iz dokumenata priznatih diljem svijeta, posebno iz Opće deklaracije o ljudskim pravima.

[Materijali uz ovu proširenu temu: Dijagram Prirodno pravo]

[Početak stranice]    [Početna stranica - Ljudska prava]   [Pregledni dijagram]

Teme:   Ljudska Prava  I  Uzori  I  Demokracija  I  Partije  I  Europa  I  Globalizacija  I  Ujedinjeni narodi  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    I    Pedagogija mira    I    Metode

        

Ovu on-line ponudu iz područja političkog obrazovanja razvilo je i pripremilo društvo agora-wissen. To je stuttgartsko društvo za političko obrazovanje i promicanje znanja o novim medijima (GbR). Ako imate nekih pitanja ili sugestija, obratite nam se putem e-maila.