|
|
|
|
Vijeće InterAction, Udruženje bivših državnih predsjednika i šefova vlada iz cijelog svijeta, nakon dugogodišnjih priprema sa savjetnicima iz svih kulturnih krugova 1998. godine, na 50. rođendan Opće povelje o ljudskim pravima predložilo je i Ujedinjenim narodima predočilo Opću povelju o dužnostima čovjeka. Taj katalog dužnosti treba podržati i upotpuniti Opću povelju o ljudskim pravima iz 1948. Tekst Povelje i listu članova InterAction vijeća možete naći kao dodatni dokument uz ovu proširenu temu. Ta je inicijativa potaknula vrlo živu debatu o ljudskim pravima, koju želimo dokumentirati u okviru ove proširene teme. Više tekstova u tjednom listu "Die Zeit" pojašnjava bitne argumente i sporne tačke debate o ljudskim pravima i obvezama te njihov međusobni odnos. Kao i kod proširenih tema Svjetski ethos i Dostojanstvo čovjeka, i ovaj je put riječ o pitanju eurocentričnosti ljudskih prava i o kulturnom imperijalizmu sa Zapada. O toj temi govore sljedeći prilozi: Helmut Schmidt: Nasilan sukob kultura može se izbjeći (Die Zeit od 03.10.1997.) Thomas Kleine-Brockhoff: Dužnosti i tako postoje (Die Zeit od 17.10.1997.) Susanne Gaschke: Ego-Policija (Die Zeit od 24.10.1997.) Norbert Greinacher: Moral je dobar, prava su bolja (Die Zeit od 07.11.1997.)
Nasilan sukob kultura može se izbjeći (Helmut Schmidt) (bivši Kancelar Savezne Republike Njemačke i počasni predsjedatelj InterAction vijeća, koje je razvilo Opću povelju o dužnostima čovjeka i predložilo je Ujedinjenim narodima) [Die Zeit od 03.10.1997.] Da jedan narod nakon sloma diktature jednim od najvažnijih zadataka smatra osiguranje osnovnih prava - u jeziku Ujedinjenih naroda (UN) "ljudska prava"- sasvim je razumljivo. Tako je nakon istodobnog sloma hitlerovske diktature u Europi i japanske vojne diktature u istočnoj i jugoistočnoj Aziji Opća povelja o ljudskim pravima, koju su 1998. usvojili Ujedinjeni narodi, bila prirodna, potrebna i odluka dobre volje. Stvaranje jedne demokratske državne organizacije ide ruku pod ruku s etabliranjem fundamentalnih prava pojedinca. Tako se, hvala Bogu, dogodilo nakon Mussolinija i Hitlera, a u istočnom dijelu Europe nakon sloma komunističkih diktatura. Nasuprot tome, iskustva u zadnjim desetljećima na žalost pokazuju da demokracija i ljudska prava mogu ostati samo puki dokument na papiru kad neka vlada ostane samo na spoznaji te propusti da u svakodnevnom životu, a posebice u iznimnim situacijama, inzistira i osigura ostvarenje demokracije i ljudskih prava. Obrnuto, dolazi do nesporazuma kao da se radi samo o osobnoj slobodi i pravima te o zahtjevima koji se ostvaruju bez odgovornosti prema drugima. Ali, ako bi se svatko vodio isključivo za osobnim pravima, bez akceptiranja dužnosti i odgovornosti, onda bi narod, država - ili cjelokupno čovječanstvo - bili u neprijateljstvu, dolazilo bi do sukoba, dok u konačnici ne bi zavladao kaos. Bez svijesti o odgovornosti pojedinca sloboda može postati gospodarenje jačeg i moćnijeg. Zbog toga stalni zadatak političara i svih građana je da prava i odgovornosti pojedinca drže u balansu. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Danas, gotovo pola stoljeća nakon Opće deklaracije o ljudskim pravima, njen je potrebni imperativ prema čovječanstvu u opasnosti, kao i dvije stotine suverenih država. Jer, s jedne strane, riječ vodilju te deklaracije, "Human Rights", koriste zapadni političari, kao i oni u SAD-u, kao pojam borbe i kao agresivni instrument vanjskopolitičke presije. To se uglavnom događa selektivno: i to prema Kini, Iranu ili Libiji, a nikako prema Saudijskoj Arabiji, Izraelu ili Nigeriji. Razlozi takve jednostranosti su ekonomski i strateški interesi. S druge strane, "Human Rights" neki muslimani, hindusi i konfucijevci smatraju tipično zapadnjačkim konceptom, a djelomično i instrumentom za produženje zapadnjačke vladavine. U vezi s tim čuju se obrazloženi prigovori, posebno u Aziji, koji se moraju shvatiti ozbiljno: da je koncept osnovnih prava čovjeka zapostavio i uopće ne prepoznaje potrebu i neophodnost obveza i odgovornosti prema obitelji, općini, društvu ili državi. Neki Azijci tvrde da postoji načelna razlika između zapadnjačkog i azijskog poimanja dostojanstva čovjeka. Nesumljivo je da se poimanja o čovjeku i njegovu dostojanstvu razlikuju unutar svakog društva, svake kulture - prema religijskom, filozofskom ili ideološkom gledištu. Ipak, postoje velike razlike između s jedne strane pretežno europskog