Još prije 14. stoljeća islam je opširno utemeljio "ljudska prava" kao zakon i radi njihove ih zaštite dodatno osigurao. Svoje je cjelokupno društvo zamislio i izgradio na osnovama i principima koji su podržavali i štitili ta prava. Islam je posljednja poruka s neba koju je Gospodar svjetova objavio preko svoga poslanika - Bog ga blagoslovio! - da bi ljudima tu objavu pojasnio kao njihovo pravo i uputu kako ostvariti dobar i dostojanstven život, kojim vladaju pravo, zadovoljstvo, pravednost i zdravlje.   

Zbog toga je muslimanima obaveza sve ljude pozivati (da'wa) na upoznavanje islama, na poslušnost zapovijedi svog Gospodara: "Od vas treba postati zajednica ljudi koji pozivaju na dobro, dopuštaju ono što je dobro i zabranjuju ono što je loše" (Kur'an 3, 104), te  ispunjavati pravo čovječanstva da ostvari spasenje svijeta od svih zala koja su ga zadesila i oslobađati narode od diverznih nevolja od kojih pate. 

Mi, muslimani iz različitih naroda i zemalja

- u našem poniznom poštovanju jedinoga svemoćnog Boga; 

- u našoj čvrstoj vjeri da je on jedini gospodar ovoga i onoga svijeta, da ćemo svi stati pred njega, da je on jedini koji čovjeka može voditi njegovu najboljem blagostanju, nakon što ga je proglasio svojim guvernerom na zemlji te mu cijeli svijet učinio uslužnim;  

- u našoj vjeri u jedinstvo prave religije, koju su nam prenijeli poslanici našeg Gospodara, od kojih je svaki položio jedan kamen u izgradnji ove religije, dok konačno Bog nije dovršio započeto predajom Muhameda (Bog ga blagoslovio i podario mu zdravlja!), koji je rekao: "Ja sam krajnji kamen i pečat poslanika" (Hadis po al-Buhârî i Muslimu);

- u našem neupitnom priznanju činjenice da je ljudski razum bez pomoći Božje nesposoban koračati najboljim putem života, s našim pravim viđenjem (uz pomoć Svete knjige) položaja čovjeka u ovom postojanju, te svrhe i mudrosti zbog koje je stvoren; 

- s našim znajem da nam je Stvoritelj darovao dostojanstvo, čast i preference nad svim ostalim njegovim stvorenjima;  

- s našom spoznajom da nas je Gospodar, milostiv i velik je on, obdario nebrojenim dobrim djelima; 

- s našim pravim poimanjem pojma zajedništva muslimana (umet), koje usprkos različitim zemljama i narodima ipak postoji među njima; 

- u našoj dubokoj spoznaji zla i grešnog reda, od kojeg svijet danas pati; 

- u našoj pravednoj želji da preuzmemo odgovornost prema ljudskom društvu čiji smo članovi; 

- u našem zahtjevu da povjereno nam dobro i objavu koju nam je islam donio dalje širimo s ciljem stvaranja boljeg života:

- koji počiva na vrlinama očišćen od svih zala, u solidarnosti koja zamjenjuje ravnodušnost i bratstvu koje stupa na mjesto neprijateljstva; 

- kojim vladaju solidarnost i zdravlje umjesto svađa i ratova;  

- života u kojem čovjek na sebe uzima dobre osobine kao što su sloboda, jednakost, bratstvo, čast i dostojanstvo, umjesto da bude tlačen ropstvom, klasnom i rasnom diskriminacijom, pritiscima i ponižavanjima; 

- čime mora ispuniti istinsku misiju svoga postojanja: obožavanja svoga Stvoritelja, opsežne gradnje postojanja;

- život koji mu nudi uživanje u dobrim djelima njegova Stvoritelja i koji mu dopušta da djeluje svojim dobrima prema čovječanstvu, koje za njega predstavlja veliku porodicu s kojom ga povezuje duboki osjećaj zajedničkog ljudskog podrijetla na kojem se zasniva srodstvo svih ljudi; 

- uzimajući u obzir sve ovo

- mi, muslimani, kao nositelji zastave Božjeg poziva (da'wa) objavljujemo početkom 15. stoljeća hidžre ovu Povelju o ljudskim pravima u ime islama iz svetog Kur'ana i čistog Suneta poslanika.

U ovoj objavi su vječna prava od kojih ništa ne smije biti oduzeto, promijenjeno, izuzeto ili stavljeno izvan snage. 

Ovo su prava koja je Stvoritelj - cijenjen da je! - ustanovio. Čovjek, ma tko on bio, nema ih prava izmijeniti ili povrijediti. Na njihovu nepovredivost ne može se utjecati ni voljom pojedinca ni voljom društva zastupljenom kroz institucije bilo koje prirode ili s bilo kojom moći. Potvrda ovih prava predstavlja put ka izgradnji pravog islamskog društva. 

1. Društvo u kojem su svi jednaki i u kojem nema privilegiranja ili diskriminiranja pojedinca na osnovi podrijetla, rase, spola, boje, jezika ili religije. 

2. Društvo u kojem je jednakost osnova posjedovanja prava i ispunjavanja obaveza, jednakost koja ima svoje osnove u zajedničkom ljudskom podrijetlu: "Vi, ljudi! Mi smo vas načinili od jednog muškog i jednog ženskog bića" (Kur'an 49,13), i u poštovanju s kojim je Stvoritelj - svemoćan je on i velik - obdario ljude: "I bili smo darežljivi prema djeci Adama i učinili smo da ona i na kopnu i na moru nošena budu obdarena mnoštvom dobrih stvari i obdarili smo ih za razliku od mnogih koje smo još stvorili moralom"  (Kur'an 17, 70).

