Dostojanstvo
čovjeka s kršćanskog gledišta
"Za kršćanstvo je
karakteristično da za obrazloženje dostojanstva čovjeka koristi Stvoriteljeve
riječi. Kaže se: Čovjek ima
dostojanstvo jer
je on slika i prilika samog Boga (...). Vjera (...) postojanje čovjeka kao
osobe promatra kao Božji dar, a samim tim i kao nešto što je od Boga određeno.
Čovjek se ne zahvaljuje samome sebi."
[Martin Honecker, Ljudska prava kao osnova
političke etike, u izdanju: Rudolf
Virtz, Ljudska prava na istoku i zapadu, Mainz 1989., S. 17 i dalje]
"Sva raznovrsna ljudska prava zasnivaju se na jednom - dostojanstvu
čovjeka. Ljudska "prava" - ta riječ postoji u samo množini.
Ali,
"dostojanstvo" čovjeka - za tu riječ postoji samo jednina. Zbog toga
je dostojanstvo čovjeka korijen svih ljudskih prava. Ali u čemu je dostojanstvo
čovjeka? Što to ljude čini ljudima? Za židove i kršćane to
je određenje čovjeka kao "slike Boga" na zemlji."
[Jürgen Moltmann, Dostojanstvo
čovjeka, pravo i sloboda, Stuttgart/Berlin
1979., S. 18 i dalje]
[Početak stranice]
[Natrag na pregled]
Prirodno
pravo, prosvjetiteljstvo i dostojanstvo čovjeka
"Političko prosvjetiteljstvo razvilo se iz "idealnog"
učenja o
prirodnom pravu. Temeljna i glavna točka tog učenja je dostojanstvo
čovjeka. Ono
je, naime, razlog zbog kojeg uopće postoji obveza čovjeka prema čovjeku. Sama
riječ izražava to da se čovjeka treba razumjeti u "naturalističkom"
smislu, ali ne samo u naturalističkom smislu, i da zato on ne može biti kao
i sva ostala priroda samo objekt radnje. Njega se mnogo više mora poštovati kao
subjekt. Politički gledano, iz toga se razvila težnja ka slobodi kao uvjetu
mogućnosti da svaki čovjek može jednako razvijati svoje najbolje sposobnosti.
Zbog svega gore navedenog glavno načelo političkog prosvjetiteljstva glasi:
Svaki čovjek ima jednako pravo na slobodu i dostojanstvo."
[Martin Kriele, Oslobođenje i
političko
prosvjetiteljstvo. Pledoaje za dostojanstvo čovjeka, Freiburg 1980.,
S. 49]
"Kako običavamo
reći, dostojanstvo čovjeka je, zacijelo, humanistički pojam. (...)
Međutim, ja moram naglasiti da se odmah tu nalazimo
pred problemom koji se tiče razlike između vrijednosti i dostojanstva.
Dostojanstvo je, kako je to Kant u duhu prosvjetiteljstva rekao, apsolutna
svrha. A svi vi dobro poznajete uobličenu snagu Kantove moralne filozofije, koju
je on zasnovao na poznatom kategoričkom imperativu, od kojeg svakog laika prolazi
jeza. U stvarnosti taj imperativ u vrlo sažetoj formulaciji znači da se
čovjeka
nikad ne smije koristiti kao sredstvo nego da ga se uvijek mora poštovati kao
konačnu svrhu, odnosno svrhu samu po sebi. Filozofski gledano, ideali
prosvjetiteljstva preuzeli su ove formulacije te ih još nadogradili i
produbili."
[Hans Georg Gadamer, Dostojanstvo
čovjeka na svom putu
od antičkog doba do danas, Stuttgart 1988., S. 96]
"Ono što ima neku cijenu, može (...) konkurirati nekoj drugoj robi koja
opet ima svoju cijenu. A ako se određuje neka cijena, najprije se napravi
procjena. Kad se nešto plaća, koristi se određena novčana suma, dakle, njome
se određuje vrijednost. Ono što ima cijenu, vrijedno je samo po sebi, ali
njegova vrijednost može se mjeriti i vrijednošću nečeg drugog i biti
izjednačena
s tom vrijednošću. Za ono što dostojanstvo ima, ne postoji ekvivalent. To ne
može ići na procjenu vrijednosti i ta vrijednost ne može se izjednačiti ni sa
čim."
[Werner Wolbert, Čovjek kao sredstvo i svrha, Münster
1987., S. 17]
[Početak stranice]
[Natrag na pregled]
Dostojanstvo
čovjeka u islamu
"Odrednica dostojanstva
čovjeka i ljudske dobrobiti u
islamu može se promatrati kao vrijedan doprinos duhovno-običajnoj kulturi
čovječanstva. Ovo obraćanje sudbini čovjeka dolazi do
izražaja u nastojanju da
se za svakog osigura životni standard dostojan čovjeka.