i sjevernoameričkog poimanja, a s druge islamskog, hinduističkog, budističkog i konfucijevskog, koji su svoje mjesto našli u Aziji, pa sve do teških poimanja komunizma, odnosno svih njegovih oblika. Zbog istog tog razloga potpuno je zamislivo da u 21. stoljeću može doći do "clash of civilizations á la Samuel Huntington". Eksplozija broja stanovnika na Zemlji - broj se učetverostručio - u 20. stoljeću i porast koncentriranja stanovnika u velikim gradovima, nastavit će se najmanje do kasnog dijela sljedećeg stoljeća. Zbog toga će i u 21. stoljeću - ne računajući kraj bipolarnog konflikta između Sovjetskog Saveza i Zapada - dolaziti do sukoba oko vlasti i moći. Možemo se nadati da će ti konflikti biti riješeni obzirnije nego što su se rješavali tijekom 20. stoljeća. No istodobno moramo se plašiti da bi oni mogli završiti kao borba između principijelno različitih, čak neprijateljski nastrojenih kultura. Pri tome bi fundamentalisti s obje strane, koji danas u globalnom aspektu igraju marginalnu ulogu, mogli postati povod i vođe masovne histerije. Današnje širenje i intenziviranje svjetske ekonomske povezanosti - nazvano globalizacijom - ni u kom slučaju neće stajati nasuprot toj općoj histeriji, čak bi moglo izazvati novonastale ekonomske interesne konflikte. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Nakon sloma sovjetskog bloka, a prije svega nakon otvaranja Kine, broj sudionika u konkurenciji otvorenog svjetskog gospodarstva gotovo se udvostručio. Usto još dolazi enorman tehnološki napredak - prije svega na polju telekomunikacija, zračnog prometa i morskog transporta - i povijesno povećanje liberalizacije trgovine, prije svega razmjene novca i kapitala. Početkom stoljeća gotovo sve države svijeta i njihova nacionalna privreda ovisit će jedne o drugima više nego ikad prije. Ali, istodobno, globalizacija vodi do novih, dosad nepostojećih, konkurentskih nadmetanja. Porast će pokušaji političkog krivotvorenja, nadmetanja radi stjecanja prednosti. Ako pod svjetlom te opasnosti nacije i njihove države, političari i zaštitnici religije, ne nauče respektirati religiozno, kulturno i civilizacijsko naslijeđe drugih, ako ljudi ne nauče postizati i održavati balans između oba kategorička imperativa - slobode i odgovornosti - onda je zaista mir između njih doveden u opasnost. Svjetsko-politički poredak i socijalno-ekomomska dobrobit naroda mogu biti duboko uništeni. Međureligijski internacionalni nacrt Zbog svega je toga kraj starog stoljeća - pedeset godina nakon Opće deklaracije o ljudskim pravima - krajnje vrijeme da se razgovara o dužnostima čovjeka. Minimum zajedničkih etičkih standarda hitan je i neophodan za interkontinentalni suživot - i to ne samo za individualno ponašanje, nego i za političke autoritete, religijske zajednice, crkve i nacije. Standardi nisu potrebni samo vladama nego i međunarodnim proizvođačima, trgovcima ili koncernima. Ovi potonji danas su u opasnosti da se predaju novoj, neukroćenoj zvjeri koja spekulira diljem svijeta - kapitalizmu. Nužnost svijesti o vlastitoj odgovornosti onnosi se i na elektronske medije koji djeluju na internacionalnoj razini jer bi mogli doći u opasnost da ljude diljem svijeta zatruju prekomjernim prikazivanjem ubojstava, pucnjave, nasilja i zlostavljanja svake vrste. Ta nužnost sprječavanja sloma civilizacije navela je veliki broj državnika (bivše predsjednike država i šefove vlada) sa svih pet kontinenata da naprave i predlože nacrt Opće deklaracije o pravima čovjeka. On počiva na dugogodišnjim pripremama duhovnih, filozofskih i političkih vođa iz cijelog svijeta i iz svih velikih religija. Zadaća je, prije svega, potaknuti diskusiju s nadom da će se na kraju stići do slične povelje kao što je to bila Opća deklaracija o ljudskim pravima, usvojena 1948. godine po inicijativi Eleonor Roosevelt. [Početak stranice] [Natrag ne pregled] Slično kao što je tada bilo s Deklaracijom o ljudskim pravima, dodatna povelja o odgovornostima trebala bi imati karakter etičkog apela a ne narodno-pravno obvezujućeg dokumenta. Ipak, na etičkom tlu Deklaracije o ljudskim pravima u međuvremenu su nastali regionalni paketi o ljudskim pravima, koji imaju karakter narodno-pravno obavezujućih dokumenata, na primjer Europska konvencija o ljudskim pravima ili osnivanje Europskog suda za ljudska prava. Podsjetimo se i na golemo djelovanje helsinške Zaključne povelje i njezina dijela "Korpa III" te na unutarnji razvoj europskog