3. Društvo u kojem se čovjekova sloboda s kojom se on rađa slaže sa smislom njegova života i u čijoj se zaštiti on sam ogleda zaštićen od tlačenja, prisile, ponižavanja i ropstva. 

4. Društvo koje svoju jezgru vidi u porodici, koju zbog toga obdaruje zaštitom i poštovanjem te joj osigrava sve preduvjete za stabilnost i prosperitet. 

5. Društvo u kojem su gospodar i podanik pred šerijatom Stvoritelja - cijenjen da je! - jednaki bez privilegiranja ili diskriminiranja jednog ili drugog. 

6. Društvo u kojem je moć povjerena jednom vladaru da bi on ostvarivao ciljeve na način kako ih šerijat propisuje.

7. Društvo u kojem je svatko uvjeren da je samo Bog vladar cijelog svemira i da je sve time podređeno njegovu stvaranju, kao i podjeli njegove dobrote, a da pritom nikome ništa posebno ne stoji na raspolaganju. Pravo je svakog čovjeka da dobije jednak dio tog Božjeg davanja: "On je sve od sebe što stoji na zemlji i nebu stavio u vašu službu" (Kur'an 45, 13).

8. Društvo u kojem se političke odluke donesene konzultiranjem (šűrâ), a koje se opet tiču umeta, provode i primjenjuju: "One koje se međusobno savjetuju" (Kur'an 42, 38).

9. Društvo u kojem su svakome dane iste šanse da bi prema svojim sposobnostima i vrlinama preuzeo odgovornost. On se za svoja djela na ovom svijetu poziva na odgovornost pred umetom a na onom pred svojim Stvoriteljem: "Svatko od vas je pastir odgovoran za svoje stado" (Hadîs po al-Buhârî, Muslimu, Abű Dâ’űdu, Tirmidîu i Nasâ’îu).

10. Društvo u kojem su gospodar i podanici jednaki pred sudskim odlukama i mjerama. 

11. Društvo u kojem je svatko savjest cijeloga društva. Njegovo je pravo (tzv. hisba) podići tužbu protiv svakog čovjeka koji se ogriješio o prava društva. Ima i pravo tražiti podršku od drugih koji su obavezni biti na njegovoj strani i ne iznevjeriti ga u njegovoj pravednoj stvari. 

12. Društvo koje odbija svaku formu tiranije i koje jamči slobodu, sigurnost, dostojanstvo i pravednost dok provodi prava koja Božji šerijat propisuje za čovjeka, djeluje pozitivno na njihovo provođenje i bdije nad njihovim održanjem. 

Ona prava koja se svijetu objavljuju 

a) Život čovjeka je svet. Nitko ga ne smije povrijediti "Ako netko nekoga ubije, i to ne iz osvete da bi osvetio nekoga drugog koga je ovaj ubio ili zbog nedjela koje je on na zemlji počinio, kao da je ubio sve ljude, a ako netko nekome spasi život, kao da je spasio život svim ljudima" (Kur'an 5, 32).

Do ove svetosti dolazi se samo uz moć šerijata i uz postupke propisane šerijatom. 

b) Materijalno i nematerijalno postojanje čovjeka je zaštićeno; šerijat ga štiti za vrijeme njegova života i nakon smrti. On ima pravo na poštovanje svoga smrtnog tijela: "Kad netko od vas umota svoga brata u mrtvački čaršaf, to treba savjesno raditi" (Hadîs po Muslimu, Abű Dâ'űdu, Tirmidîu i Nasâ'îu). Njegova loša djela i pogreške moraju se pokriti: "Ne psujte mrtvaca, jer uskoro će vas stići ono što sami sebi pripremate" (Hadîs po Buhârîu).

a) Sloboda ljudi je sveta kao i njihov život. To je prva prirodna karakteristika s kojom se čovjek rađa: "Svatko je rođen samo po svojoj prirodi" (po Ebű Bekr i Omer).

Ta karakteristika prati ljude i neotuđiva je. Nitko je ne može napasti: "Ako oslobodite ljude ropstva, pa i njihove majke su ih rodile kao slobodne" (po Omer). Za zaštitu slobode pojedinca moraju biti stvorena opsežna jamstva. Samo šerijatom i postupcima koji se vode po njemu ta jamstva mogu biti ograničena. 

b) Ni jedan narod ne smije napasti slobodu drugog naroda. Napadnuti narod smije odgovoriti na napad u ime svoje obrane i svoju slobodu osvojiti na bilo koji način: "Protiv onih koji sami sebi pomažu, nakon što im je učinjena nepravda, ne može se djelovati" (Kur'an 42, 41). Međunarodna zajednica mora pomoći svakom narodu koji se bori za svoju slobodu. Muslimani su obavezni na to bez prethodne dozvole: "Vi, ako vam damo moć na zemilji, napravimo molitvu, damo vam milost, odobrimo što je pravedno, zabranimo što je zlo" (Kur'an 22, 41).

a) Svi su ljudi pred šerijatom jednaki »Arapi nemaju prednosti nad onima koji nisu Arapi, oni koji nisu Arapi nemaju prednosti nad Arapima, oni svijetle kože nemaju prednosti nad onima tamne kože, oni tamne kože nemaju prednosti nad onima svijetle kože, osim po pobožnosti" (Izreka poslanika). Ni pri primjeni šerijata nikome se na daje prednost: "Čak kada bi Fatima, kći Muhamedova, krala, i njoj bi ruka bila odsječena" (hadîs po Buhârîu, Muslimu, Abű Dâ'űdu, Tirmidîu i Nasâ'îi); ni pri zaštiti koju šerijat jamči: "Najslabiji od vas za mene je najjači ako mu dam to pravo, a najjači od vas za mene je najslabiji, ako mu oduzmem pravo" (Izreka halife Ebű Bakra u povodu njegova stupanja na vlast).