Kur'an od svakog dobrostojećeg čovjeka zahtijeva da se brine za one kojima je
to potrebno. Tim činom ljubavi prema svom bližnjem čovjek ispunja jednu od
Allahovih zapovijedi, no time se ni u kom slučaju ne odriče urođenog prava na
određeni životni standard. Potrebe siromašnih određuju se u odnosu na
imućnost onih koji im pomažu; siromašni stoga ne posjeduju prirodno pravo na
socijalno sudjelovanje.
Socijalna dimenzija učenja proroka s pravom je naglašena. U vezi s tim stalno se
ukazuje na obvezu države da poštuje dostojanstvo čovjeka i da životne uvjete
poboljša tako da dobrobit i sreća ljudi stalno rastu. Ta socijalna opomena
državi predstavlja visoki zahtjev svakoj formi političke vladavine,
što je, bez
sumnje, važan preduvjet na putu prihvaćanja ideala ljudskih prava, ali ne i
sinonim pojma - ljudska prava."
[Ludger Kühnhardt: Univerzitet ljudskih prava, Bonn
1991., S. 149]
"Kako se, dakle, islam odnosi prema ljudskim
pravima? Odgovor na to pitanje nije jednostavan jer ne postoji monolitni islam i diskusija o ljudskim pravima u islamskom svijetu
završava jednim drugim, politički vrlo brizantnim rascjepom: odnosom Islamu razumjevane tradicije i
zapadnjački oblikovane moderne.
Islam je religija zakona koja nije orijentirana samo na onostrano nego pokušava
oblikovati društveni i individualni život i ovdje na zemlji, i to po volji Božjoj manifestiranoj u Kur'anu. Tome
služi šerijat. Izvorno, riječ znači
"put ka vodi", ispravna staza koju treba slijediti. U prenesenom značenju
šerijat označava temeljni zakon islama, koji regulira cjelokupnost
odnosa između Boga i ljudi. Kao islamsko uređenje života šerijat regulira
prava i obveze te određuje privatni i javni život. Time je on temelj islamske teologije. Pitanja
tumačenja uvijek su vodila do "borbe među
crkvama" i vjerskih raskola. U ovom stoljeću svjetovni sudovi i državni
zakoni ograničili su primjenu islamskog prava na pravo na brak, obitelj i
nasljedstvo.
Istodobno je odnos između šerijata i ljudskih prava problematičan.
Zapadnjačko shvaćanje ljudskih prava formulira svjetovno
obrazložen zahtjev na prava
pojedinca u odnosu prema državi i društvu, dok šerijat naglašava religiozno
obrazložene obveze individue prema državi i društvu. Doduše,
ne postoji jedan šerijat, na različitim mjestima i u različito vrijeme on je
drukčije tumačen. Šerijat je postao politički zanimljiv, a samim tim i pitanje o ljudskim
pravima u islamu, tek s porastom islamskog fundamentalizma šezdesetih godina.
Radikalni islamisti stalno naglašavaju "upotrebu šerijata" - što je
politički poziv na rat, koji opet nema nikakve veze s islamskom tradicijom
prava i povijesnom realnošću."
[Michael Lüders, Ne ocrniti islam, u: DIE ZEIT od
18.10.1996.]
[Početak stranice]
[Natrag na pregled]
Dostojanstvo
čovjeka u
konfucijanizmu
"I u Kini, jednako kao i u Europi, religija je
bila bitna za formiranje slike o čovjeku. Konfucijanizam je bio utjecajan s
početka prvog stoljeća prije Krista u cvatu vjere u etičko
božanstvo
"neba". Prije svega Mengzi (372.-281.), "drugi genije" škole
nakon Konfucija, filozofski je utemeljio konfucijanizam. Po Mengzi nebo čovjeku
daje "njegovu prirodu", koja ga čini moralnim bićem, i time ga, i samo
time, razlikuje od životinja. Jer, sa suosjećanjem, osjećajem stida, smislom za
pristojnost i osjećajem za dobro i loše, čovjeku su urođene "četiri
sklonosti" - sklonost prema čovječnosti, pravednosti, čudoredu i moralnom
znanju.
(...) s ovim moralnim postojanjem čovjeku pripada
'dostojanstvo' koje mu ne može oduzeti ni jedna institucija niti mu ga tko može
dodijeliti. 'Želja za dostojanstvom' je ambicija svojstvena svakom čovjeku,
piše
Mengzi.
(...) Wang Chong (27.-97.) još je više razvio i produbio te misli u smislu obrane prava individualnosti, a nasuprot
već utvrđenom konfucijanizmu njegova doba. Za njega je 'svaki pojedinac,
čak i ako on ne sliči po prirodnim talentima onom drugom, lijep i dobar'. Ono
sto Mengzi formulira, slaže se s temeljnim načelima mnogih
zapadnjačkih ustava - neotuđivost dostojanstva čovjeka. Dakle, nije
pausalna krivnja tradicije što se i do danas u svim kineskim ustavima misli na
državu umjesto na čovjeka i što se
prava dijele kao državna svojina te, shodno tome, mogu biti i
oduzeta."
[Heiner Roitz: Ljudska prava i
konfucijanizam, u: DIE ZEIT
od 9.6.1994., S. 43]
[Početak stranice]
[Početna strana-Ljudska prava] [Pregledni
dijagram]