komunizma. Na temelju toga ostaje nada da će se i s Poveljom o dužnostima čovjeka ostvariti pravni ili politički rezultati. Tko i nakon svega navedenog autore i potpisnike nacrta Opće povelje o odgovornostima i dužnostima čovjeka smatra pukim idealistima bez osnove, taj nema dovoljan pregled povijesnih učinaka Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja je najprije bila pravno neobvezujuća, niti ima dovoljnu svijest o opasnostima u koje čovječanstvo može dospjeti u budućnosti. On, dakle, može ostati pristaša moralno neprincipijelne i pogrešno nazvane "realne politike". Naš nacrt u članu 4. ponavlja "zlatno pravilo", koje u svim religijama svijeta igra važnu ulogu (i koje je Immanuel Kant u nešto finijoj formulaciji nazvao "kategoričkim imperativom"): "Ono što ne želiš da ti drugi učine, ne čini ti drugima." U članu 9. kaže se: "Svi ljudi imaju obvezu, ... da spriječe siromaštvo, neuhranjenost, neznanje i nejednakost. Svugdje u svijetu trebaju pomagati razvoj, da bi za sve ljude osigurali dostojanstvo, slobodu, sigurnost i pravednost." Član 15. kaže da su predstavnici religija obvezni sprječavati predrasude i diskriminiranje onih koji pripadaju drugoj religiji, a trebaju unapređivati toleranciju i međusobno poštovanje svih ljudi. I napokon, na kraju, u članu 19., kaže se: "Ni jedna odredba ove Povelje ne smije se protumačiti tako da daje bilo kakvo pravo koje bi poništilo prava i slobode navedene u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948. godine. (...) Diskusija nacrta Opće povelje o odgovornostima čovjeka izazvat će na Zapadu najmanje dva velika protesta. S jedne strane, tzv. realni političari reći će da se radi o idealizmu koji nema izgleda biti sveukupno prihvaćen niti osvojiti stvarne pristaše. S druge strane, zagovornici ljudskih prava reći ce da ako se Povelja o odgovornosti čovjeka doživi kao blizanac ili pandan Deklaracije o ljudskim pravima, onda postoji opasnost da se ljudska prava svedu na razinu puke pouke. U Aziji će neki, pak, reći da nacrt odgovara nekim bitnim principima azijske kulturne tradicije i da ga zbog toga pozdravljaju, ali da je njegovo oslanjanje na Deklaraciju o ljudskim pravima suvišno i da to treba osuditi. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Mahatma Gandhi nabrojio je sedam "socijalnih grijeha", a na samom vrhu su stajali "politika bez načela" i "trgovina bez morala". Tko može tome nešto prigovoriti? Nedavno je Financial Times u jednoj diskusiji nacrta Povelje o odgovornostima čovjeka napisao: "Tačno: Nama su potrebna opća pravila lijepog poslovnog ponašanja... Opća deklaracija o poslovnoj odgovornosti mogla bi na sveopću korist biti usađena u glave onih koji rukovode poduzećima." I to bi moglo biti plodonosno ako se o nacrtu Povelje o odgovornostima čovjeka bude diskutiralo diljem svijeta. U svakom slučaju, on će biti predmetom diskusije u UN-u, a time i u vladama država članica UN-a. Zbog svega toga javna diskusija mnogo bi pridonijela tome da se prisjetimo osnovnog stajališta po kojemu, da bismo se zaštitili od tuđe samovolje, ne možemo imati samo prava nego isto tako obveze i odgovornosti prema ljudima s kojima živimo. Ni jedna demokracija ne može opstati bez dvostrukog principa prava i dužnosti. Narodi, države i vlade koji sudjeluju u procesu ekonomske globalizacije zajednički se moraju prisiliti na minimalan etički kodeks, inače bi novo stoljeće moglo biti puno konflikata, kao što je to bio slučaj s proteklim. Međutim, sljedeći put sukobi neće ostati ograničeni samo na dijelove kontinenta nego bi mogli zahvatiti zaista cijeli svijet, a nastat će zbog različitih osnovnih uvjerenja, pri čemu će se strane - sudionici u konfliktu - oslanjati na religiozne ili kulturne interpretacije razloga. Tko želi spriječiti prijeteće sukobe između kultura, njemu ni u kom slučaju ne treba vojni ili gospodarski potencijal; njemu je potreban moral koji će svi prihvatiti. [Dokumenti uz ovaj tekst: Opća deklaracija o ljudskim pravima, Opća povelja o dužnostima čovjeka; daljnje informacije o ovoj temi među ostalima i u proširenim temama Svjetski ethos i Dostojanstvo čovjeka] [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Dužnosti i tako postoje (Thomas Kleine-Brockhoff) ZEIT - Debata o Općoj povelji o dužnostima čovjeka (2): Onaj tko želi prisiliti građane da budu uzorni, riskira slobodu [Die Zeit od 17.10.1997.] Tko želi proturječiti tvrdnji da je svaki čovjek obvezan ponašati se "čestito, iskreno