b) Svi ljudi imaju jednaku ljudsku vrijednost: "Vi ste svi od Adama, a Adam je od prašine" (Izreka poslanika u povodu oproštajnog prelaska). Vi se mnogo više razlikujete kroz vaša djela: "I svi se ocjenjuju po onome što su uradili" (Kur'an 46,19). Nitko ne smije više nego neko drugi biti izložen opsanosti ili šteti: "Krv svakog muslimana jednako je vrijedna" (Ahmedovo predanje). Svako razmišljanje, svako zakonodavstvo i svako stanje koje sebi dopusti da između jednoga i drugoga pravi razliku na osnovi spola, rase, boje, jezika ili religije, izravno sprječava ovaj opći islamski princip.  

c) Svatko ima pravo koristiti materijalne resurse društva, pri čemu ima jednake mogućnosti rada kao i svatko drugi. "I idite na njene zemlje i jedite od onoga što vam je podario" (Kur'an 67,15). Nije dopušteno praviti razliku u plaći između dvije osobe ako su uloženi trud i izvršeni rad u opsegu i načinu jednaki: "Ako je netko pridonio dobru samo trunkom jednakom trunci prašine, to će mu se vratiti. A ako je netko pridonio zlu samo trunkom jednakom trunci prašine, i njemu će se to vratiti" (Kur'an 99,7-8).

a) Svatko se ima pravo u svojoj stvari obratiti šerijatu i pravo da mu se sudi samo po šerijatu: "A kad se budete svađali oko neke stvari, iznesite je pred Boga ili poslanika" (Kur'an 4, 59). "Odlučit će među vama po onome što ti je Bog kazao i ne prati i ne traži njegove razloge" (Kur'an 5,49).

b) Pravo je svakoga da se brani protiv nepravde koja mu je nanesena: "Bog ne voli da netko protiv nekoga drugog glasno izgovara loše riječi - osim ako nekome nije učinjena nepravda" (Kur'an 4, 148). Osim toga, obaveza je svakog pojedinca da drugoga, koliko može, brani od nepravde: "Ako čovjek pomogne onima koji čine nepravdu ili ako pomogne onima koji pretrpe nepravdu - učinite li ovu nepravdu, ja je zabranjujem, učinite li ovo dobro djelo, ja ga pohvaljujem." (po Ebu Bekr i Omer i Tirmidî). Pravo je svakoga da se obrati legalnoj vlasti koja ga štiti od nepravde i štete te mu osigurava pravednost. Muslimanski vladari moraju uspostaviti ovu vlast i jamčiti njenu nepovredivost i pravednost. "Jer imam je zaštita, za njega se bori, u njemu je pribježište." (po Ebu Bekr i Omer).

c) Pravo je svakog pojedinca da brani pravo drugoga ili pravo zajednice kao »hisba«: "Trebam li vam reći tko je najbolji svjedok? Onaj tko iznese svoj iskaz prije nago što ga se išta upita." (hadît po Muslim, Abű Dâ'űd, Tirmidî i Nasâ'î) (On hizbu provodi dobrovoljno, bez da ga na to netko potiče).

d) Nikome i ni pod kojim uvjetima ne smije biti oduzeto pravo da se brani: "Onaj koji posjeduje pravo ima izjavu" (hadîs po Muslim, Abű Dâ'űd, Tirmidî, Nasâ'î i Buhârî). "Kad pred tobom sjede dvije strane, odluči tek nakon što saslušaš obje, jer to je primjereno za donošenje odluke i to će odluku učiniti jasnijom." (hadîs po Abű Dâ’űd i Tirmidî).

e) Nitko ne može prisiliti muslimana da posluša zapovijed koja se protivi pravilima šerijata, tko god da je zapovjednik: "Tko izda naredbu kojom se čini grijeh, ne treba imati poslušnika" (hadîs po Buhârî, Muslim, Abű Dâ’űd, Tirmidî i Nasâ’î). On ima prava i prema zajednici, koja štiti njegovo odbijanje s pravom i u solidarnosti: "Musliman je brat drugom muslimanu, oni jedan drugome ne čine nepravdu i cijene se" (hadîs po Buhârî).

a) Nevinost je principijelna. "Svaki čovjek u mojoj zajednici je nevin, osmi onih koji javno priznaju suprotno" (po Ebu Bekr i Omer). Ovaj princip važi i pred sudom, sve dok se dotičnoj osobi ne dokaže krivnja. 

b) Ne postoji nikakva kazna osim zakonske: "Mi nikada nismo donijeli presudu o nekom narodu a da prije toga nismo tom narodu poslali poslanika" (Kur'an 17, 15). Ni jednom muslimanu ne može biti izgovor nepoznavanje onoga što mu kroz njegovu religiju mora biti poznato, na ako se njegovo neznanje dokaže, smatra se pravnom pogreškom i biva kažnjeno hudűd kaznom: "Nije grijeh ako nešto napravite nehotično, nego ako vaše srce to radi svjesno." (Kur'an 33, 5).

c) Nitko ne smije biti kažnjen i ne smije mu biti presuđeno zbog nekog djela ako nadležni sud ne dokaže da je počinio to djelo: "Kad do vas dođe zlodjelo s klijentom, dobro pazite."  (Kur'an 49, 6).