i fer", "pod svim okolnostima zauzimati se za dobro a sprječavati zlo", "poštovati život" i "sa svim se ljudima ophodi ljudski"? Osnovne parole Opće povelje o dužnostima čovjeka objavljene u magazinu Die Zeit od 03. listopada (broj 41/97) djeluju tako nevine i same po sebi razumljive da se čovjek ne usuđuje prigovoriti bilo šta tom dokumentu dobre volje. Ipak, iako se nekad misli dobro, proizlazi da je to upravo suprotno od dobrog. Čak i dobre namjere mogu imati loše posljedice - kao što je to spomenuta Povelja o dužnostima, koju je skupina bivših državnika, a među njima i prijašnji savezni kancelar Helmut Schmidt, ponudila svijetu na diskusiju. Kritika se ne odnosi na vrijednosti koje su temelj ove povelje. Ali dokumentu se moraju spočitati tri osnovne "greške":
[Početak stranice] [Natrag na pregled] I. Prema jednoj proširenoj dijagnozi, ono što održava zapadnjačka društva, raspada se. Sve je već istrošeno i lagano nestaje - klasni milje, seoske zajednice, život u zajednici, častoljublje, generacijsko naslijeđe, radni život; udruženja poslodavaca, sindikati, partije, crkve. Krivnju zbog nestajanja tradicionalnih veza - tako glasi drugostupanjski nalaz - snosi individualiziranje i porast slobode pojedinca na račun zajednice. To je teza američkih komunitarista. Oni su 1994. zabilježili u svom Manifestu: "Zapadnjačkom društvu sve više prijeti gubitak svih moralnih normi, ono postaje ovisno samo o sebi i sve su više prisutni grabežljivost, egoistični interesi i težnja za moći." Helmut Schmidt oslanja se isključivo na komunitariste kad u svom prilogu za časopis Die Zeit piše o Povelji o dužnostima čovjeka: "Bezobzirno egoistično 'samoostvarenje' čini se idealom, a nasuprot tome opće dobro postalo je samo puka fraza. Permisivni odgoj jednostrano se orijentira samo na osnovna prava." Time bismo se našli pred zbunjujućim fenomenom: Društvo ne bi više - kao što nam je to poznato iz povijesti - bilo uništeno zbog manjka nego zbog viška slobode. Ako se s uspjehom želi komercijalizirati oduzimanje i ograničavanje individualnih sloboda na račun jačanja društvenih obveza, onda su doista potrebne ovakve slike opustošenog društva. Ali, sekularni izvor smisla moderne, politička sloboda, "ne biva pobijeđena upotrebom, nego nakon nje još jače živi", tvrdi sociolog Ulrich Beck, neumorni borac protiv teze Sodome i Gomore. Neka predbacivanja modernom društvu počivaju jednostavno na nesporazumu. Ako privredni menedžeri ne stvore nova radna mjesta, onda to nije u prvom redu - kako Helmut Schmidt tvrdi - zbog kapitalističkog "nemorala" nego zbog prebačenih troškova rada. Ako nacionalni dohodak opada, onda to nije zbog opadanja morala nego zbog rupa u zakonu. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Nema razloga da se promjene zapadnjačkog društva opisuju samo negativno. Pri pažljivijem promatranju može se primijetiti porast vrijednosti. Savezna vlada je istraživala odnos mladih ljudi prema vrijednostima i pritom pronašla jednu generaciju koja nije materijalistički nego prije altruistički orijentirana. Vođa studije Gerhard Schmidtchen na kraju je bio impresioniran "plemenitošću stremljenja prema osobnoj čestitosti". Istraživanjima u anglo-američkim zemljama londonska sociologinja Helen Wilkinson upoznala je generaciju koja je "preuzela prednosti slobode, ali je i svjesna njezine cijene". Ni u kom slučaju nije se prepoznao "gubitak ili odstupanje od morala". Međutim, prisutno je odstupanje od formi izražavanja tradicionalne moralnosti. Prema rezultatima istraživanja, ljudi više ne žele biti podređeni vojnici bilo kojeg oblika armije za dobrobit zajednice, oni ne žele biti vojnici Crvenog križa, niti SPD-a, oni žele ostati subjekti djelovanja tih armija. Njihov kreativni i politički angažman treba biti spontan, oslobođen svih hijerarhija i formalizama. Ništa ne ukazuje na to da su se vrline, kao spremnost da se pomogne, ili solidarnost izgubili. Kad se nedavno rijeka Odar izlila iz svog korita, Nijemci su prikupili više dobrovoljnih priloga nego što je to bilo potrebno brandenburškim žrtvama poplave. Kad je princeza Diana umrla, jedna hamburška tvrtka dobrovoljno je radila preko vikenda da bi producirala CD Eltona Johna u znak sjećanja na princezu. Prihod od tog CD-a bio je namijenjen organizacijama koje se bave dobrotvornim radom. Istina, ti angažmani su bili uvjetovani velikom medijskom industrijom. Ali, šta je loše u tome? Umjesto da se žalimo zbog pada vrijednosti, trebali bismo razmišljati o tome na koji se način nove forme izražavanja orijentacije prema dobrobiti mogu učiniti plodonosnim za zajednicu. (...) Novi individualizam čak sam sebi stvara zajedničke vrijednosti. Iako pojedinci teže različitim pravcima, oni su uglavnom složni u jednom - šta je to što oni ne žele. Sociolog Karl Otto Hondrich to naziva "negativni katalog zajedničkih vrijednosti". Tako su se na kraju "individualni osjećaji pretvorili u 'naše osjećaje' koji sežu daleko izvan naše dnevne sobe". Teorija o opadanju i nestajanju vrijednosti je nešto što se ponavlja. Pojavljuje se uvijek kad se društva moderniziraju brzim tempom. Engleska iz doba industrijalizacije poznaje ovu optužbu o nestajanju normi jednako dobro kao i wilhemovska Njemačka. U dobu globalizacije bivši državnici zbog straha od novoih predlažu svezak dužnosti i obaveza. Oni povlače ručnu kočnicu bez potrebe: alarmizam. [Početak stranice] [Natrag na pregled] II. Helmut Schmidt vjeruje da je "minimum zajedničkih etičkih standarda, priznatih diljem svijeta" neophodan za "interkontinentalni suživot". Upravo u Aziji postoji "osnovan prigovor, koji se mora shvatiti ozbiljno" a koji kaže da koncept osnovnih prava čovjeka "zapostavlja i ne prepoznaje odgovornost pojedinca". Svezak o obvezama i dužnostima povodi se za tom kritikom da bi spriječio "borbu između kultura". Ali, kojoj Aziji Schmidt želi udovoljiti? On zacijelo kao kritičar "premisivnog odgoja" nije za seksualnu slobodu kakva je prisutna u nekim azijskim državama. On kao kritičar prikazivanja ubojstava na televiziji sigurno ne podržava azijske filmove o nasilju. Bez sumnje, on kao kritičar "spekulativne zvijeri - kapitalizma" ne želi podržati one klanove koji su profitirali kroz svoje dodatne religije. Kulture su kompleksne. Svatko u njima može pronaći ono što traži. Max Weber je vjerovao da vrijednosti mogu usporiti ili ubrzati ekonomski razvoj. Zbog toga je konfucijanizam u Aziji bio jedan od krivaca stagnacije. Danas, na neki čudan način, vrijedi upravo suprotno. Konfucionističke vrijednosti zajednice vide se kao gorivo uspjeha. Pritom se mora naglasiti da u Aziji ne postoji samo jedna kulturna tradicija nego više njih: i nemaju sve bum-države korijene konfucijanizma. Neke od njih se pozivaju na individualističku (kršćansku ili budističku) tradiciju. A ni konfucijanizam nije tako orijentiran na zajednicu kako se to često tvrdi. I tamo se pojavljuje ideja o dostojanstvu pojedinca. I on je - kako piše sinolog Heiner Roetz - mnogo bliži ljudskim pravima nego neki režimi koji stalno pričaju protiv prava na slobodu a opravdanje traže u konfucijanizmu. Tako se argument "azijskih vrijednosti" pokazao kao konstrukcija koja se upotrebljava i tumači po potrebi i interesima. Teoretičari azijskih vrijednosti (Asian Values) pokušavaju argumentativno stopiti kulturne razlike kontinenta. To im uspijeva samo dok uz pomoć policije posjeduju monopol nad interpretacijom tradicije. Jer, o tome se na kraju krajeva i radi: o legitimaciji autoritativne vlasti. Singapurski vladar Lee Kuan Yew posebno je djelotvorno iskoristio "kulturu" kao oružje protiv demokracije i individualizma. On se godinama sa svojim Rohrstock-liberalizmom pozivao na kulturnu tradiciju, a pritom je bio smetnja na putu prema jednom multikulturalnom društvu. Danas je Lee Kuan Yew jedan od potpisnika Sveska obveza i dužnosti. Iza "azijskih vrijednosti" u stvarnosti se skriva "autoritativna napast" (Ralf Dahrendorf). Zbog toga je pokušaj sprječavanja "borbe između kultura" relativizmom zapravo pogreška. Najbolje jamstvo za miran suživot naroda ostaje poštovanje univerzalnih ljudskih prava. [Početak stranice] [Natrag na pregled] III. Čak i ako scenarij smaka svijeta ne bi insinuirao nikakve zaključne tvrdnje, može se argumentirati da Svezak o dužnostima i obvezama samo može učiniti dobro Zapadu - načelno. Demokracije su na kraju ipak upućene na angažman i svijest o osobnoj odgovornosti građana. Zbog toga država i demokrati moraju u školi, u političkoj areni i u publicistici pozivati na svijest građana. Helmut Schmidt sa svojim životnim djelom je izniman mentor te ideje. Ali, autori Povelje o dužnostima ne žele ostati samo na etičkom apelu. Svezak o dužnostima i obvezama napravljen je u vidu pravnih paragrafa. Helmut Schmidt se nada da će doći do normativnog utvrđivanja tog akta, kao što je to bilo s Poveljom o ljudskim pravima iz 1948. Europski sud za ljudska prava vidi