d) Nikako nije dopušteno izreći kaznu koja prelazi okvire one koja je predviđena propisima šerijata: "To su Božje zapovijedi. Ne prelazi ih!" (Kur'an 2, 229). U principima ovih propisa stoji da se moraju uzeti u obzir okolnosti i odnosi u kojima je djelo počinjeno te da se na taj način trebaju izbjeći hudűd kazne: "Izbjegavajte upotrebu hudűd kazni nad muslimanima, kad za to ipak ne postoji put, pronađite ga" (Hadîs po al-Baihaqî i al-Hâkim).

e) Ntiko neće biti kažnjen zbog grijeha koji je počinio netko drugi: "Nitko neće nositi teret drugog"(Kur'an 17, 15). Svaki čovjek sam snosi odgovornost za svoja djela: "Svatko jamči za ono što je zaradio" (Kur'an 52, 21). Ni u kojem slučaju nije dopušteno odgovornost proširivati na članove porodice, rođake, pristaše ili prijatelje: "Tu je Bog jasan, ne smijemo uzeti nekoga drugog do onog kod kojeg smo pronašli svoj predmet, inače smo mi kriminalci" (Kur'an 12, 79).

Svatko ima pravo biti zaštićen od provođenja samovolje vlasti nad sobom. Nije dopušteno pokrenuti radnje protiv osobe, ili zahtijevati objašnjenje od nje, ili podići optužnicu na osnovi jakih indicija koje ukazuju na njegovu umiješanost u ono što mu se spočitava: "I oni vjernici koji na osnovi nečega što sigurno ne znaju pričaju o nekome, prizivaju na sebe javni grijeh" (Kur'an 33, 58).

a) Nasilje je zlo djelo koje nije odobreno čak ni prema okrivljenom: "Oni koji na svijetu muče ljude, bit će mučeni od Boga" (hadîs po Buhârî, Muslim, Abű Dâ’űd, Tirmidî i Nasâ’î). Isto tako je zabranjeno nekoga prisiliti da prizna zlodjelo koje nije počinio. Ništavno je sve što se postigne prisilnim sredstvima: "Bog je moju zajednicu sačuvao od pogrešaka, zaboravljanja i onoga prema čemu ona osjeća odbojnost" (hadîs po Ibn Mâga).

b) Kakve god vrste bilo zlodjelo i predviđena zakonska kazna, ljudsko dostojanstvo i čast moraju ostati netaknuti. 

Čast i ugled osobe su nepovredivi. Nije ih dopušteno povrijediti: "Vaša krv, vaša dobra i vaša čast su nepovredivi, kao što je nepovrediv ovaj vaš dan u ovom vašem mjesecu u ovom vašem gradu" (s oproštajnog prelaska poslanika u Meku). Zabranjeno je otkrivati nečiju slabost te pokušati potkopavati njegovu ličnost i moral: "I ne špijunirajte jedni druge i ne govorite loše jedni o drugima"  (Kur'an 49,12); "I ne omalovažavajte se i ne dajite jedni drugima pogrdna imena"  (Kur'an 49, 11).

a) Pravo je svakoga tlačenog čovjeka i čovjeka prema kojem se postupalo nepravedno pobjeći na područje islama (dâr al-islâm), gdje je sigurno. Pravo je islama osigurati pribježište svakom tlačenom čovjeku, svejedno koje vjere, nacije ili boje kože bio. Islam je muslimanima usadio obavezu da takvima ponude zaštitu, ako je zatraže u svom pribježištu: "I ako te jedan od nevjernika zamoli za zaštitu, osiguraj mu tu zaštitu da bi mogao čuti riječ Božju! Na taj način ga i neprosvijetljenog odvedi tamo gdje će imati zaštitu"  (Kur'an 9, 6).

b) Kuća Božja, Kaba u Meki, mjesto je gdje pribježište i sigurnost može naći svatko, mjesto s kojeg ni jedan musliman neće biti odbijen: "Tko stupi u nju, siguran je" (Kur'an 3, 97); "i kad smo kuću (Kaba) načinili mjestom okupljanja ljudi i mjestom sigurnosti"  (Kur'an 2, 125); »bez obzira na to imaju li oni svoje mjesto stanovanja u toj kući ili su beduini" (Kur'an 22,25).

a) Religijski stav prema manjinama određen je jednom rečenicom iz Kur'ana: "U religiji nema sile" (Kur'an 2, 256).

b) Civilno-pravni i osobno-pravni položaj manjina određuje se pravilima šerijata u islamu, ako dođe do toga da nam se obrate zbog prevnih stvari: "Ako ti se obrate, odluči između njih ili ih se kloni i prepusti samima sebi. Ako ih se ne kloniš, ne mogu ti nanijeti nikakvu štetu, ali ako među njima odlučuješ kao sudac, odluči pravedno." (Kur'an 2, 42). Ako se ne obrate nama u svojim sporovima, moraju se primjenjivati njihovi zakoni, dok god dolaze od Boga: "Ali kako oni tebe mogu učiniti sucem kad imaju knjigu Tora u kojoj su Božje odluke i u kojoj su dane, po njihovu mišljenju prave, pretpostavke koje se trebaju primjenjivati u neposlušnosti?" (Kur'an 2,43); "Ljudi evanđelja trebaju odlučiti po tome što je Božja volja i što je Bog rekao" (Kur'an 2, 47).

a) Pravo je svakoga unutar umeta da se informira o stvarima koje se događaju unutar zajednice a u vezi su s općim dobrom i blagostanjem. Primjenjivanjem principa konzultacija, svatko je obavezan pridonijeti tom općem stanju zajednice u okviru svojih sposobnosti i nadarenosti: "Vaše je savjetovanje među vama" (Kur'an 42, 38). Svatko unutar umeta sposoban je preuzeti javnu funkciju i službu ako ispunjava legalne uvjete potrebne za to. Ova sposobnost ne može biti oduzeta i ne može biti ograničena rasnom i klasnom pripadnošću: "Krv svakog muslimana je jednaka; oni se podržavaju nasuprot drugima; čak i najprostiji od njih trudi se osigurati zajedničku sigurnost" (po Ahmadu). 