kao primjer za "kasnija pravna i politička djelovanja Povelje o dužnostima čovjeka". Ako se to dogodi, ako se dakle građane bude prisiljavalo na vrline, zlostavljanju i zloupotrebi - iako nenamjerno - vrata bi bila širom otvorena. Engleski idejni povjesničar Isaiah Berlin u jednom poznatom eseju opisao je konflikt dvaju pojmova slobode. Prema "negativnoj teoriji" sloboda je odsutnost prisile, a "pozitivna teorija" slobodu veže za djelovanje koje služi zajednici. Pouke Rusoa i Marksa spadaju u tu kategoriju. Odnedavno kanadski komunitarist Charles Taylor zastupa "pozitivnu teoriju". On slobodu razumije kao "pojam ostvarenja". A kao pristaše ideje sad se pokazuju i autori Povelje o dužnostima sa svojom idejom normiranih odgovornosti. Isaiah Berlin je pokazao da sloboda nije ništa drugo do sloboda sama. Ona uvijek ima "negativni" cilj sprječavanja uplitanja; ona je uvijek sloboda nečega - i zbog toga je zaštitni bedem pred ugnjetavačem. "Sloboda o kojoj ja govorim", kaže Berlin, "šansa je za djelovanje a ne djelovanje samo." Ona uključuje slobodu gluposti, iracionalnosti, pogreške, čak i slobodu nezainteresiranosti za vrijednosti zajednice. Ako se, nasuprot tome, sloboda veže za njenu upotrebu u korist zajednice, lako može prerasti u robovanje "i biti predmet iskorištavanja stranih asocijacija koje se vežu za njene nevine korijene" (Berlin). Tačno tako se dogodilo revolucionarnoj strahovladi u Francuskoj i u Istočnom bloku. Čak i kad demokratska država (umjesto društva) želi izravno ostvariti ćudoredno, to je - kako ukazuje esejist Richard Herzinger - "paternalistično neopravdano prisvajanje". [Početak stranice] [Natrag na pregled] Građanin bez Sveska o dužnostima i obvezama ne bi ni u kom slučaju neodgovorno lutao u vakuumu vrijednosti. Njega vežu ljudska prava. Kao i predloženi Svezak o dužnostima i obvezama, i ljudska prava počivaju na "zlatnom pravilu": "Što ne želiš da ti drugi učini..." Budući da sloboda vuka znači smrt janjadi, pravo i zakon moraju spriječiti interesne kolizije. Zbog toga se sloboda pojednca ograničava pravima svih drugih. Dakle, iz prava proizilaze obveze: iz slobode mišljenja proizilazi obveza da se drugoga ne ugrozi i ne uvrijedi; s roditeljskim pravom korenspondira obveza odgoja; sloboda trgovine svoje granice nalazi u socijalnoj obvezi da se drugima pomogne u nevolji. (...) To što ne postoji simetrija između prava i obveze, konstituivna je neopreznost slobodne države. Richard Herzinger ima pravo kad piše: "Onaj tko želi imunizirati slobodu protiv rizika, tako što je stavlja pod skrbništvo, ne predlaže ništa drugo do samoubojstvo zbog straha od smrti." Čini se da je autorima Sveska o dužnostima i obvezama ova opasnost poznata. Zbog toga oni u članu 19. pišu da se njihova Povelja ne smije tumačiti tako da uvjetuje "poništenje" prava na slobodu. Ali, jedan takav konflikt u osnovi ne može se ukloniti s ovog svijeta samo salvatorskom klauzulom. Konsekventnije bi bilo da su autori potpuno odustali od poduhvata. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Ego-Policija ( ZEIT-Debata o dužnostima čovjeka (3) [Die Zeit od 24.10.1997.] Riječ "obveza" mora imati jedan poticajni mehanizam. Očito napredno voljna "djeca slobode" (Ulrich Beck) s tim na neugodan način povezuju "sekundarne vrline": tačnost i red, marljivost, disciplinu i zabranu žvakaćih guma, cjelokupan potiskivani arsenal cjepidlaka. Drukčije se ne mogu razumjeti snažne reakcije na Opću povelju o dužnostima čovjeka (Die Zeit broj 41/97), koju je formulirao Helmut Schmidt zajedno s drugim bivšim šefovima država i vlada. Constanze Stelzenmüller se plaši da bi Katalog obveza mogao biti povod za sve "autoritarne režime, koji žele relativizirati ljudska prava" (broj 42). A Thomas Kleine-Brockhoff misli da se Manifest nije nikad ni trebao napisati - "čak i dobre namjere", piše on, "mogu imati loše posljedice" (broj 43). Tim lošim posljedicama valjda pripada "alarmantna analiza društva". Govori li to ovdje ego-policija pobjednika individualizacije? Mora li se onaj tko ne dijeli njihov pomalo nemilosrdni optimizam odmah s osudom uračunati u reakcionare? Tamne strane individualizacije mogu se previdjeti samo nemarnošću: očito zanemarivanje javnih mjesta mnogo manje smeta mladima i jakima nego starima i slabima; onaj tko nema djece, ne mora se previše brinuti o maloljetničkom kriminalu i porastu konzumiranja droga; onaj tko smatra da je "techno" politički pokret, ne mora razmišljati o demokraciji. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Svima ostalima, međutim, dopušteno je da pomalo prestrašeni stoje pred promjenama nastalim u posljednjih trideset godina i pitaju se žele li doista upravo tako živjeti. Katalog obveza ovdje nudi vrijednu uslugu, on tematizira pitanje je li u današnjoj situaciji primjerena velika mjera slobode da bi se poboljšao naš suživot. Nešto govori protiv toga. U modernom opozivom globalnom društvu ljudi su kao nikad prije upućeni jedni na druge i moraju imati sve više obzira jedni prema drugima, ako to stanje žele održati podnošljivim. Dokaz da im to uspijeva samo u određenoj mjeri je - kako piše sociolog Norbert Elias - proces distanciranja - individua se otuđuje od sebe same i od društva. Na visokom životnom civilizacijskom stupnju pojedinac u samom sebi ima ono što mu je ranije bio pritisak sa strane i protiv čega se mukotrpno morao boriti - odricanje na pravo jačeg. Pojedinac, naime, u sebi posjeduje vlastitii pritisak. Taj vlastiti pritisak do određene mjere u sebi sadrži promjenljive forme uljudnosti, svu povučenost koja život ljudi u zajednici čini uopće mogućim. Ipak, civilizacijska razina, na žalost, nije tako sigurna kao čvrsti novčani konto; a naše stoljeće nudi dovoljno primjera vraćanja u barbarstvo. Dakle, ni u kom slučaju nije alarmantno kad se pedagogija, publicistika i politika kritički odnose prema tome: u zadnja tri desetljeća oni su pretežno bili koncentrirani na povećanje individualnih prava i njihovu provedbu. Može li nastavak ovog trenda pomoći da se u doba krize osigura samoodređen, smislen život, bez konflikta, za sve ljude - vrlo je upitno. Onamo gdje ima dovoljno mjesta, novca i šansi, onamo je možda dovoljno poštovati prava drugog te spriječiti ubojstva i nasilje da bi se osiguralo funkcionirajuće zajedništvo. U ovakvoj situaciji moguće je da je dovoljan samo jedan noćni čuvar - država, koja svojim građanima jamči slobodu, te da će, prema svojim mogućnostima, letjeti na Bahame ili ne. Pa "sloboda gluposti, iracionalnosti, pogreške, pa čak i nezainteresiranost za vrijednosti zajednice" - što uključuje pojam slobode po tumačenju Thomasa Kleine-Brockhoffa - ničemu ne šteti. Ali, u vremenu nedostatka - radnih mjesta, prirodnih resursa ili morala sposobnog za konsenzus - sve to izgleda nešto drukčije. Može li onda država od pojedinca očekivati nešto više od zanemarivanja povreda ljudskih prava? Obveze koje bivši šefovi država daju na diskusiju u svakom slučaju prelaze preko toga. Oni zahtijevaju strogost ljudi u stremljenju prema nečemu, bila to prakticirana solidarnost, čestitost ili poboljšanje samog sebe. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Ne baš osvježavajući aspekt poduzetništva ne može prikriti ove ideje: Obveze su uvijek povezane s odricanjem, sa sklanjanjem potreba u stranu, s ograničavanjem slobode - onaj tko u četiri ujutro hrani dojenče koje plače ili ima devedesetogodišnju bolesnu majku koju njeguje, zna da sve ovo ima jako malo zajedničkog s rascjepljivanjem vlastite ličnosti. To je samo potrebno. Naravno, bilo bi uzorno kad bi građani zbog shvaćanja nužnosti svojevoljno preuzeli obveze koje su orijentirane prema zajednici. Ipak, odnosi nisu takvi. To je zbog materijalne situacije nekih ljudi; zbog izopačenih okolnosti; ali to ima svoje korijene i u odgoju koji je godinama bio fiksiran tako da se pojedinac "postavi disfunkcionalno u odnosu na društveni sistem" (Herbert Marcuse), što se u najvulgarnijoj formi i ostvarilo. Čini li ljude ova forma nemiješanja sretnima, vrlo je upitno, s obzirom na propale brakove i potragu za smislom na ezoteričkom polju. Međutim, ne treba odbaciti tvrdnju da ona ugrožava zajedništvo. Trebaju li se, primjerice, građani i dalje - dosađujući se - distancirati od demokratskih institucija, dok demokracija zbog manjka mase ne izgubi svoj legitimitet? Sve to govori o izvjesnom argumentativnom pritisku na građane, da se u najmanju ruku zainteresiraju za političke događaje. Ja ništa drugo ne shvaćam tako dobro kao Manifest obveza. On daje mogućnost demokratskog samorazumijevanja, time što označava što je tačno a što pogrešno, što je dopušteno a što zabranjeno, čak i što je dobro a što loše. Manifest, također, daje odgovornost pojedincu da se sam pozabavi odgovorima na ova bitna pitanja. Time on nije paternalističan nego - a šta drugo do - političan. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Moral je dobar, prava su bolja ( Za Zeit - Debata o "dužnostima čovjeka": One stoje u Osnovnom zakonu i u klasičnoj Deklaraciji o ljudskim pravima [Die Zeit od 07.11.1997.] Uz dužno poštovanje nastojanja da se osigura priznavanje etičkih principa u suživotu naroda i ljudi diljem svijeta - što je vidljivo i u objavi teme o svjetskom ethosu Hansa Künga - ipak se mora ukazati na razliku između ljudskih prava i dužnosti čovjeka. Čini mi se potrebnim i kritički osvrnuti na prilog Helmuta Schmidta ("Vrijeme da se razgovara o dužnostima" u Die Zeitu broj 41/97). Povelje o ljudskim pravima su stoljećima starije od nacrta za Povelju o dužnostima čovjeka koji je sada predložio Helmut Schmidt. One ni u kom slučaju, kako to Helmut Schmidt naglašava u prvoj rečenici, nisu nastale nakon sloma diktatura ovog stoljeća. Kao primjeri mogu poslužiti Bill of Rights engleskog Parlamenta iz 1689. godine i Deklaracija o pravima čovjeka i građanina Francuske nacionalne skupštine iz 1789. Mislim da je začuđujuće da u prilogu o dužnostima čovjeka nije spomenut Međunarodni pakt Ujedinjenih naroda o građanskim i političkim pravima od 19. prosinca 1966. niti Međunarodni pakt o privrednim, socijalnim i kulturnim pravima (isti datum). Oba ta pakta neophodna su dopuna individualnih ljudskih prava. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Deklaracija o ljudskim pravima i Povelja o dužnostima čovjeka imaju potpuno različit karakter, može se govoriti čak i o "kvalitativnoj razlici". Istina, povelje o ljudskim pravima nemaju kvalitetu općih zakona. Međutim, one su u tolikoj mjeri pravno obvezujuće koliko to pojedinci, grupe i društvene institucije dopuste, tj ako se oni pri provedbi svojih prava - prije svega u odnosu na državu - pozivaju na te povelje. Stvari drugačije stoje s Poveljom o dužnostima čovjeka. Takve povelje imaju karakter moralnog poziva, etičkog apela. To ne mijenja njihovo moralno značenje. Jedan kolega je to ovako formulirao: "Povelja o dužnostima čovjeka predstavlja propovijed." E sad, ja često i rado propovjedam - ali mora se obratiti pažnja na to da se kod ljudi ne stvori dojam da su Povelja o "ljudskim pravima" i Povelja o "dužnostima čovjeka" u svom djelovanju identične. Pritom ni u kom slučaju nije točno da klasične povelje o ljudskim pravima ne govore i o dužnostima i obvezama. Tako iznad člana 29. Povelje o ljudskim pravima iz 1948. stoji podnaslov "Osnovne obveze i dužnosti". U stavu 1. se kaže: "Svaki čovjek ima obvezu prema zajednici u okviru koje je jedino moguć razvoj njegove ličnosti." U Osnovnom zakonu Savezne Republike Njemačke iz 1949. u odjeljku I "Osnovna prava" (članovi od 1. do 19.) sedam puta se spominju obveze i dužnosti. Kroz povijest, borivši se s feudalnom vlastelom, crkvenim, političkim i ekonomskim aristokratima za svoja prava,građani su se djelomično izborili i da ljudska prava (osnovna prava ili prava na slobodu) dobiju pismene korijene. Reakcije crkvenih, političkih i ekonomskih moćnika u odnosu na ovu grčevitu borbu i ustanak masa često su bile podsjećanje podređenih na njihove obveze prema vlasti. Ta povijesna pozadina ne smije se zaboraviti. Ja sam, zajedno s Wolfhardom Pannenbergom, protiv tvrdnje Hansa Blumenberga da su ljudska prava rezultat zapadnjačke povijesti kršćanstva i duhovnosti. To na skandalozan način ne proturječi činjenici da su povelje o ljudskim pravima nailazile na ogorčen otpor katoličke i evangelističke crkvene službe (u Katoličkoj crkvi čak od Drugog vatikanskog koncila 1962. do 1965. godine). Takvo stanje, međutim, ne znači da je ideja ljudskih prava strana istočnim kulturama, kako to tvrdi Helmut Schmidt. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Spomenut ću, primjerice, Povelju koju je potpisalo šesnaest nevladinih organizacija iz istočne Azije u travnju 1966. U njoj se kaže: "Azijske vlade tumaraju po neotuđivim pravima Azijata pod izgovorom kulturnih, povijesnih i izmišljenih posebnosti" (Frankfurter Rundschau od 3. travnja 1996.). I da na samom kraju još jednom naglasim: ja podržavam i smatram veoma važnim napore da se donese Povelja o dužnostima čovjeka. Samo, mora se napraviti pojmovna i točna razlika između ljudskih prava i dužnosti čovjeka. [spomenute dokumente — Bill of Rights, Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, kao i Opću deklaraciju o ljudskim pravima — naći ćete na našim stranicama s dokumentima]
[Početak stranice] [Početna stranica - Ljudska prava] [Pregledni dijagram]
|
|
|