b) Konzultacije su osnova odnosa između vladara i umeta. Pravo je umeta da svojom slobodnom voljom i upotrebom tog principa bira svoje vladare. Njihovo je pravo pozivati gospodare na odgovornost i smjenjivati ih ako odstupe od propisa šerijata: "Ja sam vam pretpostavljeni, ali istovremeno nisam najbolji od vas. Ako vidite da radim pravično, podržite me, a ako vidite da činim pogreške, recite mi. Slušajte me ako budem poslušan Bogu i njegovu poslaniku, a ako ne budem poslušan, ni vi niste obavezni na poslušnost prema meni."  (po Ebu Bekr).

a) Svatko se može izjasniti o onome kako misli i vjeruje a da ga pritom nitko ne ograničava ili sprječava, dok god ostaje unutar općih granica koje propisuje šerijat. Nije dopušteno širiti neistine i objavljivati ono što služi nanošenju štete ili sramote umeta: "Ako razbojnici i oni koji u gradu prave nemir ne prestanu, tebe ćemo sigurno potaknuti da ustaneš protiv njih, čak i ako oni nakon toga još samo kratko ostanu tvoji susjedi. Na njima će ležati prokletstvo. Gdje god ih se uhvati, bit će zarobljeni i ubijeni."  (Kur'an 33, 60-61).

b) Slobodno mišljenje u traženju istine nije samo pravo nego i obaveza: "Upozoravam vas sve i svakoga pojedinačno: istupit ćete pred Boga, mislite o tome" (Kur'an 34,46).

c) Pravo je i obaveza svakoga da odbije nepravdu i zlo te da im se suprotstavi bez straha od konfrontacije sa samovoljnim organima vlasti, despotskim vladarom ili tiranijskim režimom. Ovo je najbolji način svetog rata (džihad): "Poslanik Božji - Bog ga blagoslovio i podario mu zdravlja! - upitan je: Koji sveti rat je najbolji? On je rekao: Riječ istine upućena despotskom vladaru." (Hadîs po Tirmidî i Nasâ’î).

d) Ne postoji zabrana širenja točnih informacija i činjenica, osim ako širenje takvih informcija ne predstavlja opasnost za sigurnost društva ili države: "I kad nešto dođe do vas što znači sigurnost ili strah, objavite to, ali ako to ipak zadržite za sebe i obavijestite Poslanika i one koji zapovijedaju, oni će znati kako postupiti u toj stvari" (Kur'an 4,83).

e) Poštivanje osjećaja onih koji drugačije vjeruju karakteristika je muslimana. Nikome nije dopušteno izrugivati se uvjerenjima onog drugog niti okretati društvo protiv njega: "I ne izrugujte ono u što oni vjeruju umjesto u Boga, jer oni u svom neznanju ne bivaju izrugivani (po Božjoj zapovijedi) ni od Njega samog! U svakoj zajednici njihovo djelovanje moramo prikazivati u najboljem svjetlu. Na taj će se način oni okrenuti Bogu."  (Kur'an 6,108).

Svatko ima pravo na slobodu vjere i religije prema svojim uvjerenjima: "Vi imate svoju religiju, a ja imam svoju" (Kur'an 109, 6).

a) Svatko ima pravo s nekim drugim osnivati zajednicu i sudjelovati u njoj: religijsku, društvenu, kulturnu, političku itd. te osnovati institucije ili sredstva nužna za obavljanje i provođenje tog prava: "Reci: To je moj put. Ja vas pozivam Bogu na osnovi opipljivog dokaza, ja i oni koji me prate." (Kur'an 12,108).

b) Pravo je i obaveza svakoga da dopusti ono što je pravedno i zabrani nepravedno, te da od društva zahtijeva uređenje onih institucija koje su neophodne za ispunjavanje te obaveze pojedinca, da bi se one međusobno pomagale u pobožnosti i strahopoštovanju Boga: "Od vas treba postati društvo koje poziva na dobro, odobrava ono što je dobro i zabranjuje ono što nije dobro" (Kur'an 3, 104); "Pomozite jedni drugima u svojoj pobožnosti i strahopoštovanju Boga" (Kur'an 5, 2); "Ako netko vidi nekoga tko čini nepravdu i ne spriječi ga u tome, od Boga će biti vrlo brzo kažnjen" (po Ebű Bekr i Omer).

a) Priroda sa svim njenim bogatstvima vlasništvo je Boga: "Bog je gospodar neba i zemlje i svega što se na njima nalazi" (Kur'an 2,120). On je ta bogatstva dao ljudima i dao im je pravo da ih koriste i njima raspolažu: "I on je sve pred sobom na nebu i na zemlji stavio u vašu službu" (Kur'an 15, 13). On im je zabranio da ta bogatstva uništavaju. "I ne provodite u vašim zemljama djela koja će ih uništiti" (Kur'an 26, 183). Nikome nije dopušteno isključiti nekoga drugog iz korištenja tih dobara ili njegovo korištenje istih dovesti u pitanje: "Darovi tvog Gospodara nisu ograničeni" (Kur'an 17,20).

b) Svaki čovjek smije na pravičan način pridonositi svome životnom standardu i proizvoditi: "Ne postoji nikakvo biće na zemlji koje se ne treba pokoravati Bogu" (Kur'an 11, 6); "Idite zemljom i jedite s njenih leđa ono čime vas je obdario" (Kur'an 67,15).

c) Privatno vlasništvo, jedne osobe ili više njih, pravno je dopušteno. Svaki čovjek smije prisvojiti ono što je zaradio svojim trudom i radom: "I da on čini bogatim i utjelovljava posjed"  (Kur'an 53, 48). Javna dobra su pravno dopuštena i služe interesima cijelog umeta: "Ono što je Bog od svojih podanika prisvojio sebi i svom poslaniku pripada njima, sve ostalo pripada rođacima, siročadi, siromašnima i onima koji se nađu na tom putu. Poslaniku treba biti dopušteno da podijeli kako ne bi došlo onima među vama koji su već bogati." (Kur'an 59, 7).

d) Siroti u umetu imaju pravo na imovinu bogatih, što je regulirano milostivim porezom (zakât): "Oni koji su se obavezali određeni dio svoje imovine udijeliti prosjacima i onima koji nemaju"  (Kur'an 70, 24-25). To je pravo koje ne može biti uvesti ili spriječiti neki vladar, čak kad bi i bio u situaciji da se bori protiv onih koji ne žele davati milostivi porez: "Ako mi odbijete dati samo djelić onoga što ste davali Poslaniku, borit ću se pred Bogom protiv vas" (po Ebű Bekr).

e) Obaveza izvore bogatstva i sredstva za proizvodnju staviti na raspolaganje umetu. Ne smije se dogoditi da se ona ne iskorištavaju ili da stoje izvan upotrebe: "Tko od sluga Božjih ne udijeli savjet stadu za koje je zadužen, neće naći svoj put u raj" (po Ebu Bekr i Omer). Ta sredstva ne smiju biti iskorištena za nešto što je propisima šerijata zabranjeno ili što šteti blagostanju zajednice. 

f) Da bi ukazao na pravi put prema privrednim aktivnostima i osigurao njihovo dobro, islam je zabranio:

1. Prevaru u bilo kojoj formi: "Tko vara, ne pripada nama"  (Hadîs po Muslim);

2. Riskantne i neizvjesne poslove te sve što vodi svađama kad se ne može upotrijebiti objektivna mjera presuđivanja: "Poslanik je zabranio prodaju kamenja i sumnjivih stvari" (Hadî po Muslim, Abű Dâ’űd, Tirmidî i Nasâ’î); "Poslanik je zabranio prodaju grožđa prije nego što je sazrelo i prodaju ceralija prije nego što su očvrsle." (Hadî po Buhârî, Muslim, Abű Dâ’űd, Tirmidî i Nasâ’î);

3. Eksploataciju i precjenjivanje poslova: "Teško onima koji varaju ako zahtijevaju da im se plati cijela mjera a sa svoje strane nisu odmjerili ili odvagali pravično" (Kur'an 88, 1-2);

4. Monopol i sve što vodi nepravednoj konkurenciji: "Samo grešnik monopolizira" (Hadî po Muslim).

5. Ubiranje kamata i svako parazitsko dobivanje dobra, čime se koristi loš položaj ljudi: "Bog je odobrio trgovinu, ali je zabranio ubiranje kamata" (Kur'an 2,175).

6. Lažnu reklamu i onu koja vara:"Kupac i prodavač imaju se pravo predomisliti dok se ne odvoje jedan od drugoga. Ako su oni jedinstveni i složni, kupnja je blagoslovljena, a ako varaju i lažu, blagoslov je daleko od njihova posla" (Hadî po Buhârî, Muslim, Abű Dâ’űd, Tirmidî i Nasâ’î).

g) Jedina ograničenja privrednih aktivnosti u društvu muslimana su obraćanje pažnje blagostanju umeta te povezanost i odanost općim vrijednostima islama.

Vlasništvo, koje je netko stekao na dopušten način, smije se otuđiti samo u ime općeg dobra: "Ne rasipajte svoju imovinu jedni među drugima uz pomoć prevare" (Kur'an 2, 188) i samo u zamjenu za pravednu odštetu: "Tko sa zemlje uzme nešto bespravno, na Sudnjem danu će potonuti u tu zemlju do samog pakla" (Hadîs po Buhârî). Nepovredivost javnog dobra je najviša a kazna za povredu tog dobra najoštrija, jer je to zložin protiv cijeloga društva i teški prekršaj protiv cijeleg umeta: "Prevarant je onaj od vas kojemu smo povjerili neki posao i koji nas pri tom poslu izda samo za veličinu jedne igle ili za više, što će na Sudnjem danu i osjetiti" (Hadî po Muslim); "Kaže se: O Poslaniče Božji, Soundso je pretrpio krvnu osvetu! On kaže: Ne! Ja sam ga vidio u pećini gdje je varao. Onda on reče: O, Omere ostani na glasu: samo vjernici idu u raj" (Hadî po Muslim i Tirmidî).

Rad je rješenje koje je islam odredio svom društvu: "I kaže: Radi" (Kur'an 9,105). Ako je pravi rad temeljitost: "Bog voli one od vas koji svoj rad temeljito izvršavaju" (po Abű Ya'lâ), tako je i pravo radnika da: 

1. shodno svom trudu primi plaću bez nepravednosti: "Dajte nadničaru njegovu nadnicu prije nego što se njegov znoj osuši" (Hadîs po Ibn Mâga);

2. mu se shodno njegovu trudu i znoju pruži dostojanstven život: "I svi se na onom svijetu ocjenjuju po onome što su na zemlji radili"   (Kur'an 46,19);

3. mu se dodijeli priznanje društva: "Radite ono što želite! Bog će vidjeti vaš rad i njegov poslanik i vjernici" (Kur'an 9, 105); "Bog voli zanatliju vjernika" (po at-Tabarânî);

4. ima zaštitu koja će ga osigurati od odštete i izrabljivanja. Bog kaže: "Na Sudnjem danu ja sam protivnik trojici: čovjeku koji je nešto obećao u moje ime a nije to ispunio; čovjeku koji je prodao drugog slobodnog čovjeka i čovjeku koji je unajmio nadničara, od njega dobio sve što je zahtijevao a nije mu platio" (Hadîs po Buhârî).

Pravo je svakoga da dobije određenu mjeru dobara potrebnih za život: hranu, piće, odjeću i stan. Uz to i ono što mu je neophodno za zdravlje njegova tijela, duha i razuma, znanje, poznavanje i kulturu, i to u okviru onoga što dopuštaju resursi umeta. Pritom se obaveza umeta ogleda u tome da pokriju ono što pojedinac ne može sam sebi osigurati: "Poslanik je bliži vjernicima nego što su oni jedan drugome" (Kur'an 33, 6).

a) Brak u islamskim okvirima pravo je svakog čovjeka. On je legalni put za zasnivanje porodice, osiguranje podmlatka i kreposti duše: "Vi, ljudi, bojte se svoga gospodara koji vas je sve stvorio samo od jednog bića, a od njega i druga bića, te dopustio postojanje mnogih žena i muškaraca među vama" (Kur'an 4, 1).

Svaki od supružnika ima ista prava i obaveze u odnosu na drugoga, kako to navodi šerijat: "Žene moraju tražiti isto ono što se od njih u pravnom smislu zahtijeva. A muškarci stoje na jednoj stepenici iznad njih." (Kur'an 2, 228). Ocu je obaveza odgajanje djece: "Tjelesno, moralno i religiozno u smislu njegove vjere i njegova zakona." On je odgovoran za pravac koji ona odaberu.: "Vi ste svi pastiri i odgovorni ste za svoja stada" (Hadîs po Buhârît Muslim, Abű Dâ’űd, Tirmidî i Nasâ’î).

b) Svaki supružnik ima pravo na to da njegov partner poštuje i cijeni njegove osjećaje u međusobnoj ljubavi i poštovanju: "I u njegova obilježja pripada to što vas je stvorio iz istog kao i vašu suprugu i pritom počiva. I on je stvorio ljubav i dobrotu između vas" (Kur'an 30/21).

c) Suprug mora izdražavati svoju suprugu i djecu bez škrtosti: "Tko raspolaže s dovoljno sredstava, treba shodno tome odrediti i izdatke. A onaj tko je ograničen u svojim životnim uvjetima, treba raspolagati i računati s onim što mu je Bog dao" (Kur'an 65, 7).

d) Svako dijete ima pravo na dobar odgoj i obrazovanje: "I kaže: Gospodine, milostivi su prema meni bili roditelji kako su me odgojili kad sam bio mali" (Kur'an 17,24). Djeca u ranoj dobi ne smiju biti prisiljavana na rad, niti njihove aktivnosti smiju biti takve da negativno utječu na njihov razvoj i rast te da krše njihovo pravo na igru i učenje. 

e) Ako roditelji ne mogu ispuniti svoje odgovornosti prema djetetu, te odgovornosti prelaze na društvo i životni troškovi djeteta obavezni su za javnu blagajnu države: "Ja sam bolji za svakog muslimana nego on sam za sebe. Ako netko ostavi neki dug ili nezbrinuto dijete, moja je obaveza o tome se brinuti, ako netko ostavi imetak, on pripada nasljednicima." (po Ebű Bekr i Omer, Abű Dâ’űd i Tirmidî).

f) Svatko u svojoj porodici dobiva ljubav, nježnost i sigurnost potrebne u djetinjstvu, starosti i slabosti. Roditelji imaju pravo na materijalnu sigurnost, tjelesni i duševni mir u odnosu na svoju djecu: "Ti, ono što je tvoje i tvog je oca" (Hadîs po Abű Dâ’űd).

g) Majke imaju pravo na posebnu brigu unutar porodice: "O Poslaniče, koji čovjek ima najviše prava na moje dobre postupke? On je odgovorio: Tvoja majka! On je pitao: A nakon toga? On je odgovorio: Tvoja majka!, On je ponovo pitao: A nakon toga? On je odgovorio: Tvoja majka! On upita još jednom: A nakon toga?, a on odgovori: Tvoj otac!" (po Ebű Bekr i 'Omer).

h) Odgovornost u porodici je razdijeljena na sve njene članove; svakome po njegovim sposobnostima i prirodi. To je odgovornost koja izlazi iz okvira roditelji - djeca i obuhvaća rođake i rođake s majčine strane: "O poslaniče Božji, koga treba najviše cijeniti? On odgovori: Tvoju majku, onda tvoju majku, onda opet tvoju majku, onda tvoga oca, onda rođake, onda rođake." (Hadî po Abű Dâ’űd i Tirmidî).

i) Mladića ili djevojku ne smije se prisiljavati na brak s onim koga ne žele: "Jedna djevica je došla kod Poslanika i ispričala mu da ju je otac udao, iako je ona to odbila. Poslanik joj je dopustio da bira" (Hadî po Ahmad i Abű Dâ’űd).

a) Pravo da živi tamo gdje živi i njezin suprug: "Dopustite joj da stanuje tamo gdje i vi stanujete" (Kur'an 65, 6).

b) Pravo da je suprug za vrijeme braka i čekanja, kad je otpusti, izdržava: "Muškarci stoje iznad žena zato jer je Bog jedne od njih odvojio od drugih i zbog izdataka koje su napravili" (Kur'an 4,34); "I kada su trudne, napravi potrebne izdatke za njih dok ne donesu dijete na svijet" (Kur'an 65, 6). Muž koji je otpustio suprugu snosi troškove za njihovu djecu, koju ona njeguje, shodno imovini oca: "Ako one doje za vas, dajte im njihovu plaću" (Kur'an 65, 6).

c) Supruga neovisno o svom materijalnom položaju i privatnom vlasništvu ima pravo na naknadu. 

d) Supruga ima pravo mirno tražiti od supruga razrješenje njenih bračnih dužnosti po hul' (samokupnja žene iz braka nasuprot odšteti): "Ako se plašite da supružnici neće moći ispuniti zapovijedi Božje, onda za njih nije grijeh da se žena otkupi za određenu svotu."  (Kur'an 2, 229). Jednako joj je dopušteno tražiti otpuštanje tijekom sudskog procesa po propismima šerijata.

e) Supruga ima pravo naslijediti supruga. Isto tako nasljeđuje roditelje, djecu i rođeke: "I njoj stoji četvrtina onoga što ostavite ako nemate djecu. A ako imate djecu, njoj stoji osmina onoga što ostavite." (Kur'an 4,12).

f) Oba supružnika moraju u tajnosti držati intimnu sferu drugoga i ne smiju otkriti ili iskoristiti neku od tih tajni ako jedan od njih ima fizičku ili moralnu manu. Ova obaveza ostaje i nakon otpuštanja žene: "I ne zaboravite da jedan prema drugom morate imati povjerenja" (Kur'an 2, 237).

a) Dobar odgoj pravo je djeteta naspram njegovih roditelja. S druge strane, dobar odnos pravo je roditelja naspram njihove djece: "I tvoj gospodar je odredio da vi njemu trebate služiti sami. A prema roditeljima trebate biti dobri. Ako ti se jedno od njih ili oba požale, ne reci 'Fuj!' nego razumno razgovaraj s njima, povij krila taštine i reci: 'Gospodine! Milostivi ste vi koji ste me ovako odgojili kad sam bio mali'" (Kur'an 17, 23-24).

b) Obrazovanje je pravo svih. Traženje znanja za sve je muškarce i žene ujedno i obaveza: "Traženje znanja je religijska obaveza za svakog muslimana i muslimanku" (Hadîs po Ibn Mâga). Učenje je pravo koje oni koji ne znaju ostvaruju nasuprot onih koji znaju: "I kad je Bog oduzeo prava onima koji su održali pismo, rekavši: 'Vi morate pismo objasniti ljudima, širiti ga i ne skrivati od njih', oni su pismo bacili za leđa i prodali ga po niskoj cijeni, loša trgovina" (Kur'an 3, 187); "Prisutni treba učiti odsutne" (s oproštajnog prelaska Poslanika).

c) Društvo mora svima dati jednaku šansu da uče i prosvjećuju se: "Onoga kome Bog želi dobro, nauči ga religiji. Ali ja sam samo onaj koji dijeli, svemoćni Bog daje" (po Ebű Bekr i Omer). Svatko može birati što odgovara njegovim sposobnostima i talentima: "Svatko je uspješan kad obavlja ono za što je stvoren" (npo Ebu Bekr, Omer, Abű Dâ’űd i Tirmidî).

Čovjekove najtajnije misli poznaje samo njihov stvoritelj: "Jesi li otvorio svoje srce?" (Hadis po Muslim). Privatni život je zaštićeno područje u koje se ne smije dirati: "I ne špijuniraj!" (Kur'an 49, 12); "Oh vi koji ste samo na jeziku postali muslimani i čija vjera nije doprla do srca: ne nanosite muslimanima bol, ne uhodite ih i ne koristite njihove slabe tačke. Tko traži slabe točke kod braće muslimana, njegove slabe točke traži Bog." (Hadis po Abű Dâ’űd i Tirmidî).

a) Svatko ima pravo slobodno se kretati i izabrati svoje mjesto boravka. Ima pravo putovati, napuštati i vraćati se u svoje rodno mjesto bez ograničenja ili sprečavanja: "On je taj koji je zemlju učinio vašim podanikom. Idite na njenim ramenima, jedite ono što vam je podario" (Kur'an 67, 15), "Kaže: Idi po zemlji i vidi kakav je bio kraj onih koji su našeg poslanika proglasili lažovom" (Kur'an 6, 11); "Zar zemlja Božja nije dovoljna da se po njoj krećete" (Kur'an 4,97).

b) Nitko ne smije biti prisiljen napustiti svoje rodno mjesto, isto kao što bez legalnog razloga ne smije samovoljom biti udaljen iz svog rodnog mjesta: "Pitamo te o svetom mjesecu, o tome je li dopušteno boriti se tijekom svetog mjeseca? Kaže: Boriti se u svetom mjesecu je teško. Ali kod Boga je teže ako se ljudi drže daleko od Božjeg puta i ne vjeruju u ono što je vjernicima u srcu, a vjernici bivaju otjerani sa svoga ognjišta." (Kur'an 2, 217).

c) Područje islama za svakog je muslimana domovina. Njegovo kretanje zbog toga ne smije biti ograničeno geografskim ili političkim granicama. Svaka islamska zemlja mora muslimana koji u nju dođe prihvatiti kao brata: "Oni od vas koji su u svojoj vjeri postali čvrsti i stali na svojim ognjištima, volite one koji su izbjegli (u Meku) a sad vam opet došli i nemojte imati nikakvih ograničenja prema njima. Stavite ih čak i ispred sebe samih, čak i ako ćete zbog toga pretrpjeti određene nedostatke. Oni koji odluče ostati među vama i tamo se nastaniti, njima će uskoro biti bolje" (Kur'an 59,9).

[Početak stranice]    [Početna stranica-Ljudska prava]    [Pregledni dijagram]